Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3691/16 („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3691/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3691/16, rješavajući apelaciju „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 206253 16 Rsž od 18. jula 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, iz Banje Luke, podnio je 7. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 206253 16 Rsž od 18. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiocima (S. D., R. S., B. J., Z. J., B. N., D. D., R. K. i Lj. B.) naknadu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2014. godinu, kao i naknadu toplog obroka za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su tužioci zaposleni kod apelanta, da su iskoristili godišnje odmore za 2014. godinu, da im apelant nije isplatio naknadu regresu za korištenje godišnjeg odmora, da im je isplaćena naknada toplog obroka za 2014. godinu srazmjerno vremenu koje su proveli na poslu, ali prema osnovici od 112,00 KM, da je visina razlike naknade toplog obroka za 2014. godinu, prema osnovici od 185,00 KM i srazmjerno vremenu koje su tužioci proveli na poslu utvrđena prema obračunu koji je apelanti dostavio sudu, te da je polazeći od tih činjenica, a primjenom člana 33. stav 1. d) i g) Opšteg kolektivnog ugovora, te člana 75. tačke 5. i 6. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske, usvojen predmetni tužbeni zahtjev. Okružni sud konstatuje da se neosnovano apelant poziva da je na sporni pravni odnos trebalo primijeniti odredbu člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, te istražiti zajedničku namjeru i volju ugovornih strana prilikom zaključivanja Opšteg i Posebnog kolektivnog ugovora. Naime, odredbe člana 33. g) i d) Opšteg kolektivnog ugovora, te člana 75. tačke 5. i 6. Posebnog kolektivnog ugovora, nisu nejasne ugovorne odredbe koje je potrebno tumačiti, njima je na jasan način utvrđena obaveza poslodavca da zaposlenim prilikom korištenja godišnjeg odmora isplaćuju naknadu regresa u visini od najmanje tri cijene rade utvrđene granskim kolektivnim ugovorom, odnosno troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, te u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno u visini 50% od najniže plate u RS. Dalje se navodi, da se neosnovano apelant poziva da je osnovica za isplatu naknade toplog obroka za 2014. godinu utvrđena u iznosu od 112,00 KM, prema cjenovnicima restorana i ugostiteljskih radnji, jer je taj iznos dovoljan da zaposleni obezbijede troškove kupovine jednog toplog obroka u restoranima. Naime, poslodavac prema odredbi člana 33. stav 1. g) Opšteg kolektivnog ugovora duguje radnicima isplatu naknade troškova jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana u visini od 50% od najniže plate što iznosi 185,00 KM, pa ne može radnicima isplaćivati topli obrok prema nižoj osnovici, pozivajući se da je sam pribavio cjenovnike restorana i zaključio da je radnicima dovoljan niži iznos za kupovinu toplog obroka. Okružni sud ističe, da se radi o naknadi čija je minimalna visina utvrđena Opštim i Posebnim kolektivnim ugovorom koje poslodavac ne može jednostrano mijenjati, pa su neprihvatljivi stavovi apelanta da se usvajanjem ovih zahtjeva pogoduje nedopuštenim težnjama radnika da se naknada toplog obroka pretvori u vid zarade. Okružni sud zaključuje da, suprotno mišljenju apelanta, odredbe Opšteg i Posebnog kolektivnog ugovora jesu imperativnog karaktera, jer ti pravni akti nisu zaključeni da se ne bi primjenjivali, već da bi se primijenili i da bi se zaposlenim obezbijedila i ostvarila prava iz radnog odnosa utvrđena tim aktima. Također, se ističe da obaveznost primjene kolektivnih ugovora utvrđena je članovima 10, 13. i 160. Zakona o radu, tako da se ne radi o insistiranju suda na primjeni kolektivnih ugovora, kako to navodi apelant, već pravilnoj primijeni relevantnih odredaba materijalnog prava koje zaposlenim garantuju isplatu minimalnih iznosa naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora i naknade toplog obroka za vrijeme provedeno na poslu, koji jesu propisi prinudnog prava.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3691/16 („Željeznice Republike Srpske“… | Sudska praksa | Aktio