Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2236/13 (R.S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • In dubio pro reo
  • Uporedive situacije
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Kontradiktornost
  • Krivični postupak
  • Izuzeće
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2236/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2236/13, rješavajući apelacije R. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije R. S. podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007906 13 Kvlz od 31. oktobra 2013. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007906 12 Kž od 26. marta 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 007906 11 KŽ od 16. jula 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 007906 12 Kž od 26. marta 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007906 11 KŽ od 16. jula 2012. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2236/13. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena sudska odluka koju je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere) od apelanta je 27. juna 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantov zastupnik je 19. jula 2013. godine dostavio obavještenje da tražena odluka nije ni donesena. Apelant je nakon toga 19. jula 2013. godine dostavio obavještenje da je Vrhovni sud donio Rješenje broj 11 0 K 007906 13 Kv od 3. juna 2013. godine kojim je usvojen njegov zahtjev i kazna zatvora zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 18.000,00 KM.

3. Apelant je 5. decembra 2013. godine podnio i apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 007906 13 Kvlz od 31. oktobra 2013. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti u vezi s postupkom u kojem su donesene presude koje je apelant osporio apelacijom broj AP 2236/13. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4887/13. Apelant je zatražio da Ustavni sud navedenu apelaciju spoji sa apelacijom AP 2236/13 i donese jednu odluku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2236/13 od 17. septembra 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv presuda donesenih u istom krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta, Ustavni sud je u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2236/13 i AP 4887/13 u kojima će se voditi jedinstven postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2236/13.

6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u predmetu AP 2236/13 od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. septembra 2015. godine, a u predmetu AP 4887/13 29. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. U predmetu AP 2236/13 Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. septembra 2015. godine, a Okružni sud i Tužilaštvo 25. septembra 2015. godine. U predmetu AP 4887/13 Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. oktobra 2015. godine dok Okružni sud i Tužilaštvo nisu dostavili odgovore.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007906 11 K od 16. jula 2012. godine apelant i Z. B. su oglašeni krivim što je, između ostalog apelant, kao odgovorno lice u svojstvu direktora preduzeća „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka u namjeri da drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, grubo prekršio zakon i pravila poslovanja u odnosu na raspolaganje, korišćenje i upravljanje imovinom preduzeća. Utvrđeno je da je apelant postupajući suprotno odredbama čl. 6, 11 i 18 Zakona o građevinskom zemljištu RS, bez znanja Upravnog odbora, a suprotno odredbama Statuta preduzeća preciziranim u presudi, sa ovlašćenim licem „Grand Trade“ d.o.o. Banjaluka, zaključio ugovor o ustupanju prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta preciziranog u presudi čiji je nosilac prava trajnog korišćenja bila „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka, sa ugovorenom vrijednošću u iznosu od 200.000,00 KM što je ispod tadašnje tržišne vrijednosti tog zemljišta. Za uzvrat se predmetno d.o.o. obavezalo da izvrši ulaganja u obezbjeđenje urbanističko-tehničke dokumentacije za proširenje poslovnog kompleksa „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka nakon čega je u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvršen upis prenosa posjeda, čime je predmetnom d.o.o pribavljena imovinska korist u iznosu od najmanje 294.00,00 KM, a „Medicinskoj elektronici“ a.d. Banjaluka nastupila šteta. Time je apelant, kako je navedeno u predmetnoj presudi, počinio krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 263 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 6 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), zbog čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Presudom je oštećena „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu, te apelant i saoptuženi Z. B. obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala u iznosima preciziranim u presudi dok je apelant obavezan i na plaćanje nužnih izdataka braniocu po službenoj dužnosti u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

10. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih na str. od 4 do 9 navedene presude, utvrđeno da su apelant i Z. B. počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Navedeno je i da taj sud nije prihvatio dokaze koje je predložio apelant, i to Ugovor zaključen između „Stillmg” d.oo. i „Grand trade” d.o.o. broj 00-02-016/06 od 4.7.2006. godine i zapisnik sa XVIII sjednice Komisije Odjeljenja za prostorno uređenje od 3.10.2007. godine, jer su sudu predate neovjerene kopije predmetnih dokumenata koje u skladu sa odredbom člana 289 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) ne mogu služiti kao dokaz u krivičnom postupku, niti se na istim može zasnovati sudska odluka, kao i da je apelant u toku postupka odustao od provođenja dokaza preciziranih u presudi.

11. Okružni sud je istakao da je na osnovu dokaza utvrđeno da je apelant bio direktor „Medicinske elektronike” a.d. Banjaluka u periodu od 2006. do 2008. godine; da je iz Odluke Upravnog odbora broj J08/06 8. februara 2006. godine vidljivo da je apelant izabran na mjesto direktora i da je tu dužnost obavljao do 28. jula 2008. godine kada je razriješen dužnosti; da je prema odredbi člana 51 Statuta „Medicinske elektronike” iz maja 2005. godine, koji je bio na snazi u inkriminisano vrijeme, direktor dužan da obezbjeđuje zakonitost rada preduzeća, da organizuje i vodi, te zastupa preduzeće i da je pri tome dužan da se pridržava ovlašćenja određenih zakonom, Statutom i Odlukom nadležnih organa društva; da je u vrijeme dok je apelant obavljao dužnost direktora preduzeća „Medicinska Elektronika” a.d. Banjaluka zaključen sporazum o poslovnoj saradnji između „Medinske elektronike” a.d. Banjaluka i preduzeća „Grand Trade” d.o.o. Banjaluka 31. marta 2006. godine i ugovor o ustupanju prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta 7. aprila 2006. godine, prilikom čijeg zaključenja je preduzeće „Medicinska elektronika” zastupao apelant, a preduzeće „Grand trade” d.o.o. Banjaluka vlasnik i direktor M. R.; da su navedeni sporazum i ugovor propisno potpisani od ovlašćenih lica i ovjereni pečatom preduzeća, te da je Ugovor o ustupanju prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci pod brojem OV-4746/06 od 2. maja 2006. godine; da je tačkom II sporazuma o poslovnoj saradnji regulisan predmet sporazuma, pa je tako navedeno da se uspostavlja trajna saradnja na izgradnji, dogradnji i nadogradnji stambeno-poslovnih objekata, a tačkom IV sporazuma predviđeno je da će strane definisati međusobne odnose kroz pojedinačne ugovore koji će biti zaključen za svaki građevinski objekat. Nadalje je navedeno da je uvidom u ugovor o ustupanju prava trajnog korišćenja građevinskog zemljišta utvrđeno da je ovaj ugovor zaključen na osnovu naprijed navedenog sporazuma o poslovnoj saradnji i da je preduzeće „Medicinska elektronika” ustupilo preduzeću „Grand trade” d.o.o. Banjaluka trajno pravo korišćenja na građevinskom zemljištu u Banjaluci ukupne površine 980 m , označenom u skladu sa starim premjerom kao k.č. 685/147, k.č. 684/12, k.č. 685/42, k.č. 685/145, k.č. 685/28, k.č. 685/148 i k.č. 685/149 upisanim u zk. uložak broj 12318 k.o. Banjaluka na „Medicinsku elektroniku” sa pravom trajnog korišćenja, što po novom premjeru odgovara parcelama označenim kao k.č. 1774/2, k.č. 1812/3, k.č. 1775/1, k.č. 1812/9, k.č. 1812/2, k.č. 1774/3 i k.č. 1770/2 koje su upisane u p.l. broj 3779 k.o. Banjaluka 7.

12. Nadalje je navedeno da iz predmetnog ugovora proizlazi da „Medicinska elektronika” prenosi svoje pravo trajnog korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu na naprijed navedeno preduzeće pošto izgradnja na predmetnom zemljištu ne predstavlja proširenje jednistvenog poslovnog kompleksa „Medicinske elektronike” a.d. iz člana 3 ovog ugovora, pa samim tim ne predstavlja ni vitalne interese funkcionisanja poslovnog sistema, te da se način prenošenja prava na građevinskom zemljištu potvrđuje ovim ugovorom; da je članom 7 navedenog ugovora dogovoreno da vrijednost trajnog prava korišćenja predmetnog građevinskog zemljišta površine 980 m , prema tržišnoj vrijednosti na dan ugovaranja 200.000,00 KM, a koju je preduzeće „Grand trade” prihvatilo da plati na način da izvrši ulaganje u obezbjeđenje urabnističko-tehničke dokumentacije za proširenje poslovnog kompleksa „Medicinske elektronike” a.d. u skladu sa izmjenama regulacionog plana, te da se ta ulaganja odnose na obezbjeđenje urbanističko-tehničkih uslova, izradu idejnog projekta, izradu izvedbenog projekta i urbanističke saglasnosti; da su ovaj ugovor potpisale obje ugovorne strane dana 7. aprila 2006. godine, a ovjeren je kod Osnovnog suda u Banjaluci 2. maja 2006. godine. Okružni sud je obrazložio da je utvrđeno i da su naprijed navedeni sporazum i ugovor zavedeni u protokol „Medicinske elektronike” i to sporazum pod brojem 451/06 i ugovor pod brojem 475/06; da je uvidom u protokol utvrđeno da je u rubrikama pod naprijed navedenim brojevima vršena ispravka korekturnim lakom zbog čega su navedeni upisi po Naredbi Specijalnog tužilaštva broj Kt-St-J 8/10 od 18. aprila 2011. godine vještačeni po vještaku grafološke struke koji je na glavnom pretresu izjavio, a što se vidi i iz pismenog nalaza i mišljenja ovog vještaka, da je izvršio vještačenje primjenom odgovarajućih metoda navedenih u nalazu i mišljenju i da je tom prilikom utvrdio da se u protokolu „Medicinske elektronike” pod rednim brojem 451 od datuma 31. juna 2006. godine, ispod korektor-lakom premazanog rukopisnog sadržaja „ugovor o poslovno-Stamenić - Grand trade Banja Luka”, od istog skriptora nalazi rukopisni sadržaj „potvrda radi kredita – Katalina Z - Kesić R”, dok je u rubrici pod rednim brojem 475 od datuma 7. aprila 2006. godine rukopisni sadržaj „potvrda - Dejanović IVI - Marčetić Ranka”, precrtan korekturnim lakom, te je na taj način navedena rubrika ostala nepopunjena.

13. Prema obrazloženju Okružnog suda analizirajući iskaz navedenog vještaka, taj sud je zaključio da nesumnjivo proizlazi da sporni sporazum o poslovnoj saradnji nije bio evidentiran u protokolu „Medicinske elektronike” u vrijeme kada je zaključen, te da je naknadno vršen upis na način što je stvarni upis pod rednim brojem 451 „potvrda radi kredita - Katalina Z - Kesić R.“ premazan korekturnim lakom i preko navedenog rukopisnog sadržaja upisano „ugovor o poslovnoj saradnji - Stamenić - Grand trade Banja Luka” te da Ugovor o ustupanju prava korišćenja broj 457/06 od 31. marta 2006. godine nije uopšte evidentiran u knjizi protokola „Medicinske elektronike”. Takođe je obrazloženo da se iz pismenog akta preciziranog u presudi vidi da je apelantov branilac zatražio od stečajnog upravnika „Medicinske elektronike” da se odbrani apelanta dostavi izvod iz zapisnika sa 6. sjednice Upravnog odbora od 11 kucanih stranica, a da je Specijalnom tužilaštvu dostavljen zapisnik od samo pet kucanih stranica, iz čega proizlazi, kako je obrazložio taj sud, da je zapisnik naknadno sačinjen sa spornom odlukom Upravnog odbora i ubačen u arhivu preduzeća kao i sporna odluka Upravnog odbora, a što je u saglasnosti s iskazima poimenično navedenih svjedoka koji su svjedočili da sporazumi i ugovor nisu bili upisani u knjigu protokola, niti su bili predmetom odlučivanja Upravnog odbora.

14. Nadalje je navedeno da je zemljište koje je predmet ugovora o ustupanju prava trajnog korišćenja identifikovao vejštak geometar na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva, te da je navedeni vještak izjavio na glavnom pretresu, a što se vidi i iz njegovog nalaza i mišljenja, da je zemljište identifikovao u skladu sa starim katastarskim planom i novim katastarskim planom, pa je utvrdio da je površina istog 980 m , da se nepokretnosti po starom katastarskom planu vode kao k.č. 685/147, k.č. 684/12, k.č. 685/42, k.č. 685/145, k.č. 685/28, k.č. 685/148 i k.č. 685/149 upisane u zk. uložak broj 12318 k.o. Banjaluka na „Medicinsku elektroniku” sa pravom trajnog korišćenja, što po novom premjeru odgovara parcelama označenim kao k.č. 1774/2, k.č. 1812/3, k.č. 1775/1, k.č. 1812/9, k.č. 1812/2, k.č.1774/3 i k.č. 1770/2 koje su upisane u p.l. broj 3779 k.o. Banjaluka 7; da su navedene parcele do 2006. godine bile upisane u zk. uložak 12318 KO Banjaluka, nosilac trajnog prava korišćenja „Medicinska elektronika“ a.d. Banjaluka, te da su na osnovu predmetnog ugovora otpisane iz istog i upisane u Zemljišnoknjižni izvadak broj 13678 s pravom raspolaganja na preduzeće „Grand trade” d.o.o. Banjaluka, a što se vidi i iz dokumentacije i to Rješenja Republičke uprave za katastarske i imovinsko-pravne poslove, Poslovna jedinica Banjaluka broj 11 -952-6937-1/2006 od 25. jula 2006. godine, te da se radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu koje je uknjiženo na „Medicinska elektronika” Banjaluka kao trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu, radi izgradnje Centra za „Medicinsku elektroniku“. Takođe je utvrđeno da ustupanje trajnog prava korišćenja na predmetnom zemljištu nikada nije ponuđeno Gradu Banjaluka što je obaveza shodno odredbama Zakona o gradskom građevinskom zemljištu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi iz člana 263 stav 2 u vezi sa stavom 3 tačka 6) KZRS, te je u odnosu na apelanta donio presudu kao u izreci.

15. Protiv navedene presude apelant, Z. B. i Tužilaštvo su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 11 0 K 007906 12 Kž od 26. marta 2013. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je u postupku prekršeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je naveo da je apelant istakao da nije riješeno o njegovom zahtjevu za izuzeće sudije poimenično navedene u presudi, da mu je mimo njegove volje postavljen branilac po službenoj dužnosti, da mu nikad nisu dostavljeni prepisi zapisnika sa rasprava koje je tražio, niti prepis audio-snimke glavnog pretresa kao i da je tužilac protivno zakonskim odredbama na kraju glavnog pretresa izmijenio optužnicu o čemu nije dopušteno apelantu da se izjasni, niti da izvodi dokaze po novoj optužnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je, suprotno apelantovim navodima, rješenjem Okružnog suda od 23. februara 2012. godine odbijen apelantov zahtjev za izuzeće navedene sudije dok je rješenjem od 24. novembra 2012. godine apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti jer je njegov izabrani branilac pozvan za svjedoka u predmetu i saslušan u tom svojstvu. Nadalje je navedeno da su apelantu povodom njegovih zahtjeva za dostavu prepisa zapisnika sa rasprava, prepisi dostavljeni i pri tom su u presudi precizirani datumi uručenja prepisa apelantu. Navedeno je da, istina, apelantu nije dostavljen prepis audio-snimka glavne rasprave ali da navedena greška prvostepenog suda nije od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Vrhovni sud je istakao i da nema kršenja prava na odbranu apelanta kada tužilac po okončanju dokaznog postupka, a prije završetka glavnog pretresa izvrši izmjenu optužnice jer je članom 290 ZKPRS propisano da tužilac može, ako ocijeni da provedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Prema obrazloženju Vrhovnog suda tužilac može izmijeniti optužnicu i bez obzira što za takvu izmjenu nema uporišta u dokazima jer je za izmjenu optužnice dovoljna njegova nova subjektivna ocjena provedenih dokaza. Vrhovni sud je obrazložio i da je u takvom slučaju sudsko vijeće ovlašćeno samo da odlučuje o tome da li će dozvoliti odgađanje pretresa radi pripremanja odbrane ili ne, te da li će tužiocu uskratiti izmjenu optužnice ili ne.

16. Prema obrazloženju Vrhovnog suda u konkrentom slučaju je tužiocu dopuštena izmjena optužnice, te odbijen apelantov zahtjev za odgađanja ročišta za pripremu odbrane jer je prvostepeni sud zaključio da za tim, shodno provedenim dokazima, nema potrebe. Vrhovni sud je naveo i da analogno tome nije osnovan ni navod da je izmjenama optužnice prekoračena optužba jer je nesporno da između konkretne optužnice i presude postoji i subjektivni i objektivni identitet pri čemu je taj sud naglasio da djelimičnim izmjenama činjeničnog opisa djela, koje su bile dijelom u korist apelanta, nije povrijeđen objektivni identitet djela jer se radi o istoj radnji, istom događaju o kojem se sudilo u njegovim bitnim dijelovima. Obrazloženo je i da su neosnovani žalbeni navodi da se osporena presuda zasniva na nezakonito prikupljenim dokazima – knjizi protokola i zapisnika jer isti nisu predati u depozit suda. Ovo stoga jer, kako je naveo Vrhovni sud, presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na navedenim dokazima, niti su ti dokazi pribavljeni na nezakonit način, a što je vidljivo iz spisa predmeta. Konačno, navedeno je da nisu osnovani ni navodi da niti jednom činjenicom nije dokazano da je apelant (i Z. B.) počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer, prema mišljenju tog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza jasno i nesporno proizlazi da su se u radnjama apelanta (i Z. B.) stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje mu je izrečena kazna, te da je neosnovan i žalbeni prigovor vezan za visinu izrečene kazne, s obzirom da je nesporno da je prvostepeni sud prilikom njenog izricanja vodio računa kako o otežavajućim, tako i o olakšavajućim okolnostima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 007906 13 Kv od 3. juna 2013. godine usvojen je apelantov zahtjev i kazna zatvora mu je zamijenjena novčanom kaznom u iznosu od 18.000, 00 KM, odnosno 100,00 KM za svaki dan zatvora i apelant je obavezan da kaznu plati u roku od 30 dana od pravosnažnosti rješenja ili će u protivnom kazna zatvora biti izvršena. Navedenu kaznu apelant je platio.

18. Protiv navedene presude apelant je podnio Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 007906 13 Kvlz od 31. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan uz obrazloženje da se u suštini navodi na kojim se predmetni zahtjev zasniva odnose na utvrđeno činjenično stanje, a po kojem osnovu ovaj zahtjev nije moguće podnijeti, te na navodima o povredama odredaba krivičnog postupka koje je navode apelant isticao i u žalbenom postupku, a na koje je detaljne i argumentovane odgovore dao drugostepeni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant u opširnim apelacijama (približno po 50 stranica svaka) komentariše osporene presude u svim dijelovima, te ističe da su mu tim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da nije imao ravnopravan status u odnosu na suprotnu stranu, te da mu je time prekršeno pravo na odbranu jer je sud suštinski izmijenio optužnicu nakon održanog glavnog pretresa, a apelantu nije dopustio da svojim dokazima pobija činjenice koje je sud naveo u izreci presude zbog čega smatra i da sud nije nepristrasno postupao. Apelant navodi da nije riješeno o njegovom zahtjevu za izuzeće poimenično navedene sudije, da nije imao adekvatnu odbranu jer mu nije dopušteno da ga brani advokat kog je sam izabrao, da mu nisu dostavljeni zapisnici koje je tražio, da nije dopušteno da provede dokaze u svoju korist. Apelant navodi da ničim nije dokazao da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret čime je prekršen i princip in dubio pro reo, te da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno time što drugostepeni sud nije u svojoj presudi razmotrio sve žalbene navode zbog čega su, prema apelantovom mišljenju, izreka i obrazloženje presude protivrječni. Apelant navodi i da nije tačno da je preduzeće „Medicinska elektronika“ imalo trajno pravo korišćenja zemljišta, nego privremeno, te da ničim nije dokazano da je zemljište ustupljeno radi izgradnje jer se i nije radilo o građevinskom, nego o poljoprivrednom zemljištu za koje u to vrijeme nije izmijenjen regulacioni plan, već je to učinjeno retroaktivno. Smatra da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno zbog toga što nije usvojen njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti, te da Vrhovni sud nije uopšte uzeo u obzir bitne činjenice prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Navodi i da su na nezakonit način prikupljeni dokazi – knjiga protokola i grafološko vještačenje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

21. Okružni sud je naveo da su u predmetnom postupku ispoštovani svi standardi ljudskih prava, te da je apelacija neosnovana.

22. Tužilaštvo je navelo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

23. U Krivičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase:

Član 263.

(1) Odgovorno lice u preduzeću ili drugom subjektu privrednog poslovanja koje u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za svoje ili drugo pravno lice:

6) na drugi način grubo prekrši zakon ili pravila poslovanja u odnosu na raspolaganje, korišćenje i upravljanje imovinom, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena znatna imovinska korist ili je nastupila šteta velikih razmjera, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

24. U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 100/09 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase: Član 3.stav 2.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7. st. 1. i 2.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim bitnim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su sa jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje terete osumnjičenoga, odnosno optuženoga, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 49.stav 2.

Ko ne može biti branilac (2) Branilac koji je pozvan kao svjedok, ne može biti branilac u tom predmetu. Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 2236/13 podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 007906 12 Kž od 26. marta 2013. godine kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi i kojom je postupak po redovnim pravnim lijekovima u konkretnom slučaju bio okončan. Nakon toga apelant je podnio i apelaciju broj AP 4887/13 čiji predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 007906 13 Kvlz od 31. oktobra 2013. godine kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti u vezi s postupkom koji je okončan navedenom presudom Vrhovnog suda od 26. marta 2013. godine, a koji vanredni pravni lijek apelant nije bio obavezan koristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda od 26. marta 2013. godine apelant je primio 8. aprila 2013. godine, a ta apelacija je podnesena 23. maja 2013. godine, dok je osporenu presudu Vrhovnog suda od 31. oktobra 2013. godine apelant primio 11. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije i člana 13 i 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

32. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i da su za svoje zaključke u tom pogledu dali jasna i argumentovana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tom Ustavni sud zapaža da niti jedna bitna činjenica u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena niti otvara sumnju u postojanje krivične odgovornosti apelanta za djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud podsjeća da, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 263 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 6 KZRS. Za ovakvo utvrđenje Okružni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Pored toga Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, suprotno apelantovim tvrdnjama, na osnovu dokumentacije precizirane u presudi (uključujući i zk. uloške) utvrdili da se radilo o trajnom, a ne privremenom korišćenju predmetnog zemljišta koje predstavlja građevinsko zemljište koje je tu karakteristiku steklo promjenom regulacionog plana, kao i da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje i u pogledu odbijanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti u dijelu koji se odnosio na utvrđeno činjenično stanje (da prema zakonskim odredbama nije moguće tražiti zaštitu zakonitosti po osnovu utvrđenog činjeničnog stanja). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali odgovor i na apelantove tvrdnje da su dokazi – knjiga protokola i grafološko vještačenje – prikupljeni na nezakonit način, a što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke i iz kojeg ne proizlazi da su navedeni dokazi prikupljeni na nezakonit način, niti da predstavljaju jedine dokaze na kojima je zasnovana presuda kojom je apelant oglašen krivim, a što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, dali obrazloženje u pogledu identiteta između izreke i obrazloženja presuda i optužnice, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa pravom na pravično suđenje i iz čega jasno proizlazi da nema kontradiktornosti između izreke i obrazloženja presude i optužnice. Zbog toga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta u vezi sa utvrđenim činjenicama i primjenom materijalnog prava.

35. Dalje, apelant tvrdi da su osporene presude nezakonite jer je Tužilaštvo izvršilo izmjenu optužnice na glavnom pretresu na šta apelant nije mogao da se izjasni, niti je mogao provoditi dokaze u svoju korist. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na naprijed navedene odredbe člana 290 ZKPRS kojim je propisano da tužilac može, kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, te da se radi pripremanja odbrane glavni pretres može odgoditi. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da je tužilac ovlašćen na izmjenu optužnice do završetka glavnog pretresa, te da sud može, a ne mora, odgoditi pretres radi pripreme odbrane. Kako je u konkretnom slučaju Tužilaštvo na glavnom pretresu izmijenilo optužnicu, a Okružni sud ocijenio da nije potrebno odlagati pretres radi pripreme odbrane, to Ustavni sud smatra navode apelanta o nezakonitom postupanju u odnosu na navedeno neosnovanim. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije riješeno o njegovom zahtjevu za izuzeće poimenično navedene sudije, da mu nije omogućeno da sam izabere branioca, nego mu je nametnut branilac po službenoj dužnosti kao i da mu nisu dostavljeni prepisi zapisnika sa rasprava. Ovo stoga jer iz činjenica predmeta proizlazi da je nesporno odlučeno o apelantovom zahtjevu za izuzeće sudije, da je apelantu postavljen branilac po službenoj dužnosti jer je apelantov izabrani branilac imao svojstvo svjedoka u konkrentom postupku koji je vođen protiv apelanta, a iz predmeta ne proizlazi da je apelant tražio da sam izabere drugog branioca, te da su apelantu na njegov zahtjev dostavljeni zapisnici koji su precizirani u presudi. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra i apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog prava neosnovanim.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanta iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu da zbog promjene optužnice na glavnom pretresu apelant nije bio u mogućnosti da, za razliku od Tužilaštva, provede brojne dokaze u svoju korist, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).

38. U tom smislu Ustavni sud podsjeća na naprijed rečeno da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao detaljno obrazloženje da je Tužilaštvo izvršilo promjenu optužnice na kraju glavnog pretresa jer je na osnovu provedenih dokaza u toku postupka ocijenio da je potrebno navedeno uraditi, te da je taj sud smatrao da nije potrebno odgađati pretres radi pripreme odbrane jer je izmjena optužnice izvršena na osnovu provedenih dokaza u smislu odredbi člana 290 ZKPRS, a ne zbog potrebe za provođenjem novih dokaza. Ustavni sud zapaža da je, u vezi s tim, nesporno da je apelant u istom kapacitetu kao i Tužilaštvo mogao i jeste predlagao dokaze, a činjenica da ti dokazi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanta ne znači da je apelant bio u neravnopravnom položaju sa Tužilaštvom, niti je takvo nešto vidljivo iz činjenica konkretnog postupka. Pored toga, kako je već naprijed rečeno, iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje svakog pojedinačno prihvaćenog i provedenog dokaza, te da je jasno opisan i postupak njihove analize i dovođenja u međusobnu vezu, te na osnovu njih i postupak donošenja zaključka o postojanju i izvršenju krivičnog djela koje je apelantu i Z. B. stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su time u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 d) Evropske konvencije pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

39. Apelant navodi da je u odnosu na njega prekršen i princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu prethodne zaključke, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje i navodi da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno i zbog toga što Vrhovni sud nije odlučio o svim njegovim žalbenim navodima, a da je diskriminisan jer je dopušteno da tužilac izmijeni optužnicu na kraju glavnog pretresa. S tim u vezi, a imajući u vidu da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, te kako iz činjenica predmeta ne proizlazi da Vrhovni sud nije riješio o svim apelantovim žalbenim navodima, niti da je prema apelantu postupano na drugačiji način u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji u odnosu na izmjenu optužnice na kraju glavnog pretresa, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13 i 14 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi apelantovu krivicu utvrdili na osnovu brižljive ocjene svih dokaza među kojim nije bilo nezakonito prikupljenih dokaza, kada su obrazloženja redovnih sudova u odnosu na primjenu procesnog i materijalnog prava u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i nisu protivrječna sama sebi i izrekama presuda i optužnici, i u situaciji kad su utvrđene sve relevantne činjenice zbog čega nema ni povrede principa in dubio pro reo. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada je prvostepeni sud dozvolio tužiocu da na kraju glavnog pretresa na osnovu provedenih dokaza izmijeni optužnicu u činjeničnom dijelu pri čemu nije dopušteno odgađanje ročišta radi ponovne pripreme apelantove odbrane jer se nije radilo o izmjeni optužnice koja bi zahtijevala provođenje novih dokaza, a što je u skladu sa odredbama člana 290 ZKPRS.

43. Nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13 i 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada nema ništa što bi ukazivalo da drugostepeni sud nije riješio sve apelantove žalbene navode ili da je prema apelantu postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2236/13 (R.S.) | Sudska praksa | Aktio