Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/16 (M. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3456/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3456/16, rješavajući apelaciju Mile Bićana, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Bićan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 004755 16 Rev 2 od 28. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Mile Bićan (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vira, Republika Hrvatska, podnio je 10. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 004755 16 Rev 2 od 28. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su nekretnine (pobliže opisane u obrazloženju osporene odluke) stečene u braku bračnih partnera Marije Bićan (tužiteljica) i Ivana Bićana, i da iste čine njihovu bračnu tekovinu, svakoga sa po ½ dijela, a što će se na temelju presude upisati u zemljišnim i posjedovnim knjigama. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužiteljica i Ivan Bićan bili u braku od 25. maja 1962. godine pa do smrti Ivana Bićana, koji je umro 18. februara 2005. godine, te da je apelant vanbračni sin Ivana Bićana, dok su tuženi Milenko Bićan i Marija Vujinović djeca tužiteljice i Ivana Bićana. Nadalje, utvrđeno je da je vođen ostavinski postupak iza ostavitelja Ivana Bićana, koji postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda u Bihaću od 9. maja 2006. godine, te su tužiteljica i Mira Vujinović upućene na parnicu protiv apelanta, radi pobijanja ugovora o darovanju od 10. septembra 2001. godine zaključenog između Ivana Bićana i apelanta, kao i utvrđenja da nekretnine predmet darovanja upisane u zk uložak (pobliže navedeno u obrazloženju osporene odluke) predstavljaju zajedničku bračnu tekovinu tužiteljice i Ivana Bićana. Također, utvrđeno je da je Ivan Bićan predmetne nekretnine stekao osnovom valjanih kupoprodajnih ugovora 1962. i 1963. godine, koji su zaključeni tokom trajanja bračne zajednice i da su na istim izgrađeni porodični objekti supružnika, te da je za vrijeme trajanja bračne zajednice Ivan Bićan bio zaposlen, dok je tužiteljica bila domaćica i brinula se o porodici i domaćinstvu. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom cijenjeni u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, a da obrazloženje presude sadrži sve elemente propisane članom 191. stav 4. navedenog zakona i isto nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Obzirom na činjenično utvrđenje da je bračna zajednica između tužiteljice i Ivana Bićana trajala od 25. februara 1962. godine pa do smrti Ivana Bićana (umro 18. februara 2005. godine) i da su predmetne nekretnine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i Ivana Bićana, zaključeno je da je tužbeni zahtjev pravilno usvojen, u skladu sa odredbama člana 251. i 252. Porodičnog zakona.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3456/16 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio