Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-698/15 (M. A. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-698/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-698/15, rješavajući apelacije Milana Anđića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Milan Anđić protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 022349 14 Gž od 15. decembra 2014. godine;

Mldb. Amra Patković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 019379 13 Rev od 23. marta 2015.

godine;

Krstan Krčmar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002429 14 Rev od 31. marta 2015.

godine;

Mirsad Šahinović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 006379 14 Rev od 14. aprila 2015.

godine;

P.I. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 012339 13 Rev od 27. maja 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-698/15 Milan Anđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 022349 14 Gž od 15. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (M.K.) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Također, osporenom odlukom uvažena je žalba tuženog, ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak. Okružni sud je naveo da, iako je sud u parničnom postupku vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, u konkretnom slučaju tuženog, presuda kojom se otpuženi oglašava krivim ne rješava pitanje građansko-pravne odgovornosti osuđenog, odnosno štetnika, koja je šira od krivično pravne odgovornosti, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanta da sud, pored krivične presude kojom je tuženi oglašen krivim, nije smio niti imao pravo da izvodi dokaze u pogledu doprinosa apelanta nastanku štete. Dalje, obzirom na činjenicu da je tuženi u parničnom postupku istakao prigovor da je apelant svojim ponašanjem doprinio nastanku štete, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio i činjenice o doprinosu apelanta nastanku štete, shodno odredbama člana 192. Zakona o obligacionim odnosima. Odluka prvostepenog suda da je apelant nastanku štete doprinio 50%, koja je valjano obrazložena, nije dovedena u sumnju žalbenim navodima apelanta, koji nije argumentovano osporio iskaze tuženog i saslušanih svjedoka na osnovu kojih je prvostepeni sud donio odluku o doprinosu apelanta nastanku štete. Također, visinu naknade pretrpljene neimovinske štete (za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah), prvostepeni sud je odredio pravilnom primjenom odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, a na osnovu nalaza sudskog vještaka medicinske struke, koji je utvrdio jačinu i dužinu trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i straha, imajući pri tome u vidu i utvrdjeni doprinos apelanta nastanku štete. Dosudjena naknada, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja adekvatnu satisfakciju apelantu za nastalu štetu i nije prenisko određena, kako se neosnovano navodi u žalbi apelanta, već je apelant tužbom i konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom potraživao nerealno visok iznos na ime naknade štete.

2. AP-2856/15 Mldb. Amra Patković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nemile, koju zastupa zakonski zastupnik-otac Muradif Patković a kojeg zastupa Niko Batinić advokat iz Mostara, podnijela je 8. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 019379 13 Rev od 23. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obavežu tuženi (JU Dom zdravlja Zenica i Kantonalna bolnica Zenica) da joj na ime materijalne i nematerijalne štete (nastale prilikom vakcinacije i liječenja apelantice) isplate iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da medicinska greška podrazumijeva nesavjesno postupanje ljekara, medicinske sestre, farmaceuta, zdravstvenih terapeuta i drugih koji se brinu o zdravstvenoj zaštiti pacijenata odnosno građana, te da se pitanje odgovornosti za ovakve vrste štete prosuđuje uz primjenu odredbe člana 137. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH u vezi sa čl. 154. stav 1. i

170. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, suprotno pravnom rezonovanju apelantice, prema kojem zdravstvena ustanova odgovara po principu uzročnosti odnosno objektivne odgovornosti, zdravstvena ustanova odgovara za štetu samo kada u njenom postupanju odnosno postupanju njenih radnika postoji krivica, odnosno po osnovu subjektivne odgovornosti. Zdravstvena ustanova koja vrši medicinsku intervenciju može odgovarati samo za one posljedice intervencije koje nastanu uslijed nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada njenih radnika, dakle, za posljedice koje se mogu pripisati u krivicu ljekarima i drugom osoblju zbog postupanja koje nije bilo u skladu sa pravilima medicinske struke. Da bi postojala građanskopravna odgovornost za naknadu štete zbog učinjene ljekarske greške, potrebno je da se utvrdi postojanje opštih pretpostavki subjektivne odgovornosti za štetu, a prije svega postojanje ljekarske greške, kao štetne radnje, postojanje uzročno-posljedične veze između ljekarske greške i štete te krivica ljekara odnosno medicinskog osoblja za učinjenu grešku. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prilikom vakcinacije i liječenja apelantice u svemu postupano po pravilima medicinske struke, to nema osnova za zaključak o postojanju odštetne odgovornosti tuženih. Također, postojanje adekvatne uzročnosti između postupka ljekara odnosno medicinskog osoblja i štete uvijek dokazuje tužitelj odnosno oštećeni, pa je neprihvatljiv stav apelantice da je teret dokazivanja postojanja te adekvatne uzročne veze, zbog težine i složenosti njenog dokazivanja, trebalo prebaciti na tužene.

3. AP-2988/15 Krstan Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002429 14 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete koja se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu (izgubljeni plodovi sa poljoprivrednog zemljišta apelanta) isplati određeni novčani iznos, dok je ukinuta drugostepena presuda u ostalom dijelu (u odnosu na naknadu materijalne štete na stambenim i gospodarskim objektima i odluka o troškovima postupka) i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da osoba koja bespravno deposjedira ili onemogući posjed vlasnika poljoprivrednog zemljišta odgovara za štetu zbog propuštene dobiti, odnosno izgubljenog prinosa zemljišta. Međutim, suprotno pravnom stavu apelanta, izgubljenu korist tokom postupka mora dokazati oštećeni, i to onu korist koju je objektivno mogao realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika. Izgubljena dobit može se priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana, pri tome se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Dakle, za ostvarivanje naknade štete po osnovu izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno rezonuje apelant, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, niti takav zahtjev apelant može zasnovati samo na činjenici da je tužena preuzela posjed na njegovim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da, u konkretnom slučaju apelant tokom postupka nije dokazao da li je i koliko radio na svom poljoprivrednom imanju do 1995. godine i koliku je zaradu ostvarivao, niti je dokazao da je imao namjeru da se nakon 1995. godine vrati na svoje imanje i isto ekonomski iskorištava poljoprivrednom proizvodnjom, a da je u toj namjeri spriječen radnjama tužene, te nije dokazao nemogućnost stupanja u posjed svog imanja nakon 2003. godine.

4. AP-3180/15 Mirsad Šahinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Hasan Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 25. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 006379 14 Rev od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Stranka demokratske akcije i Unsko-sanski kanton) solidarno isplate iznose (pobliže navedene u dispozitivu presude) na ime nematerijalne štete zbog povrede na radu ili u vezi sa radom, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i zahtjev kojim je tražio da se obaveže drugotuženi da mu sačini i izda prijavu o nesreći na poslu vezanu za saobraćajni udes koji se dogodio 11. novembra 2004. godine. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je apelant član Stranke demokratske akcije, da je kao poslanik te stranke zasnovao radni odnos u Skupštini Unsko-sanskog kantona, da je predsjednik stranke uputio poziv načelnicima općine - nosioca liste za općinska vijeća da prisustvuju radnom sastanku koji će biti održan 11. novembra 2004. godine u Sarajevu, da je taj poziv kucan mašinom i na istom je rukom dopisano ime apelanta. Dalje je utvrđeno da je apelant svojim vozilom krenuo na sastanak u Sarajevo 11. novembra 2004. godine i tom prilikom se dogodila saobraćajna nezgoda (apelant svojim vozilom prešao na lijevu kolovoznu traku u pravcu svog kretanja te je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne povrede), da apelant na sastanak u Sarajevo nije upućen od strane Kantonalne skupštine u kojoj je imao zasnovan radni odnos do isteka mandata, da mu nije izdat putni nalog za to putovanje, kao i da je apelant poslije saobraćajne nezgode zahtijevao izdavanje putnog naloga, međutim njegov zahtjev je odbijen rješenjem sekretara Skupštine Unsko-sanskog kantona od 23. februara 2006. godine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili procesno pravo (odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku) i materijalno pravo (član 154. Zakona o obligacionim odnosima i član 23. st. 2. i 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kada su odbili apelanta sa tužbenim zahtjevom, jer i po ocjeni ovog suda apelant u toku postupka nije dokazao da su tuženi odgovorni za štetu koju je pretrpio. Također, s obzirom da je uzrok nastanka štete koju je pretrpio apelant saobraćajna nezgoda za koju je isključivo odgovoran apelant koji je kao stranački kandidat išao na sastanak bez da ga je uputio drugotuženi na službeno putovanje, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi ne odgovaraju za štetu koju trpi apelant.

5. AP-3228/16 P.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 012339 13 Rev od 27. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) na ime materijalne i nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi, da je apelant vlasnik vozila marke ,,Golf“ koje je imalo zaključeno osiguranje kod tuženog, da je 18. avgusta 2008. godine došlo do saobraćajnog udesa u kojem je učestvovalo vozilo apelanta i tom prilikom apelant je zadobio tjelesne povrede kao saputnik u svom vozilu, a kojim je upravljao njegov sin i koji je isključivo odgovoran za nastali udes. Dalje, kod utvrđenja da je u konkretnom slučaju za predmetnu saobraćajnu nezgodu isključivo kriv vozač - sin apelanta-tužitelja, da se u momentu udesa apelant kao ugovaratelj osiguranja i vlasnik vozila nalazio kao saputnik u tom vozilu, Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 2. stav1. tačka 2. Uvjeta AO i da u smislu člana 8. Zakona o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti apelant nije treća osoba u odnosu na osiguravatelja sa kojim je zaključio ugovor o osiguranju, te da tuženi ne odgovara za naknadu štete svog osiguranika.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-698/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-698/15 (M. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio