Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5326/14 („Tekstil“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Restitucija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5326/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-5326/14, rješavajući apelaciju „Tekstil“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Tekstil“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 033500 14 Rev od 9. septembra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tekstil“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Miralem Porobić iz Tuzle, podnio je 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 033500 14 Rev od 9. septembra 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 033500 99 Ps od 26. septembra 2013. godine obavezan je apelant kao tuženi da Općini Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed slobodne od lica i stvari nekretnine pobliže opisane u stavu 1. dispozitiva presude. Presudom je primljeno na znanje povlačenje tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed poslovnih prostora pobliže navedenih u stavu 2. dispozitiva presude. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac prava vlasništva, posjedovanja i korištenja poslovnih prostora u Tuzli pobliže opisanih u stav 3. dispozitiva presude, pa je dosljedno tome tužitelj dužan trpjeti da se u zemljišnoj knjizi kod Općinskog suda u navedenim zemljišno-knjižnim ulošcima izvrši brisanje dosadašnjih upisa prava raspolaganja i prava korištenja i upravljanja do donošenja Zakona o restituciji, te se na predmetnim poslovnim prostorima i objektima tužitelj uknjiži kao vlasnik 1/1 i nositelj zajedničkog trajnog prava korištenja na zemljištu ispod objekta i za redovnu upotrebu istih dok objekti postoje, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja, s tim da je tužitelj dužan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka, sa zakonskim kamatama od presuđenja do isplate. Zatim je presudom primljeno na znanje povlačenje apelantovog protivtužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na poslovne prostore u Tuzli pobliže navedene u stavu 4. dispozitiva presude. Također, presudom je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 800,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa na ime troškova parničnog postupka tužitelj odbijen.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je rješenjem tog suda od 3. novembra 2011. godine dozvoljeno raspravljanje o apelantovoj protivtužbi u dijelu utvrđivanja prava raspolaganja, u dijelu kojim apelant traži utvrđenje prava vlasništva za sporne poslovne prostore, u dijelu zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva - raspolaganja i korištenja spornih poslovnih, kao i u dijelu predaje u posjed na korištenje istih, a nije dozvoljeno raspravljanje po protivtužbenom zahtjevu za obavezivanje tužitelja da apelantu plati novčane iznose kako je to protivtužbom specificirano na ime neosnovanog obogaćenja, na ime izmakle koristi, na ime naplaćenih zakupnina, na ime pričinjene štete i na ime neplaćenih komunalija. S tim u vezi je navedeno da je ovakva odluka suda donesena na temelju odredbe člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), kojom odredbom je propisano da tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Smatrajući da dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčana potraživanja nije u vezi sa tužbenim zahtjevom tužitelja, niti se ti zahtjevi mogu prebijati, Općinski sud je odbio apelantov zahtjev da se raspravlja o ovom djelu protivtužbenog zahtjeva.

4. Odluku o odbijanju protivtužbenog zahtjeva apelanta (za utvrđenje prava vlasništva) Općinski sud je donio na temelju činjenice da je apelant 4. januara 2002. godine rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju privatizovan, koja činjenica nije sporna među parničnim stranama. Stoga, u situaciji kada je prvobitno označeni tuženi d.d. „Tekstil“ Tuzla privatizovan, bilo je neophodno po ocjeni Općinskog suda da apelant dokaže da su sve sporne nekretnine, a slijedom Zakona o privatizaciji („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 28/04 i 4/09) i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98 i 38/08), ušle u početni bilans i da su obuhvaćene privatizacijom. S tim u vezi, cijeneći rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju broj 01-06-029/2002 od 4. januara 2002. godine a u vezi sa predočenim početnim bilansom na 30. jun 2001. godine i spiskom objekata d.o.o. „Tekstil“ Tuzla za privatizaciju, Općinski sud utvrđuje da apelant nije tim predočenim dokazima, na jasan i konkretan način, dokazao da su predmetne nekretnine iz protivtužbe obuhvaćene početnim bilansom i da su ušle u privatizovano preduzeće. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant sudu predočio početni bilans na 30. juni 2001. godine iz kojeg se vidi da su u isti ušla zemljišta i građevine u vrijednosti od 164.878,00 KM, te građevine u vrijednosti od 2.458.584,00 KM. Zatim je navedeno da predmetni početni bilans nema nikakve druge ovjere, niti naznake da je kao takav prihvaćen od strane Kantonalne agencije za privatizaciju a isto to se ne može konstatovati ni iz spiska objekata d.o.o. „Tekstil“ koji su namijenjeni za privatizaciju (koji akt je sačinjen od strane d.d. „Tekstil“ ). Cijeneći ove dvije isprave, u vezi sa naprijed navedenim rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju i u situaciji kada je u istom naznačeno da za dio imovine koja se vodi u poslovnim knjigama preduzeća d.o.o. „Tekstil“ Tuzla nije dostavljen validan dokaz o vlasništvu, a kod činjenice da apelant nije provodio druge relevantne dokaze na temelju kojih bi na jasan i nedvosmislen način sud mogao utvrditi da su predmetne nekretnine ušle u početni bilans, zaključeno je da je u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP apelantov protivtužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan. Također je konstatovano da je činjenica da je u zemljišnim knjigama na temelju rješenja ZK-ureda izvršena promjena naziva te umjesto d.d. „Tekstil“ Tuzla upisan d.o.o. „Tekstil“ Tuzla, ali da iz priloženih ZK-izvadaka proizlazi da je to učinjeno samo po osnovu zahtjeva apelanta i na temelju rješenja o promjeni naziva apelanta, te da to nije od utjecaja na drugačiju odluku Općinskog suda. Dakle, Općinski sud je utvrdio da apelantovani navodi da je cjelokupno državno vlasništvo bivšeg d.d. „Tekstil“ Tuzla privatizovano i postalo privatno - dioničko vlasništvo, sa pravnim sljedništvom d.o.o. „Tekstil“ Tuzla, nisu dokazani, odnosno da nisu potkrepljeni odgovarajućim dokazima. Ostale provedene dokaze Općinski sud nije posebno obrazlagao, s obzirom da isti po ocjeni tog suda nisu od utjecaja na odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari.

5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 033500 13 Pž od 24. marta 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda Općinskog suda od 26. septembra 2013. godine potvrđena u stavu I, III i V, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U obrazloženju drugostepene odluke je, između ostalog, navedeno da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno i na štetu apelanta primijenio odredbu člana 74. stav 1. ZPP, da su po apelantu u konkretnom slučaju postojali razlozi za raspravljanje o novčanom dijelu protivtužbenog zahtjeva iz razloga koje je dao prvostepeni sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja apelant upućuje na razloge date od strane prvostepenog suda. S tim u vezi je navedeno da je apelant u podnesenoj protivtužbi za 28 poslovnih prostora postavio stvarnopravni zahtjev i obligacionopravni zahtjev. Obligacionopravni zahtjev koji se odnosi na novčana potraživanja po osnovu neosnovanog obogaćenja tužitelja (na ime izmakle koristi, za naplaćenu zakupninu, za pričinjenu štetu i isplaćenih komunalija) i sva ova novčana potraživanja su, prema mišljenju drugostepenog suda, u vezi sa protivtužbom, a ne sa tužbenim zahtjevom tužitelja. Apelantovo postavljeno novčano potraživanje u protivtužbi moglo je, po ocjeni Kantonalnog suda, samo biti u vezi sa tri poslovna prostora kod kojih je tužitelj ostao za predaju u posjed, i samo za ova tri poslovna prostora bi se eventualno moglo odlučivati o novčanim potraživanjima, a kako apelant ni za ove poslovne prostore, a koje drži u posjedu, nije dokazao osnovanost stvarno-pravnog zahtjeva, pravilno je prema mišljenju drugostepenog suda odbijen apelantov zahtjev da se u predmetnoj parnici raspravlja o novčanom potraživanju protivtužbenog zahtjeva apelanta.

7. Dalje je navedeno da je osnovanost protivtužbenog zahtjeva (konačno postavljenog 20. juna 2009. godine) apelant zasnivao na tvrdnji da je isti, primjenom Zakona o privatizaciji preduzeća i Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, na poslovnim prostorima pobliže označenim u stavu III dispozitiva prvostepene odluke (18 poslovnih prostora) stekao pravo vlasništva u postupku privatizacije, te da se iz ovih razloga u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje dosadašnjeg upisa prava raspolaganja i prava korištenja i upravljanja do donošenja Zakona o restituciji, te da se na predmetnim poslovnim prostorima i objektima apelant uknjiži kao vlasnik 1/1, kao i da se utvrdi da apelant nositelj zajedničkog prava korištenja na zemljištu ispod objekta iza redovnu upotrebu istih, dok objekti postoje. S tim u vezi je navedeno u obrazloženju drugostepene odluke da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog protivtužbenog zahtjeva, iz razloga na koje se pozvao i prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, a koje razloge prihvata i drugostepeni sud. Suprotno žalbenim navodima, drugostepeni sud ocjenjuje da je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbi člana 126. ZPP, pravilno prvostepeni sud izveo zaključak da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su poslovni prostori (navedeni u stavu III dispozitiva prvostepene presude) obuhvaćeni početnim bilansom od 30. juna 2001. godine, prilikom privatizacije pravnog sljednika tuženika d.d. „Tekstil“ Tuzla, i da su iste ušle u privatizovano preduzeće (sada apelanta), odnosno da je isti postao vlasnik poslovnih prostora koji su predmet protivtužbenog zahtjeva, a u završenom postupku privatizacije, po rješenju Kantonalne agencije za privatizaciju od 4. januara 2002. godine, ali sama činjenica da tužitelj navedeno rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju od 4. januara 2002. godine, nije osporavala u upravnom postupku, sama po sebi ne može po ocjeni Kantonalnog suda dovesti do zaključka o osnovanosti postavljenog apelantovog zahtjeva, kako to apelant pogrešno tvrdi u žalbi.

8. Potom je navedeno da je tačno da iz materijalne dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prvobitno označeni tuženik d.d. „Tekstil“ Tuzla privatizovan, ali apelant i po ocjeni drugostepenog suda nije dokazao da je Agencija za privatizaciju, odobrila traženu privatizaciju poslovnih prostora koji su po predniku apelanta ušli u početni bilans na 30. juni 2001. godine, shodno odredbi čl. 4. i 7. Zakona o privatizaciji preduzeća, niti je dokazao da je isti u postupku privatizacije kupio ili na drugi način stekao sporne poslovne prostore navedene u početnom bilansu, shodno odredbi člana 11. Zakona o privatizaciji preduzeća, pa su za drugostepeni sud neprihvatljive paušalne tvrdnje apelanta da je isti dokazao da su predmetne nekretnine ušle u njegov početni bilans u postupku privatizacije. Ovo pogotovo iz razloga što je, shodno odredbi člana 8. stav 3. Zakona o privatizaciji, propisano da iz početne bilanse za privatizaciju, preduzeće je dužno isključiti sredstva čiji se povrat traži i za restituciju, te da preduzeće ne može raspolagati u pravnom prometu sa navedenom imovinom, niti poslovni prostori mogu ući u početni bilansu za privatizaciju, jer su iste predmet restitucije. Kako iz sadržine početnog bilansa apelanta od 30. juna 2001. godine proizlazi da je apelant u navedeni početni bilans uključio i poslovne prostore (pobiže navedene u presudi na strani 7. drugostepene presude-pasus drugi), a koji podliježu restituciji i kao takvi ne mogu biti predmet privatizacije, pravilan je zaključak prvostopenog suda da priloženim dokazima, početnim bilansom i ostalom materijalnom dokumentacijom, apelant nije dokazao da su poslovni prostori, a koji su navedeni u početnom bilansu iz protivtužbe ušle u privatizovano preduzeće, sada označenog apelanta. U tom smislu je Kantonalni sud naveo da odluka prvostepenog suda, kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev za poslovne prostore koji podliježu restituciji, nije na štetu apelanta u situaciji kada je i po zaključku Službe za geodetsko imovinsko pravne poslove apelant kao nosilac prava raspolaganja i korištenja ostao u poslovnim prostorima do donošenja Zakona o restituciji.

9. Zatim je istaknuto da je tačan žalbeni navod da je u sudski Registar suda upisana promjena podataka o subjektu upisa u sudski Registar 1.-12. 2006. godine, da je dioničko društvo „Tekstil“ Tuzla promijenilo oblik organizovanja društva u društvo sa ograničenom odgovornošću i da su u sudski Registar upisani dioničari, njih 13 sa svojim vlasničkim udjelima, a apelant je i trebao da dokaže na koji način su sadašnji vlasnici, postali vlasnici predmetnih poslovnih prostora u postupku privatizacije, a on to u ovom postupku nije dokazao, da su novi dioničari, novo privatizovano preduzeće kupili ranije državno vlasništvo d.d. „Tekstil“ Tuzla, odnosno poslovne prostore koji su predmet protivtužbenog zahtjeva. Pozivanje apelanta na odluku Vrhovnog suda FBiH, odnosno njegov pravni stav zauzet u predmetu broj 32 0 Ps 152627 13 Rev od 3. septembra 2013. godine i navode da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostepeni sud na pogrešan način cijenio dosjelost, drugostepeni sud nije mogao prihvatiti osnovanim, jer se u citiranoj odluci Vrhovnog suda na koju se poziva apelant ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetnoj pravnoj stvari. Ostale žalbene navode drugostepeni sud nije posebno obrazlagao shodno odredbi člana 231. ZPP, jer nalazi da isti nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke po žalbama apelanta. Iz naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbi čl. 221. i 226. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 033500 14 Rev od 9. septembra 2014. godine odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 24. marta 2013. godine.

11. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno prigovoru revidenta, prvostepeni sud ocijenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, cijeneći svaki dokaz posebno, pa tako i rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju od 4. januara 2002. godine, početni bilans na 30. juni 2001. godine i spisak objekata d.o.o. „Tekstil“ Tuzla za privatizaciju i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke zaključio i drugostepeni sud. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može osnovano suprostaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ova uključuje u sebi i prigovore činjenične prirode, koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Stoga su, po ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova revizijske tvrdnje da su poslovni prostori koji su predmet protivtužbenog zahtjeva u procesu privatizacije ušli u početni bilans d.o.o. „Tekstil“ Tuzla. Zatim je navedeno da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanta, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP cijenio žalbene navod koji su od odlučnog značaja, te je u obrazloženju drugostepene presude dao razloge koje kao pravilne prihvata i revizioni sud. Potom, neosnovan je po ocjeni Vrhovnog suda, revizijski prigovor povrede pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP) kroz revizijske navode da tužitelj nije na pouzdan način dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, tj. da nije dokazao da je on vlasnik poslovnih prostora koji su predmet tužbenog zahtjeva. Nasuprot tome, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj izvodima iz z.k. te vještačenjem po vještaku geometru dokazao svoju aktivnu legitimaciju, a u toku prvostepenog postupka apelant nije posebno ni osporavao tužbeni zahtjev u tom dijelu, slijedom čega je zaključeno da nije prema tome osnovan revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka (član 240. stav 1. tačka 1. ZPP). Zatim je istaknuto da nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (član 240. stav 1. tačka 2. ZPP). S tim u vezi su, prema mišljenju revizionog suda, pravilno nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kada su usvojili tužbeni zahtjev jer je tužitelj dokazao da je on vlasnik spornih poslovnih prostora, a da je apelant u posjedu istih. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, kojeg apelant zasniva na tvrdnji da je on poslovne prostore koji su predmet protivtužbenog zahtjeva stekao u procesu privatizacije d.o.o. „Tekstil“ Tuzla, Vrhovni sud je istakao da bi apelant uspio sa ovakvim zahtjevom morao je dokazati da su ti poslovni prostori zaista bili predmetom privatizacije d.o.o. „Tekstil“ Tuzla, tj. da su u skladu sa Zakonom o privatizaciji i Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka bili obuhvaćeni početnim bilansom i da su ušli u privatizovano preduzeće. Izvedenim dokazima (rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju od 4. januara 2002. godine, početnim bilansom na 30. juni 2001. godine i spiskom objekata za privatizaciju d.o.o. „Tekstil“ Tuzla) apelant po ocjeni Vrhovnog suda nije dokazao tu činjenicu pa su pravilno nižestepeni sudovi primijenili pravilo o teretu dokazivanja kada su odbili njegov protivtužbeni zahtjev. Također je navedeno da je bez osnova pozivanje apelanta na odredbu člana 8. stav 6. Zakona o privatizaciji preduzeća, jer mu nije ni naloženo da poslovne prostore koji su predmet restitucije preda u posjed tužitelju. Dalje, po ocjeni Vrhovnog suda je paušalno apelantovo pozivanje na odluku Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 152627 13 Rev od 3. septembra 2013. godine, jer apelant ne navodi koji bi to pravni stav iznesen u toj odluci bio primjenjljiv u predmetnoj pravnoj stvari. Na kraju je navedeno da je Vrhovni sud cijenio i ostale revizijske navode, ali pošto isti nisu od odlučnog značaja (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP) nije ih posebno obrazlagao. Kako ne stoje razlozi revizije, Vrhovni sud nije našao postojanje povreda na koje u postupku po reviziji pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, zbog načina na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo kako u odnosu na njegov stvarno-pravni, tako i u odnosu na obligaciono-pravni zahtjev. U suštini, apelant smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova da on nije izvedenim dokazima dokazao vlasništvo nad spornim nekretninama. S tim u vezi apelant, suprotno utvrđenju redovnih sudova, smatra da je dokazao način stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama, ukazujući pritom na činjenicu da se radilo o poslovnim prostorima koji su u vlasništvu i posjedu apelanta, odnosno njegovog pravnog prednika 20 i više godina.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant smatra da su redovni sudovi, u predmetnoj pravnoj stvari, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj u predmetnoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je neosnovan apelantov revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi povrijedili pravilo o teretu dokazivanja u smislu odredbe čl. 123. i 126. ZPP u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev. Slijedom toga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (odredbu člana 43. ZVPO) u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, zaključivši da je on dokazao da je vlasnik spornih poslovnih prostora koji se nalaze u apelantovom posjedu, a da s druge strane apelant nije izvedenim dokazima dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi na svim instancama u predmetnom parničnom postupku zaključili da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da apelant nije dokazao vlasništvo na predmetnim nekretninama, odnosno da je iste stekao u procesu privatizacije ranijeg državnog preduzeća. Također, Ustavni sud primijećuje da su redovni sudovi, primjenom odredbe člana 74. stav 1. ZPP, odbili da raspravljaju apelantov obligaciono-pravni protivtužbeni zahtjev koji se odnosio na novčana potraživanja, s obzirom na utvrđenje da taj zahtjev nije u vezi sa tužbenim zahtjevom tužitelja kao i zaključak da apelant nije dokazao osnovanost svog stvarno-pravnog (protivtužbenog) zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta (kao tuženog, odnosno protivtužitelja), uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman