Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1419/13 (S. F. Ž., L. R. i D. Ž.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Aktivna legitimacija
- Pasivna legitimacija
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1419/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1419/13, rješavajući apelaciju Stanislava Ferdinanda Žagoveca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Stanislava Ferdinanda Žagoveca, Ljerke Raguž i Darka Žagoveca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 021738 12 Rev od 29. januara 2013. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stanislav Ferdinand Žagovec, Ljerka Raguž i Darko Žagovec (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 021738 12 Rev od 29. januara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 021738 08 P od 18. marta 2010. godine. Apelanti su 8. septembra 2014. godine i 15. aprila 2016. godine dopunili predmetnu apelaciju (tako što su dostavili dodatnu dokumentaciju). II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda i tužioca „Odjeća“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su 6. maja 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju. S obzirom da se pismeno kojim je zatražen odgovor na apelaciju od tužioca vratilo s naznakom „nepoznat“, Ustavni sud je od advokatice Nihade Buturović, koja je zastupala tužioca u predmetnom sudskom postupku, zatražio 18. maja 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Advokatica Nihada Buturović kao tužiočev punomoćnik u navedenom postupku nije u ostavljenom roku dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 021738 08 P od 18. marta 2010. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik i korisnik poslovnog prostora koji se nalazi u Konjicu, Ulica Maršala Tita broj 12 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), slijedom čega su apelanti dužni da tužiocu izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na ime tužioca u zemljišnim knjigama, dok će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ta presuda, te da su dužni da tužiocu predaju u posjed predmetni poslovni prostor. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je na osnovu Rješenja SO Konjic broj 7/59 od 7. maja 1959. godine predmetni poslovni prostor nacionaliziran od ranijeg vlasnika Vikice Žagovec (tj. prednika apelanata) i upisan kao društveno vlasništvo. Općinski sud je naveo da je SIZ stanovanja Općine Konjic 4. maja 1983. godine prodao predmetni poslovni prostor preduzeću „Odjeća“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar, koji je predmetni poslovni prostor koristio do početka ratnih dejstava na području općine Konjic. Općinski sud je naveo da je rješenjem nadležnog organa Općine Konjic od 22. maja 1998. godine predmetni poslovni prostor vraćen u posjed Trgovinsko-krojačkom preduzeću „Odjeća“ Mostar sa p.o. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da je Rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Konjic broj 04/l-471-1/91 od 29. marta 1992. godine (koje je postalo pravomoćno 2. marta 2000. godine) ukinuto rješenje o nacionalizaciji predmetnog poslovnog prostora, te određeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja u zemljišnim knjigama brisati uknjižba prava društvenog vlasništva i uknjižiti pravo vlasništva na ranijeg vlasnika ili njegovog sljedbenika. Općinski sud je naveo da je, međutim, navedeno rješenje poništeno u upravnom sporu po tužbi tužioca i predmet vraćen na ponovno rješavanje, te da je u ponovnom postupku Služba za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic donijela Zaključak broj 04/1-471-1/91 od 1. juna 2007. godine kojim je odbačen prvoapelantov zahtjev za denacionalizaciju predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je naveo da je rješenjem nadležnog drugostepenog organa odbijena prvoapelantova žalba koju je izjavio protiv navedenog zaključka, te da je presudom nadležnog suda od 9. jula 2008. godine odbijena prvoapelantova tužba koju je podnio protiv drugostepenog rješenja.
6. Općinski sud je ukazao da su apelanti istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, navodeći da je tužilac tri puta vršio promjenu naziva, a da nije ponudio dokaz da je pravni sljedbenik ranije registriranih preduzeća, niti je ponudio izvod iz sudskog registra, te da je ustvari Dragan Mikulić, koji je u međuvremenu kupio predmetni poslovni prostor, aktivno legitimirana osoba za vođenje predmetnog postupka. Općinski sud je naveo da su apelanti istakli i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da je tužilac tabularnu ispravu trebao da traži od SIZ-a stanovanja Općine Konjic kao prodavca, a ne od apelanata s kojima nije bio u ugovornom odnosu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da iz ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 4. maja 1983. godine proizlazi da su taj ugovor zaključili SIZ stanovanja Općine Konjic kao prodavac i „Odjeća“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar kao kupac, da iz zapisnika nadležnog organa Općine Konjic o primopredaji predmetnog poslovnog prostora od 22. maja 1998. godine proizlazi da je Trgovinsko-krojačko preduzeće „Odjeća“ Mostar sa p.o. preuzelo predmetni poslovni prostor, dok je u predmetnom postupku kao tužilac označena pravna osoba „Odjeća“ d.d. Mostar. Općinski sud je naveo da, dakle, u svim oblicima organiziranja tužiočeva firma sadrži naziv „Odjeća“ Mostar, na osnovu čega sud izvodi zaključak da se radi o istoj pravnoj osobi koja je po osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji postala vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Također, Općinski sud je ukazao da iz presude Vrhovnog suda od 20. septembra 2006. godine proizlazi da ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je zaključen 10. juna 1998. godine između Trgovinsko-krojačkog preduzeća „Odjeća“ Mostar kao prodavca i Dragana Mikulića kao kupca, nije realiziran, te da stoga ta osoba nije aktivno legitimirana u predmetnom postupku. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca koji su istakli apelanti. Općinski sud je ukazao da iz z. k. ul. broj 1173 k. o. Konjic proizlazi da su apelanti upisani kao suvlasnici predmetnog poslovnog prostora s dijelovima od 1/3, slijedom čega je zaključio da je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istakli apelanti. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom tražiti od posjednika povraćaj individualno određene stvari pod uvjetom da vlasnik dokaže da na stvari ima pravo vlasništva i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Općinski sud je naveo da je, dakle, u toku postupka utvrdio da je tužilac vlasnik predmetnog poslovnog prostora po osnovu pravnog posla - ugovora o kupoprodaji, a da su apelanti u posjedu predmetnog poslovnog prostora. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci shodno odredbama čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
7. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 56 0 P 021738 10 Gž od 24. novembra 2011. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su apelanti u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu isticali prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, tražeći da tužilac pruži dokaz da je pravni sljedbenik „Odjeće“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar, odnosno Trgovinsko-krojačkog preduzeća „Odjeća“ Mostar sa p.o. Kantonalni sud je naveo da sud na stvarnu legitimaciju pazi po službenoj dužnosti, te da je stoga prvostepeni sud na pripremnom ročištu trebao da naloži tužiocu da dostavi registarski list iz kojeg bi se vidjelo njegovo pravno sljedbeništvo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je neprihvatljivo obrazloženje prvostepenog suda zbog čega smatra da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da je tužilac dužan da dokaže aktivnu legitimaciju, a ne apelanti kao tuženi. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da čak i da je tužilac dokazao aktivnu legitimaciju, apelanti nisu pasivno legitimirani za izdavanje tabularne isprave. Naime, Kantonalni sud je naveo da se zahtjev za izdavanje tabularne isprave može zasnivati samo na obavezi iz pravnog posla, a ako te obaveze nema u ugovoru, onda za izdavanje tabularne isprave može biti legitimiran samo prodavac. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da SIZ stanovanja Općine Konjic nije mogao imati pravo raspolaganja, odnosno pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora, već samo Općina Konjic, te da stoga tužilac nema ni valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.
8. Vrhovni sud, odlučujući o tužiočevoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 56 0 P 021738 12 Rev od 29. januara 2013. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužilac vlasnik i korisnik predmetnog poslovnog prostora, tako što je žalbu apelanata u tom dijelu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja, kojim je taj sud vezan, proizlazi da je tužilac kupio predmetni poslovni prostor, da je isplatio kupoprodajnu cijenu, da je bio u posjedu i koristio taj poslovni prostor do početka ratnih dejstava na području općine Konjic, te da mu je 1998. godine taj prostor ponovno predat u posjed. Vrhovni sud je naveo da kada se pri tome imaju u vidu i razlozi koje u svojoj odluci dao prvostepeni sud u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije (strana 3. posljednji pasus prvostepene presude) slijedi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelanti su u konkretnom slučaju bili dužni dokazivati, s obzirom da to i osporavaju, da li je označeni tužilac kupac ili pravni sljedbenik kupca predmetnog prostora, da li je aktivno legitimiran, između ostalog, i uvidom u sudski registar kao javne knjige, a što su propustili da učine, pa je stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji su istakli apelanti paušalan i nedokazan. Vrhovni sud je naveo da su, stoga, tužiočevi revizioni navodi da je aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, suprotno pravnom shvaćanju drugostepenog suda, osnovani, te da je slijedom toga u tom dijelu usvojio tužiočevu reviziju i drugostepenu presudu preinačio na način kako je to navedeno u izreci presude. Vrhovni sud je naveo da je, s druge strane, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu pasivno legitimirani za izdavanje tabularne isprave tužiocu budući da između tužioca i apelanata nije došlo do zasnivanja pravnog posla (jer tužilac nije kupio predmetni poslovni prostor od apelanata). Vrhovni sud je naveo da je, stoga, u tom dijelu odbio tužiočevu reviziju kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da je prvostepeni sud bio dužan da od tužioca zatraži da dostavi rješenje nadležnog suda o registraciji tog privrednog subjekta, budući da je u ugovoru o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od 4. maja 1983. godine kao kupac označen „Odjeća“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar (tj. pravna osoba sasvim drugog organizacionog oblika). Apelant navodi da, međutim, prvostepeni sud to nije zatražio, te da je, stoga, postupio suprotno odredbama čl. 124, 126. i 293. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. U dopunama apelacije apelanti navode da u prilogu dostavljaju dokumentaciju koja dodatno potvrđuju njihove navode iz apelacije. Naime, apelanti navode da iz te dokumentacije proizlazi da preduzeće „Odjeća“ d.d. Mostar, koje se u predmetnom sudskom postupku pojavljuje kao tužilac, nije upisano kao takvo u sudski registar, te da se stoga radi o nepostojećem preduzeću. U vezi s tim, apelanti su dostavili Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 009756 14 Gž od 15. jula 2014. godine kojim je odbijen tužiočev prijedlog za provođenje u zemljišnim knjigama pravomoćne Presude Općinskog suda broj 56 0 P 021738 08 P od 18. marta 2010. godine (uz obrazloženje da punomoć za zastupanje nije bila propisno ovjerena, tj. da tužiočev pečat nije vidljiv na punomoći, te da se, osim toga, navedena punomoć odnosi na zastupanja u predmetnom parničnom postupku, a ne za zastupanje u tom postupku). Zatim, apelanti su dostavili Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011511 14 Gž od 30. marta 2016. godine, koje je doneseno u zemljišno-knjižnom predmetu tužioca kao predlagača „radi uknjižbe prenosa prava vlasništva na nekretninama“, u kojem je, između ostalog, navedeno da je o tužiočevom prijedlogu za provođenje u zemljišnim knjigama pravomoćne Presude Općinskog suda broj 56 0 P 021738 08 P od 18. marta 2010. godine pravomoćno odlučeno rješenjem tog suda od 15. jula 2014. godine. Osim toga, u obrazloženju rješenja je navedeno da je tužilac u predmetnom parničnom postupku označen kao „Odjeća“ d.d. Mostar, a da je podnio prijedlog za upis prava vlasništva u korist Trgovinsko-krojačkog preduzeća „Odjeća“ Mostar sa p.o., što ukazuje da tužilac nije podnio prijavu za upis promjene oblika organiziranja u d.d. u skladu sa zakonom, te da je stoga registarski sud bio dužan da po službenoj dužnosti donese rješenje o prestanku tog preduzeća.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da ne nalazi da je donošenjem presude tog suda došlo do povrede prava apelanata na koja su ukazali u apelaciji. Vrhovni sud je, stoga, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju osporene presude tog suda, a posebno u dijelu u kojem je raspravljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije. V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 124.
Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ovog zakona.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 291.
(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
Član 293. stav 3.
(3) U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li lice koje se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobno, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 021738 12 Rev od 29. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
22. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZPP-a, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
24. Ustavni sud zapaža da su apelanti u toku postupka pred prvostepenim sudom istakli, između ostalog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca, ukazujući da tužilac koji je označen kao „Odjeća“ d.d. Mostar nije pružio dokaz da je pravni sljedbenik preduzeća „Odjeća“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar (koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora), odnosno Trgovinsko-krojačkog preduzeća „Odjeća“ Mostar sa p.o. (kojem je nakon rata taj poslovni prostor vraćen u posjed). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, ukazujući na to da sva tri preduzeća u svojim oblicima organiziranja sadrže naziv „Odjeća“ Mostar, zaključio da se radi o istoj pravnoj osobi, slijedom čega je odbio kao neosnovan navedeni prigovor apelanata. Ustavni sud zapaža da je, s druge strane, Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude ukazao da sud po službenoj dužnosti vodi računa o stvarnoj legitimaciji, te da je stoga prvostepeni sud bio dužan da naloži tužiocu da dostavi registarski list iz kojeg bi se vidjelo njegovo pravno sljedbeništvo, slijedom čega je zaključio da tužilac, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je aktivno legitimiran u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o tužiočevoj reviziji, u obrazloženju svoje presude ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac aktivno legitimiran u predmetnom postupku budući da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazali suprotno.
25. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 7. stav 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP-a propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 126. ZPP-a proizlazi da sud, u pravilu, mora biti siguran u postojanje ili nepostojanje određene činjenice, odnosno da bi trebalo da ima takav stepen uvjerenosti u postojanje neke činjenice pri kojem bi bila isključena svaka razumna sumnja u mogućnost postojanja nečeg drugog. U slučaju kada sud na osnovu izvedenih dokaza ne može doći do takvog stepena uvjerenosti, dužan je utvrditi na kojoj je stranci teret dokazivanja postojanja ili nepostojanja te činjenice, a onda o njezinom postojanju ili nepostojanju formirati zaključak koji će za tu stranku biti nepovoljan.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je tužilac, koji je označen kao „Odjeća“ d.d. Mostar, u predmetnom postupku tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da je svoj zahtjev zasnivao na pravnom poslu - ugovoru o kupoprodaji koji je zaključen 4. maja 1983. godine između SIZ-a stanovanja Općine Konjic i „Odjeće“ RO za izradu oficirske i civilne odjeće Mostar. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, tužilac svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru zasnivao na pravnom poslu koji je, kako je tužilac tvrdio, zaključio njegov pravni prednik. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se odlučujuća činjenica koju je trebalo utvrditi u predmetnom postupku odnosi na to da li je tužilac pravni sljedbenik preduzeća koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora (jer je tužilac upravo zbog toga i pokrenuo sudski postupak). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potpuno zanemarujući odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka, dakle, i tužilac dužna da dokaže svoje tvrdnje), te uprkos tome što sud o stvarnoj legitimaciji vodi računa i po službenoj dužnosti, teret dokazivanje te odlučujuće činjenice prebacio na apelante, te slijedom toga izveo zaključak koji je nepovoljan za apelante. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pri izvođenju zaključka da je teret dokazivanja „pravnog sljedbeništva“ tužioca (kao odlučujuće činjenice u predmetnom postupku) bio isključivo na apelantima, te u vezi s tim izvođenja zaključka da je tužilac kao pravni sljedbenik preduzeća koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora aktivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 126. ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je ovakvo proizvoljno postupanje Vrhovnog suda imalo za posljedicu da osporena Presuda Općinskog suda broj 56 0 P 021738 08 P od 18. marta 2010. godine kojom je, dakle, utvrđeno da je tužilac vlasnik predmetnog poslovnog prostora, kao takva, nije mogla biti provedena u zemljišnim knjigama, kako to jasno proizlazi iz dokumentacije koju su apelanti dostavili u prilogu dopune apelacije.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud, pri izvođenju zaključka da je teret dokazivanja „pravnog sljedbeništva“ tužioca (kao odlučujuće činjenice u predmetnom postupku) bio isključivo na apelantima, očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 126. ZPP-a.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman