Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/16 ("Intercamp" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3464/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3464/16, rješavajući apelaciju "Intercamp" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Intercamp" d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019956 16 Pž od 7. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

"Intercamp" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019956 16 Pž od 7. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) da mu isplati određene novčane iznose.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužena 3. maja 2012. godine donijela rješenje, osnovom koga je izvršena izmjena podataka u carinskoj prijavi od 22. januara 2010. godine, na osnovu koga je apelant bio u obavezi da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati ukupan iznos od 22.482,77 KM sa zakonskim zateznim kamatama, na koje rješenje je apelant uložio žalbu, koja je rješenjem tužene od 5. oktobra 2012. godine odbijena kao neosnovana, ali je izmijenjen dispozitiv rješenja koji se odnosi na zatezne kamate, na način da zatezna kamata počinje teći nakon proteka roka za plaćanje iznosa manje plaćenih indirektnih poreza. Nadalje, utvrđeno je da, nakon što apelant nije izmirio dug u zakonom propisanom roku, grupa za prinudnu naplatu je izdala nalog za prinudnu naplatu, pa je apelant podnio zahtjev za odgođeno plaćanje duga, koji je odobren od strane grupe za prinudnu naplatu. Također, utvrđeno je da je apelant 18. oktobra 2012. godine izvršio uplatu glavnog duga u iznosu od 22.482,77 KM, iznos zakonskih zateznih kamata 2.050,43 KM i troškove prinudne naplate u ukupnom iznosu od 2.248,28 KM. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 11. stav (1) Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza propisuje da postupak prinudne naplate počinje teći kada se dužniku uruči nalog za prinudnu naplatu (uručenje izvršeno 18. juna 2012. godine), dok stav (2) istog člana propisuje da nalog za prinudnu naplatu ima pravnu snagu rješenja o izvršenju koje donosi sud. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 3. stav (4) Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza propisuje da početak perioda prinudne naplate povlači za sobom potraživanje zatezne kamate, naknadnog tereta prinude, te ako postoje, troškova postupka, pa je shodno tome vidljiva zakonitost osnova za naplatu iznosa naknadnog tereta prinude u iznosu od 2.248,28 KM, koje je tužena naplatila u zakonom propisanoj proceduri. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je nakon proteka zakonom propisanog roka za dobrovoljno izvršenje, po kome apelant nije postupio, pokrenut postupak prinudne naplate, te da je po apelantovom zahtjevu doneseno rješenje o odgođenom plaćanju duga, iz čega je također vidljivo da je postupak prinudne naplate bio pokrenut, i da se nikako ne može govoriti o dobrovoljnoj uplati od strane apelanta. Osim toga, zaključeno je da se u konkretnom slučaju imaju primjeniti odredbe Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine i podzakonski akti, a ne odredbe Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o izmjeni podataka u carinskoj prijavi i naknadnoj naplati indirektnih poreza prilikom uvoza i stavljanja robe u slobodan promet, a što spada u oblast naplate uvoznih dažbina, gdje se primjenjuju odredbe Zakona o carinskoj politici BiH.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3464/16 ("Intercamp" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio