Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4620/13 (“Dein“ Gmbh Fridrichsdorf)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4620/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4620/13, rješavajući apelaciju “Dein“ Gmbh Fridrichsdorf, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija “Dein“ Gmbh Fridrichsdorf.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003463 11 Rev od 13. avgusta 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija “Dein“ Gmbh Fridrichsdorf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003463 11 Rev od 18. marta 2013.
godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003463 11 Pž od 8. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003463 05 Ps od 10. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Dein“ Gmbh Fridrichsdorf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 003463 11 Rev od 13. avgusta 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003463 11 Pž od 8. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003463 05 Ps od 10. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Elmonta“ a.d. Banja Luka, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore na apelaciju, a tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. ¸ III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je pokrenuo postupak protiv tuženog tužbom od 13. jula 2005. godine zbog duga.
6. Okružni privredni sud (u presudi je navedeno „Osnovni sud u Banjoj Luci“) donio je presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime duga isplati iznos od 380.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je tuženi imao svoje predstavništvo u Frankfurtu, da je bio u poslovnim odnosima sa „Lukom “ a.d. Banja Luka, koje je, takođe, imalo predstavništvo u Frankfurtu, i Goranom Brankovićem kao fizičkim licem, kojima je ostao dužan 380.000,00 KM. Nakon toga „Luka“ a.d. Banja Luka i Goran Branković su svoja potraživanja ustupili apelantu o čemu je tuženi obaviješten. Dakle, predmet spora su potraživanja koja su nastala u poslovanju između „Luke“ a.g. Frankfurt i „Elmonta“ a.g. Frankfurt po osnovu isplate plate Goranu Brankoviću, po osnovu pozajmice koju je Goran Branković dao „Elmontu“ a.g. Frankfurt, te na ime pretrpljene štete koju je tužilac trpio zbog neispunjenja ugovora.
8. Okružni sud je, s tim u vezi, naveo da ugovor koji je pročitan kao dokaz u pogledu potraživanja koje je nastalo između „Luke“ a.g. Frankfurt i „Elmonta“ a.g. Frankfurt nije potpisan ni od jedne ugovorne strane, te nije pravno valjan i ne može biti valjan dokaz u postupku. U odnosu na račune koje je izdala „Luka“ a.g. Frankfurt a koji su sastavni dio nalaza vještaka, sud je utvrdio da oni ne mogu sami za sebe biti dokaz da su usluge pružene s obzirom na to da je i sam vještak finansijske struke konstatovao da mu nije dostavljena dokumentacija na osnovu koje je izvršeno fakturisanje, već je fakturisanje izvršeno na osnovu navedenog ugovora koji nije potpisan. Osim toga, tuženi je osporio navedene račune i zbog činjenice da je račune potpisao Goran Branković, koji je rukovodio sa oba navedena preduzeća, pa je isto lice u tom odnosu zastupalo povjerioca i dužnika. Takođe, Goran Branković je potpisao i usaglašene finansijske kartice oba preduzeća. Okružni privredni sud se pozvao na odredbu člana 89 Zakona o preduzećima, te je zaključio da je Goran Branković bio u sukobu interesa i da je trebalo da ima saglasnost organa upravljanja tuženog da bi poslovi koje je zaključio bili pravno valjani. Pored toga, prema mišljenju Okružnog privrednog suda, usaglašavanje stanja obaveza i potraživanja prema trećim licima mogao je učiniti samo zakonski zastupnik matičnog preduzeća, ili lice koje on ovlasti da preduzme konkretnu radnju, a u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je Goran Branković imao ovakva ovlašćenja. Zbog navedenog, sud nije prihvatio finansijsku karticu kao valjan dokaz o postojanju i visini duga, koja je pročitana kao dokaz.
9. Takođe, Okružni privredni sud nije mogao uzeti u obzir pozajmicu, odnosno potvrdu koju je Goran Branković potpisao a kojom potvrđuje postojanje potraživanja prema tuženom, s obzirom na to da se radi o jednom licu (Goran Branković) na strani povjerioca i dužnika, kao i da nema dokaza da je uplaćen navedeni novac. Zbog toga što je Goran Branković učestvovao u poslovnim odnosima kao lice ovlašćeno za zastupanje i povjerioca i dužnika, sud je ocijenio da njegova izjava nije u potpunosti objektivna, kao i da je u jednom dijelu nejasna.
10. U odnosu na potraživanja po osnovu plate Gorana Brankovića, sud je utvrdio da apelant kao tužilac nije dokazao da za to postoji valjan pravni osnov, jer Goran Branković nije imao zaključen ugovor o obavljanju funkcije rukovodioca dijela društva, niti odluku o postavljanju za rukovodioca u predstavništvu u Frankfurtu, kao i kolika je visina plate koju je trebalo da prima. Osim toga, sud je naveo da, ukoliko je došlo do izmjene ugovora (usmeno) između Gorana Brankovića i Zdravka Kudre, takve izmjene ne proizvode pravno dejstvo, jer nisu u saglasnosti sa samim ugovorom kojim je u tački 9 izričito propisano da izmjena ugovora mora biti u pisanoj formi.
11. Što se tiče zahtjeva za naknadu štete zbog neizvršenja ugovora, prema stavu Okružnog suda, apelant nije dokazao štetu, odgovornost tuženog za štetu, kao ni visinu štete.
12. Nalaz vještaka finansijske struke sačinjen je na osnovu računa, finansijske kartice i potvrde o pozajmici za koje je sud utvrdio da nisu pravno valjani dokazi, pa iz tog dokaza nalaz vještaka nije mogao biti dokaz o visini apelantovog potraživanja prema tuženom.
13. Zbog svega navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao ni osnov ni visinu tužbenog zahtjeva, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa članom 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, nalazeći da je on u cijelosti neosnovan.
14. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003463 11 Pž od 8. septembra 2011. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
15. U obrazloženju presude, polazeći od apelantovih žalbenih navoda, Viši privredni sud se pozvao na član 7 ZPP (raspravno načelo), te je istakao da je teret dokazivanja bio na apelantu koji je trebalo da dokaže materijalnopravni odnos sa tuženim po osnovu ugovora. Viši privredni sud je istakao da je na apelantu bio teret dokazivanja da je bio sa tuženim u materijalnopravnom odnosu po osnovu ugovora o rukovođenju, ugovora o obavljanju poslova, te ugovora o pružanju usluga za potrebe tuženog u Njemačkoj. Prema stavu suda, prilaganje fakture i izvoda iz otvorenih stavki nije dovoljan dokaz, jer su oni jednostrani akti apelanta (odnosno prenosioca potraživanja), već je potrebno dokazati da je postojao materijalnopravni odnos.
16. Nadalje, Viši privredni sud se pozvao na odredbu člana 440 ZOO, te je naveo da nije dokazan apelantov zahtjev kojim traži isplatu na ime poslovanja između preduzeća „Luka“ i tuženog, jer ugovor na kojem se temelji potraživanje nije potpisan, niti je preciziran. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, zaključak prvostepenog suda da fakture koje su knjižene kod apelanta nemaju uporišta u materijalnim dokazima je pravilan, te su apelantovi žalbeni navodi da je dokazao svoje potraživanje izvodom iz poslovnih knjiga neosnovani.
17. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da je ugovor o rukovodiocu zaključen između Zdravka Kudre, tadašnjeg rukovodioca tuženog, i Vjekoslava Babića, a ugovorom su vezana prava i obaveze Zdravka Kudre za obavljanje poslova u poslovnici u Njemačkoj. Nadalje, Viši privredni sud se pozvao na odredbe tada važećeg Zakona o preduzećima, čl. 41 st. 1. i 2, 42. i 63, te je utvrdio da apelant nije dokazao da je Goran Branković osnivačkim aktom ili statutom bio ovlašćen za zastupanje, kao i da direktor nije mogao prenijeti obavljanje poslova na treće lice (koje poslove je precizirao). Dakle, apelant nije dokazao da je Goran Branković imao potrebno ovlašćenje za obavljanje poslova u ime tuženog u Njemačkoj, a dokaz o obavljanju ovih poslova ne može da bude faktura koju je sačinio Goran Branković, ili knjiženje zaduženja na ime Gorana Brankovića, koje je sačinio Goran Branković, na šta je upućivao apelant. Pozivajući se na čl. 154 i 155 ZOO, sud je, takođe, naveo šta je šteta i odgovornost za štetu, te je istakao da nije dokazano u čemu se sastoji šteta zbog neispunjenja ugovora u iznosu od 30.400,69 eura. Pozivajući se na odredbu člana 557 ZOO, Viši privredni sud je, takođe, ukazao šta je ugovor o zajmu i da se smatra zaključenim kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim elementima ugovora. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da apelant traži povrat, a nije dokazao kada je ugovor zaključen, kada je uplatio iznos od 9.000 eura tuženom i kada je dospijevala obaveza tuženog da vrati primljeno. Osim toga, nije dokazano ni da je navedeni iznos uplaćen na račun tuženog, pa je i u ovom dijelu Viši privredni sud potvrdio zaključak prvostepenog suda. Takođe, Viši privredni sud se referisao na omašku u pisanju (u zaglavlju prvostepene presude gdje je napisano „Osnovni sud “), ističući da je sudio Okružni privredni sud, kao prvostepeni, i da ova greška nema uticaj na zakonitost odluke.
18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003463 11 Rev od 13. avgusta 2013. godine kojom je reviziju odbio.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 7 ZPP, kao i člana 123 stav 1 ZPP, te je naveo da u konkretnom predmetu nije sporno da je osnov predmetnog potraživanja ugovor o ustupanju zaključen između apelanta i preduzeća ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i ugovor o ustupanju zaključen između apelanta i Gorana Brankovića, a kojim su ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i Goran Branković na apelanta prenijeli svoja potraživanja koja su, kako proizlazi iz tih ugovora, imali prema tuženom.
20. Međutim, kod činjenice da je tuženi osporio da su ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i Goran Branković imali potraživanja prema njemu, apelant je bio obavezan da dokaže, u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP, da je postojalo potraživanje ,,Luke“ a.g. NL Frankfurt i Gorana Brankovića prema tuženom koje su oni, po osnovu navedenih ugovora, prenijeli na apelanta u smislu odredaba člana 436 ZOO. Kada se ima u vidu da je apelant tvrdio da su po osnovu navedenih ugovora o ustupanju na njega prenesena potraživanja koja je ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt imala prema tuženom i koja je Goran Branković imao prema tuženom po osnovu plata i pozajmice, a da iz stanja nižestepenih spisa i sprovedenih dokaza, koje su ti sudovi ocijenili u smislu odredaba člana 8 ZPP, proizilazi da ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i tuženi nikada nisu zaključili ugovor od 1. decembra 2001. godine, da Goran Branković nikad nije bio zaposlen kod tuženog, da je dokumenat o pozajmici u svoje i u ime tuženog potpisao Goran Branković bez dokaza da je pozajmica u korist tuženog ikada uplaćena, pravilnim se pokazuje zaključak nižestepenih sudova da apelant ničim nije dokazao, u smislu odredaba čl. 7 i 123 ZPP, da su preduzeće ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i Goran Branković imali potraživanja prema tuženom, pa da se, stoga, neosnovanim pokazuje i apelantov zahtjev da tuženi ispuni ugovor o ustupanju kojim su preduzeće ,,Luka“ a.g. NL Frankfurt i Goran Branković svoja potraživanja prema tuženom prenijeli na apelanta. Pošto se apelantovom revizijom ne dovode u pitanje razlozi na osnovu kojih su nižestepeni sudovi sudili, a niti odluka drugostepenog suda ima nedostatke na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom člana 248 ZPP donio odluku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 Ustava Republike Srpske. U opširnoj apelaciji apelant analizira zaključke redovnih sudova, dajući svoje kontraargumente koji se, u suštini, sastoje u činjenici da je sud pogrešno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo. Tako, apelant upućuje da jeste dokazan poslovni odnos putem iskaza svjedoka Zdravka Kudre, da su pogrešno tumačene usaglašene finansijske kartice i izvod ostvarenih stavki, da je pogrešno tumačeno postojanje sukoba interesa i pogrešno utvrđeno da je Goran Branković bio povjerilac i dužnik, te da su pogrešna (i prema apelantovim navodima) oprečna stajališta redovnih sudova u vezi sa pravom Gorana Brankovića da potpisuje ugovore i isprave u ime „Elmonta“ a.d. Frankfurt. Nadalje, apelant analizira zaključak suda o pozajmici, odnosno da ju je potpisao Goran Branković, dok sud ne ocjenjuje iskaz svjedoka Zdravka Kudre. Isto se odnosi na zaključak da apelant nije dokazao postojanje potraživanja po osnovu plate, jer sud nije ocijenio usmene izjave, osim ugovora, nalazeći da postoji obaveza u pisanoj formi. Apelant, takođe, navodi da sud nije ocijenio nalaz vještaka, koji je stručan i objektivan, kao i da je pogrešno ocijenio dokaz – iskaz apelanta i svjedoka Zdravka Kudre. Takođe, apelant nalazi da, i pored mjesne nadležnosti suda, sud nije mogao primijeniti samo domaće pravo, jer se radi o predmetu sa međunarodnim elementom, pri čemu je trebalo primijeniti Bečku konvenciju Ujedinjenih nacija o prometu robe i usluga, odredbe njemačkog prava, kao i druge zakone koje je apelant naveo. Zbog svega navedenog, apelant smatra da je suđenje bilo nepravično, da su odluke paušalne, bez obrazloženja, kao i da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odlučivanje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje kod obrazloženja, kao i da apelant u postupku nije dokazao svoje potraživanje a na takav zaključak suda ne utiču navodi iz apelacije.
23. U odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da je apelant imao pravo pristupa i raspravljanja pred sudom, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.
24. U odgovoru na apelaciju Okružni privredni sud je istakao da je apelant koristio sve raspoložive pravne lijekove i zakonske mogućnosti, kao i da je odluka donesena primjenom odredbi ZPP, te da je ona detaljno obrazložena.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena putem pošte, kako je navedeno na samoj apelaciji koju je zaprimio Ustavni sud. Međutim, nigdje u spisu ne postoji datum prijemnog pečata na pošti, te imajući u vidu činjenicu da je u samoj apelaciji naveden datum 7. novembar 2013. godine, Ustavni sud će uzeti taj datum kao datum predaje apelacije na poštu. Osim toga, niko od pozvanih nije osporio da je apelacija podnesena blagovremeno, pa Ustavni sud nalazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 13. jula 2005. godine, a da je konačnu odluku Vrhovni sud donio 13. avgusta 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao osam godina i jedan mjesec.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu radi isplate duga 13. jula 2005. godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se radilo o predmetu koji je bio relativno složen i u kojem je bilo potrebno izvršiti vještačenje, saslušati stranke i svjedoke, te izvršiti uvid u materijalnu dokumentaciju. Postupak pred prvostepenim sudom je trajao pet godina i osam mjeseci do donošenja prvostepene odluke. Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto mu je trebalo pet godina i osam mjeseci da donese prvostepenu odluku, a Ustavni sud, i pored relativne složenosti predmeta, ne može naći opravdanje za trajanje postupka u ovom periodu koji je vodio samo jedan sud. S druge strane, drugostepeni sud je u relativno kratkom vremenu odlučio po žalbi, u roku od šest mjeseci, dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i 11 mjeseci. Međutim, čak i ažurnost koju je pokazao drugostepeni sud, pa i Vrhovni sud nije mogla uticati na dužinu trajanja postupka uslijed činjenice da je prvostepenom sudu trebalo pet godina i osam mjeseci da odluči. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud nalazi da je dužini trajanja postupka najviše doprinio prvostepeni sud pred kojim je postupak trajao pet godina i osam mjeseci.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, iako je u predmetnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je apelantu u konkretnom slučaju dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje u „razumnom roku“, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni tražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete po tom osnovu, kao i činjenicu da su nakon prvostepenog suda koji je i doprinio dužini trajanja postupka, redovni sudovi preduzeli sve kako bi se postupak što prije okončao.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog samog odlučenja redovnih sudova, odnosno navodi da su sudovi donijeli paušalne odluke, bez obrazloženja, uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i zbog činjenice da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili sprovedene dokaze. Takođe, apelant ukazuje na povredu prava na pristup sudu.
40. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi sproveli dokazni postupak, ali su zaključili da apelant nije dokazao činjenice na kojima temelji svoje tužbene zahtjeve, što je redovni sud jasno i detaljno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciju, u stvari, daje svoje tumačenje sprovedenih dokaza i izvodi zaključke drugačije od onih koje je izveo redovni sud, a što ni u kom slučaju ne ukazuje na nepravičnost suđenja. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio tužbu pred nadležnim sudom, kao i da je učestvovao u postupku u kojem je trebalo da dokaže svoje pravo, ali činjenica da u tome nije uspio ne upućuje na povredu prava na pristup sudu. Ovo pogotovo što je apelantovu žalbu ispitao drugostepeni sud, kao i Vrhovni sud podnesenu reviziju, te su došli do identičnog zaključka kao i prvostepeni sud, koji apelant pokušava apelacionim navodima dovesti u pitanje, jer je njima nezadovoljan. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su sudovi na sve tri instance dali jasne, određene i obrazložene razloge za svoju odluku uz primjenu relevantnih materijalnih i procesnih propisa, te drugačije viđenje predmeta u odnosu na apelanta, koji nije uspio u postupku, ne ukazuje na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelant je u apelaciji, kao odredbu za koju smatra da mu je povrijeđena, naveo i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno pravo na imovinu koje je zaštićeno i članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u apelaciji, apelant dalje ne obrazlaže ovaj navod o povredi prava na imovinu, niti u zaključku apelacije traži da Ustavni sud utvrdi kršenje ovog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, ostalim aspektima prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama, te ne nalazi da je potrebno ovaj navod dodatno analizirati.
45. U odnosu na apelantove navode o povredi odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da odlučuje o podnesenoj apelaciji u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske, jer apelacija, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja koja su sadržana u ovom ustavu.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak radi isplate duga trajao osam godina i jedan mjesec, od toga pet godina i osam mjeseci pred prvostepenim sudom.
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi na tri instance za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa i ocjene dokaza uz mogućnost apelanta da u postupku učestvuje, kao i mogućnost da koristi raspoložive pravne lijekove.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman