Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3701/16 (E. Č.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3701/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3701/16, rješavajući apelaciju Emira Čekra, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Čekro, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 181583 16 Gž 2 od 29. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Čekro, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 181583 16 Gž 2 od 29. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Čekro (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 181583 16 Gž 2 od 29. juna 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se zabraniti otuđenje, opterećenje ili raspolaganje imovinom koja je predmet konkretnog izvršnog postupka, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, prvim stavom izreke, odbačena je apelantova (kao izvršenika) žalba podnesena protiv rješenja od 18. decembra 2014. godine i od 24. decembra 2014. godine, kao neblagovremene, te je drugim stavom izreke, pored ostalog, odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenje od 10. juna 2015. godine i isto je potvrđeno.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da je, prije ocjene osnovanosti apelantovih žalbenih navoda protiv rješenja od 18. decembra 2014. godine i 24. decembra 2014. godine, po službenoj dužnosti u smislu člana 225. u vezi sa članom 236. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a na osnovu člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), ispitao blagovremenost, potpunost i dozvoljenost žalbi, pa nakon toga odlučio da su apelantove žalbe neblagovremene. Kantonalni sud navodi da je rješenjem od 18. decembra 2014. godine, prvostepeni sud, u ponovnom postupku, odbio kao neosnovan apelantov prigovor na rješenje o izvršenju, nakon čega je, obzirom da je okončan postupak prodaje apelantovih nekretnina na kojima je određeno provođenje izvršenja, dana 24. decembra 2014. godine, donio rješenje o dosudi tih nekretnina tražiocu izvršenja („Hypo Alpe Adria bank“ d.d. Mostar) kao kupcu. Kantonalni sud konstatuje da je rok za podnošenje žalbe protiv rješenja propisan članom 12. stav 4., u vezi sa članom 93. stav 3. ZIP-a, i iznosi osam dana od dana dostave rješenja, o čemu je apelant uredno obaviješten u pouci o pravnom lijeku. Također se navodi, da je prvostepeni sud predmetna rješenja apelantu pokušao dostaviti putem sudskog dostavljača 14. i 15. januara 2015. godine, pa kako isti u oba navrata nije bio zatečen na adresi, apelantu je u skladu sa članom 346. stav 2. ZPP-a, poslana i obavijest putem pošte da će pismena biti ostavljena u sudu, te da ih apelant može tamo preuzeti u roku od 15 dana od dana pokušaja dostave. Prema stavu 3. navedenog člana, dostava se smatra obavljenom na dan kada osoba kojoj se pismeno ima dostaviti, preuzme pismeno u sudu, a ako pismeno ne bude preuzeto, istekom roka od 15 dana od dana pokušaja dostave. Kantonalni sud konstatuje da apelant nije preuzeo predmetna pismena u sudu u ostavljenom roku (već naknadno po isteku istog), pa se smatra da su mu rješenja dostavljena istekom roka od 15 dana računajući od 15. januara 2015. godine, kao dana pokušaja dostave, odnosno 2. februara 2015. godine, pa je rok za žalbu počeo teći od narednog dana, odnosno 3. februara 2012. godine i isticao je protekom osam dana, tako da je, po ocjeni Kantonalnog suda, zadnji dan za podnošenje žalbe protiv oba rješenja bio 10. februar 2015. godine, a kako je apelant žalbe podnio neposredno sudu 13. februara 2015 godine, odnosno po proteku prekluzivnog roka za podnošenje istih, žalbe su neblagovremene pa sud po njima ne može postupati. U osporenoj odluci Kantonalnog suda, također se navodi, da je ispitujući pobijana rješenja od 10. juna 2015. godine, zaključio da je apelantova žalba neosnovana, navodeći da nakon što je apelant dana 22. aprila 2015. godine, ponovo podnio žalbu protiv rješenja o dosudi od 24. decembra 2014. godine, prvostepeni sud je osporenim rješenjem istu odbacio kao neblagovremenu. Dalje se navodi da rok za podnošenje žalbe iznosi 8 dana od dana dostave rješenja, o čemu je apelant uredno obaviješten u pouci o pravnom lijeku, da je apelant predmetno rješenje primio 2. februara 2015. godine, a ne 9. februara 2015. godine kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, iz razloga koji su već navedeni ranije u obrazloženju (kada je obrazložena neblagovremenost prve apelantove žalbe podnesene protiv rješenja od 24. decembra 2014. godine), pa je rok za žalbu počeo teći narednog dana, odnosno 3. februara 2015. godine i isticao je protekom osam dana, tako da je posljednji dan za podnošenje žalbe bio 10. februar 2015. godine. Kantonalni sud zaključuje da kako je apelantova žalba podnesena neposredno sudu 22. aprila 2015. godine, odnosno po proteku prekluzivnog roka za podnošenje iste, žalba je neblagovremena pa sud po istoj nije mogao postupati. Kantonalni sud ističe, da činjenica da je apelant rješenje o dosudi (od 24. decembra 2014. godine) dostavljeno i 15. aprila 2015. godine, ne utiče na utvrđeni datum prijema rješenja o dosudi, jer mu je rješenje dostavljeno naknadno po vlastitom zahtjevu, a nakon što je predmetno rješenje već ranije uredno primio.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. S obzirom da je apelant osporio rješenje Kantonalnog suda, koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

6. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

7. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenom konačnom odlukom kojom su odbijene apelantova žalba kao neosnovane, odnosno odbačene kao neblagovremene, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 29. juna 2016. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3701/16 (E. Č.) | Sudska praksa | Aktio