Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3830/13 („Intup“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3830/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3830/13, rješavajući apelaciju „Intupa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Intupa“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 022993 11 Rev od 6. juna 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 66-0-Pž-10-000 017 od 29. decembra 2010.

godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-PS-07-000 034 od 19. novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Intup“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Behija Ljubović- Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 022993 11 Rev od 6. juna 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 66-0-Pž- 10-000 017 od 29. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-PS-07-000 034 od 19. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Osnovnog suda (sada Okružni privredni sud u Bijeljini, u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Fondacije „Srebrenica-Potočari“ – Spomen-obilježje i mezarje Potočari-Srebrenica (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) zatraženo je 15. i 18. jula i 6. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni privredni sud i tuženi-protivtužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 25. jula i 16. i 19. septembra 2016. godine. Odgovor na apelaciju nije dostavio Viši privredni sud.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-PS-07-000 034 od 19. novembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja-protivtuženog kojim je tražio da se tuženi-protivtužitelj obaveže da mu na ime izvršenih radova i nastalih troškova po ugovoru od 17. maja 2005. godine i aneksu tog ugovora od 22. decembra 2005. godine isplati iznos od 133.605,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2006. godine, pa do isplate i da mu na ime pričinjene štete i izmakle dobiti isplati iznos od 48.341,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2006. godine, pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Istovremeno, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja i apelant je obavezan da mu na ime naknade materijalne štete zbog odgovornosti za raskid ugovora o izgradnji „Spomen-sobe“ od 17. maja 2005. godine isplati iznos od 59.247,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2007. godine, pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.081,60 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da se parnične stranke nalaze u obaveznom odnosu zasnovanom na ugovoru o građenju od 17. maja 2005. godine i njegovom aneksu od 22. decembra 2005. godine, koji je konačno jednostrano raskinut pismenim obavještenjem tuženog-protivtužitelja od 26. maja 2006. godine. Do jednostranog raskida ugovora je došlo nakon što je tuženi-protivtužitelj na svojoj sjednici, održanoj 10. maja 2006. godine, razmotrio problematiku realizacije projekta „Spomen-soba“, te jednoglasno zaključio da apelant nema „kapaciteta za realizaciju ovog projekta u projektiranom kvalitetu i u ugovorenim rokovima“.

7. Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je raskid ugovora skrivio apelant. Ukazano je da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelant u prvom redu svojom ponudom u tenderskom pregovaračkom postupku, a kasnije potpisom i ovjerom ugovora od 17. maja 2005. godine prihvatio uvjete iz tenderske dokumentacije tuženog-protivtužitelja, čime je potvrdio da je sposoban i podoban za izvršenje posla-predmeta ugovora na traženi i ugovoreni način. Istaknuto je da je apelant bio obavezan da pregleda i prouči tehničko-projektnu dokumentaciju u tenderskom postupku i da tuženog kao investitora i naručioca posla blagovremeno upozori na uočene nedostatke, a na šta je posebno upozoren u tenderskoj dokumentaciji koja je sadržavala uputstva ponuđačima, opće i posebne ugovorne uvjete, tehnički opis i dr. Ukazano je da samo uputstvo ponuđačima, tačnije tačka 7, sadrži i poziv ponuđačima da traže dodatna objašnjenja u vezi sa dokumentacijom naručioca i to do 12. aprila 2005. godine. Kako apelant u tom tenderskom postupku koji je prethodio zaključenju ugovora nije tražio objašnjenja, to znači da je tenderske uvjete bezuvjetno prihvatio a potpisom i ovjerom ugovora od 17. maja 2005. godine pristao i prihvatio da posao završi na ugovoreni način i u ugovorenom roku (30 kalendarskih dana, tačnije do 20. juna 2005. godine). Utvrđeno je da je apelant započeo radove 23. maja 2005. godine, te da je cilj projekta bio da se „Spomen-soba“ otvori na desetogodišnjicu srebreničke tragedije. Međutim, kako je utvrđeno da apelant radove neće moći izvesti do 20. juna 2005. godine, Osnovni sud je ocijenio da je tuženi-protivtužitelj imao osnov da jednostrano 26. maja 2006. godine raskine ugovor od 17. maja 2007. godine zbog nemogućnosti apelanta da ugovorene radove izvede u ugovorenom obimu, kvalitetu i roku, a nakon što apelant nije pristao na sporazumni raskid ugovora.

8. Istaknuto je da apelant ni nakon zaključenja aneksa ugovora od 22. decembra 2005. godine (prema kojem se radovi izvode prema inoviranoj projektnoj dokumentaciji s tim da je ugovoren početak izvođenja radova 1. marta 2006. godine, te ugovoreno da se ugovoreni radovi završe u roku od 90 kalendarskih dana), do čijeg je potpisivanja došlo nakon neuspjelog arbitražnog postupka, te modifikacije-izmjene izvedbenog projekta „Spomen-soba“ koju je izvršio projektant, nije dokazao da je sposoban da ugovoreni posao izvrši.

9. Dalje je navedeno da je apelant kao izvođač radova betonsku ploču na samom početku svoga rada izradio nekvalitetno, te da podna ploča predstavlja konstruktivni dio, element građevine. Prema tome, apelant je, po mišljenju suda, odgovoran za nedostatak u izradi građevine koji se tiče njene solidnosti, pa je tuženi-protivtužitelj osnovano konačno jednostrano raskinuo ugovor od 17. maja 2005. godine.

10. Nadalje je utvrđeno da je apelant odgovoran i za mane izvedenih radova po aneksu ugovora od 22. decembra 2005. godine bez obzira što su se radovi obavljali pod stalnim nadzorom predstavnika tuženog-protivtužitelja kao investitora (nacionalni koordinator koji je ujedno i projektant, supervizor, nadzorni organ i stručni konsultant za beton). Navedeno zbog toga što nije izašao iz posla, niti je izričito otklonio svoju odgovornost za mane radova-probnih uzoraka betona shodno odredbama čl. 606. stav 3, 607. stav 1. u vezi sa članom 641. i članom 646. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)

11. Navedeno je da, iako je bio ugovorni izvođač radova, apelant je sam dopustio tuženom-protivtužitelju da mu pruža stručnu pomoć kroz imenovanje supervizora, nacionalnog koordinatora, stručnog konsultanta za beton, što čini upitnim njegovu sposobnost da samostalno kao izvođač izvrši ugovorom preuzete obaveze. Stoga, sve da su radnje projektanta ili stručnog konsultanta za beton ili nekog trećeg doprinijele neizvršavanju posla, ne može apelant zahtijevati naknadu štete shodno odredbi člana 163. stav 1. ZOO.

12. Osnovni sud je naveo da je apelant skrivio konačni jednostrani raskid ugovora od 17. maja 2005. godine i njegovog aneksa od 22. decembra 2005. godine do kojeg je došlo 26. maja 2006. godine zbog nedostajućeg kapaciteta za realizaciju projekta u kvalitetu i rokovima preciziranim u ugovoru i njegovom aneksu. Ukazano je da se apelant nakon potpisa ugovora od 17. maja 2005. godine i njegovog aneksa od 22. decembra 2005. godine iscrpljivao brojnim dopisima upućenim tuženom-protivtužitelju sa pozivima na sastanke usmjerene na to da se „otklone svi nesporazumi i riješe detalji iz projekta“. Naglašeno je da svaka kasnija nejasnoća u vezi sa projektnom dokumentacijom koja je bila baza ugovaranja predmetnog pravnog posla pada na rizik izvođača, tačnije apelanta kao potpisnika tog posla. Pri tome, po mišljenju suda, potpisivanjem ugovora, te čak i izradom dinamičkih planova izvođenja radova apelant je prihvatio projekte i to kako izvedbeno, tako i modificirano bez pogovora. Kod takvog stanja stvari sud je odbio dokazne prijedloge apelanta da se sasluša E.K., apelantov direktor, te B.B. kao tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Fondacije, na okolnost raskida ugovora i na okolnost izrade novog projekta i ugovaranja nadzorne službe sa novom institucijom, tačnije Javnim preduzećem Zavod za urbanizam Tuzla. Dalje je navedeno da izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je posljednje dokazno sredstvo koje se izvodi u slučaju kada se na osnovu provedenih dokaza činjenično stanje ne može potpuno utvrditi, ili kada nema drugih dokaza na osnovu kojih se mogu utvrditi sporne činjenice. Po mišljenju suda, u predmetnoj pravnoj stvari saslušanje parničnih stranaka je suvišno i necjelishodno imajući u vidu obimnu pismenu materijalnu dokumentaciju spisa, i to obje stranke u postupku, te iskaze saslušanih svjedoka.

13. Ukazano je da apelant u postupku nije pružio dokaz da za jednostrani raskid tuženog-protivtužitelja nije bilo razloga. Apelant je zaključio ugovor i aneks tog ugovora iz svoje profesionalne djelatnosti, te ako je pristupio izvođenju radova bez odgovarajućih uvjeta (bez građevinske dozvole, nedostajuće opreme i ljudstva) uključujući tu nejasnoće u vezi sa projektno-tehničkom dokumentacijom, to je činio na svoj rizik što se posebno odnosi i na izvedbu ploče u dekorativnom obojenom-antracit betonu, koja je, kako stvari stoje, prvi put primijenjena u predmetnom projektu „Spomen-soba“. Stoga, po ocjeni suda, apelant nema osnova da od tuženog-protivtužitelja potražuje naknadu štete i izmakle dobiti, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 189. i 634. ZOO pa je stoga odbijen njegov tužbeni zahtjev.

14. Dalje je navedeno da je sud izvedenim dokazima nesporno utvrdio da apelantov rad za tuženog-protivtužitelja nije imao nikakvu vrijednost. Stoga, apelant za rad koji nije dao rezultate predviđene ugovorom, odnosno aneksom tog ugovora, a što je dovelo i do jednostranog raskida ugovora tuženog-protivtužitelja, ne može osnovano predmetnom tužbom tražiti naknadu štete. Ukazano je da je sud odbio apelantov dokazni prijedlog da se provede ekonomsko-finansijsko vještačenje na okolnost davanja „mišljenja o tome koliki je iznos apelant uplatio na ime nabavke materijala za predmetni objekt, te da utvrdi visinu izgubljene dobiti koju bi apelant ostvario da do raskida ugovora nije došlo“.

15. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant odgovoran za štetu iz protivtužbenog zahtjeva, i to da se radi o deliktnoj odgovornosti (subjektivnoj), jer je proizašla iz propusta, tačnije neizvršavanja ugovornih obaveza apelanta u realizaciji projekta „Spomen-soba“ koji su doveli do jednostranog raskida ugovora, što je tuženi-protivtužitelj otklanjao tako što je bio prinuđen da raspiše novi javni konkurs za izbor novog projekta „Spomen-soba“ u okviru izgradnje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, što je iziskivalo novčane izdatke. Neposredan uzrok navedenih novčanih izdataka tuženog-protivtužitelja jeste neizvršenje ugovorne obaveze apelanta čija je posljedica jednostrani raskid ugovora tuženog-protivtužitelja. Po mišljenju suda, da je apelant izvršio svoje obaveze shodno ugovoru i aneksu ugovora, to bi projekt „Spomen-soba“ projektanta Aide Daidžić bio realiziran i proveden u djelo i ne bi bilo razloga za povlačenje projekta i zabranu njegovog daljnjeg korištenja, pa se ne može prihvatiti apelantovo obrazloženje da je za nastanak štete iz protivtužbenog zahtjeva odgovoran neko treći. Ukazano je da je apelant mogao spriječiti ovu štetu da je izvršio ugovor, pa kako to nije učinio, u tome i leži njegova odgovornost za štetu koju je kasnije pretrpio tuženi-protivtužitelj. Naglašeno je da neizvršenje ugovora od apelanta jeste uzrok nastanka štete za tuženog-protivtužitelja, jer se tuženi-protivtužitelj suočio sa povlačenjem projekta „Spomensoba“ od njegovog projektanta Aide Daidžić.

16. Stoga je Osnovni sud naveo da tuženi-protivtužitelj osnovano potražuje naknadu materijalne štete, pa kako njenu visinu nije dokazao računima i ugovorima, sve sa uplatnicama o izdacima, to je apelant obavezan da plati tuženom-protivtužitelju utuženi iznos od 59.247,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom koju tuženi-protivtužitelj potražuje opredijeljeno od dana podnošenja protivtužbe (30. maj 2007. godine), shodno odredbama čl. 154. stav 1, 155. i 185. stav

3. ZOO).

17. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 66-0-Pž-10-000 017 od 29. decembra 2010. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen. Zahtjev tuženog-protivtužitelja za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na žalbu je odbijen.

18. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da provedeni dokazi potvrđuju da je apelant prihvatio uvjete iz tenderske dokumentacije tuženog-protivtužitelja na koji način je potvrdio da je sposoban da izvrši posao predviđen ugovorom, da je prilikom prvog obilaska radova, pregleda građevinskog dnevnika i izvještaja nadzornog organa konstatiranoo da se ugovorom definirani radovi neće moći izvesti do 20. juna 2005. godine, te da dotadašnji završeni radovi nisu urađeni kvalitetno. Nakon što je tuženi obavijestio apelanta da raskida ugovor, te neuspješnog arbitražnog postupka oko modifikacije-izmjene izvedbenog projekta „Spomen-soba“ parnične stranke su 22. decembra 2005. godine zaključile aneks ugovora kojim je predviđen početak radova sa 1. martom 2006. godine i završetak u roku od 90 kalendarskih dana. Iz građevinskog dnevnika proizlazi da je apelant radove počeo 20. marta 2006. godine, a da iz mišljenja stručnog konsultanta za beton, izvještaja supervizora i nacionalnog koordinatora, kao i informacije nadzornog organa proizlazi da apelant nije bio u stanju da izvede ugovoreni i prihvaćeni modificirani projekt i da za to ne posjeduje opremu i kvalificiranu radnu snagu. Predmetne navode je potvrdio i vještak građevinske struke.

19. Ukazano je da provedeni dokazi nesporno potvrđuju da je apelant kao izvođač radova na početku svoga rada nekvalitetno izradio betonsku podnu ploču i da je njegova odgovornost za nedostatak u izradi građevine, pa zbog nemogućnosti za realizaciju projekta u kvalitetu i rokovima preciziranim u ugovoru i njegovom aneksu, odgovoran je za jednostrani raskid ugovora i njegovog aneksa do kojeg je došlo 26. maja 2006. godine.

20. Drugostepeni sud je naveo da, imajući u vidu činjenicu da je apelant pristao da izvrši radove shodno ugovoru i njegovom aneksu bez građevinske dozvole, te uključujući određene nejasnoće u vezi sa projektno-tehničkom dokumentacijom, a kako apelant očito nije bio u stanju da uradi ugovoreni posao, pravilnom primjenom odredaba čl. 606. stav 3. i 646. ZOO prvostepeni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete i izmakle dobiti, jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 189. i 634. ZOO.

21. Nadalje, po mišljenju drugostepenog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda u pogledu protivtužbenog zahtjeva, jer je tuženi-protivtužitelj zbog neizvršenja ugovora imao štetu koju je dokazao računima i uplatnicama, a pravilnom primjenom odredaba čl. 154. stav 1, 155. i 185. stav

3. ZOO, kao što je prvostepeni sud detaljno i pravilno obrazložio.

22. Po mišljenju drugostepenog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da je sud odbio da sasluša predložene svjedoke i provede finansijsko i građevinsko vještačenje zbog toga što je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, pa da su predloženi dokazi i provedeni, ne bi utjecali da se donese drugačija odluka.

23. Također, po mišljenju drugostepenog suda, nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi o tome da sa pripremnog ročišta nisu uneseni dokazni prijedlozi apelanta kako je on predložio, da je sud ocijenio samo pojedine dokaze zbog toga što je na osnovu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti pravilno odlučeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, te je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, što je prihvatio i drugostepeni sud, pa je stoga prvostepena presuda pravilna i zakonita.

24. Također je navedeno da nisu osnovani ni ostali apelantovi žalbeni navodi o tome da je tokom radova dolazilo do izmjene projekta, da je pogrešan zaključak suda da je tuženi-protivtužitelj imao osnova da raskine ugovor, da izvođač radova nije prouzrokovao fundamentalno kršenje ugovora kako je naveo svjedok H.H. (član arbitraže) i da ne stoji zaključak da apelant ni nakon zaključenja aneksa ugovora nije dokazao da je sposoban izvršiti ugovoreni posao, jer je ugovor jednostrano raskinut u fazi izrade uzoraka. Navedeno zbog toga što provedeni dokazi potvrđuju da apelant nije izvršavao ugovorenu obavezu shodno ugovoru, koje činjenice ni apelant ne spori, kako je obrazloženo u prvostepenoj odluci, što je prihvatio drugostepeni sud.

25. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 59 0 Ps 022993 11 Rev od 6. juna 2013. godine djelimično usvojio i preinačio drugostepenu presudu na način da se apelantova žalba djelimično usvaja, prvostepena presuda preinačava u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, tako što se zahtjev tuženog-protivtužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 59.247,36 KM u cijelosti odbija, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako što svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

26. U obrazloženju revizione presude se navodi da je apelant dostavljanjem ponude i zaključenjem ugovora od 17. maja 2005. godine prihvatio uvjete iz tenderske dokumentacije, odnosno prihvatio je izvršenje posla na ugovoreni način. Time je kao izvođač radova preuzeo odgovornost za kvalitet svih izvedenih radova, pa tako i za kvalitet tehnologije spravljanja betona. Istaknuto je da je obaveza izvođača da napravi projekt betona u kojem se preciziraju sve stvari u vezi sa ispitivanjem, proizvodnjom, transportom i ugradnjom betona. Na njegovoj strani je bila obaveza samostalne izrade probnih uzoraka na temelju prethodno urađenog i prihvaćenog projekta betona.

27. Istaknuto je da je apelant ugovorene radove počeo izlijevanjem AB podne ploče koja je po izlijevanju imala nedopustive neravnine, a ti nedostaci se odnose i na sanirani sloj betona. Ukazano je da apelant tokom izvođenja radova nije dokazao da je samostalno osposobljen za izradu pigmentiranog betona koji je zahtijevan projektom, jer nije ni ponudio svoju tehnologiju izrade betona, već je prihvatio ponuđenu tehnologiju tuženog za izradu uzoraka betona (u vidu pomoći kako bi se postigao predviđeni kvalitet betona nakon neuspjelog prvog pokušaja izlijevanja uzoraka 11. novembra 2005. godine) koja se ima smatrati apelantovom tehnologijom. Istaknuto je da apelant nije ispunio ni obavezu da na adekvatan način na gradilištu organizira izradu probnih uzoraka pa u konačnom nije postignut beton predviđenog kvaliteta.

28. Nadalje je navedeno da se apelant po prijemu dopisa tuženog-protivtužitelja od 9. juna 2005. godine, kojim je zatražen sporazumni raskid ugovora, tome usprotivio i prišao zaključenju aneksa ugovora i time voljno ostao i dalje u ugovornom odnosu sa tuženim-protivtužiteljem (pri čemu valja istaći da su mu do tada izvedeni radovi bili plaćeni bez obzira na konstatirane nedostatke), te pored očigledne pomoći tuženog, prolongiranja rokova završetka radova, postupajući na opisan način nije dokazao da ugovorene radove može završiti u roku i uz predviđeni kvalitet.

29. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da, zbog propusta apelanta, radovi nisu izvršeni u skladu sa projektom i da je time do raskida ugovora došlo apelantovom krivicom, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je tuženi preuzeo obavezu izrade tehnologije betona, niti se kod više učinjenih propusta, te prolongiranja rokova apelant može sa uspjehom pozivati na odredbu člana 608. ZOO.

30. Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionim navodima, nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom, jer je odbijen apelantov prijedlog da novo vještačenje izvede Institut za materijale i konstrukcije Građevinskog fakulteta u Sarajevu. Ukazano je da je navedeni prijedlog stavljen nakon usmenog izjašnjenja vještaka M.M. (s obzirom na to da je navedeni vještak prilikom usmenog izjašnjenja spomenuo i propust prilikom stavljanja betona u Lukavcu i propust u vidu dodavanja vode za razliku od pismenog nalaza u kojem je izveo zaključak o isključivoj apelantovoj odgovornosti). Po mišljenju Vrhovnog suda, zadatak vještaka je da utvrdi propuste kod izgradnje, a ne da se izjašnjava o krivici za raskid ugovora, jer je to zadatak suda. Osim navedenog, spomenuti propusti s obzirom na obavezu izvođača padaju na apelantov teret.

31. Nadalje je navedeno da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka kao što se revizionim navodima želi prikazati, jer brojna materijalna dokumentacija, te iskazi saslušanih svjedoka su dovoljni za utvrđivanje relevantnih činjenica za odluku o postavljenim zahtjevima.

32. Po mišljenju Vrhovnog suda, kako je apelant pristao na uvjete tendera, te nije pristao na sporazumni raskid ugovora (iako su mu plaćeni izvedeni radovi uprkos uočenim nedostacima), već je prišao zaključenju aneksa ugovora, to se ne može u daljim revizionim navodima sa uspjehom pozivati na eventualne manjkavosti projekta iznošenjem tvrdnje da se, zbog te manjkavosti, prišlo modifikaciji projekta (što je opet suprotno izjavi projektanta da je do modifikacije došlo uslijed neravnina na podnoj ploči). Pri tome je utvrđeno da stoje revizioni navodi da prema prvobitnom projektu nije bila predviđena ugradnja pigmentiranog betona u podnu ploču, što je kod utvrđenih drugih propusta pri izradi podne ploče, te izradi uzoraka betona za zidove nebitno.

33. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant se neosnovano poziva na mišljenje Građevinskog fakulteta u Sarajevu od 6. juna 2006. godine, jer je taj nalaz ostao „usamljen“ kod suprotnih izvještaja dr. Azre Kurtović od 3. aprila 2006. godine, izvještaja supervizora istog datuma i izvještaja nacionalnog koordinatora (projektanta) od 5. aprila 2006. godine, te kod podataka iz nalaza vještaka građevinske struke M.M.

34. Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju dokazani uvjeti za raskid ugovora i njegovog aneksa zbog neispunjenja ugovornih obaveza od apelanta u smislu odredbe člana 124. ZOO.

35. Ukazano je da apelantu koji je skrivio raskid ugovora ne pripada pravo na naknadu štete po predmetnom ugovoru (pa je nebitno odbijanje prvostepenog suda da se izvede dokaz finansijskim vještačenjem radi utvrđenja visine te štete na šta se u reviziji ukazuje), niti pravo na naknadu izgubljene dobiti po drugim tenderima u zahtijevanom iznosu od 48.341,24 KM.

36. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se, nasuprot navedenim revizionim navodima, s pravom spori pravilnost odluke nižestepenih sudova o protivtužbenom zahtjevu.

37. Istaknuto je da, prema sadržaju dopisa od 8. augusta 2006. godine projektanta Aide Daidžić (koja je bila donator projekta izgradnje „Spomen-sobe“) upućenog predsjedniku Izvršnog odbora tuženog-protivtužitelja u kojem se izražava žaljenje zbog miješanja u njene tehničke i umjetničke odluke, te piše o „grubostima, manipulacijama, uvredama i spletkama kojima je bila izložena“ uslijed čega se uskraćuje dalje korištenje njenog autorskog djela. Također, imajući u vidu i dopis od 9. maja 2006. godine kojim projektant upozorava tuženog-protivtužitelja o nenamjenskom trošenju doniranog betona, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je do povlačenja projekta došlo zbog nesporazuma u međusobnom odnosu projektanta i tuženog. Slijedom navedenog, svi daljnji troškovi koje je imao tuženi-protivtužitelj, a koji su obuhvaćeni protivtužbenim zahtjevom i tiču se raspisivanja novog tendera za izradu idejnog i izvedbenog projekta „Spomen-sobe“, troškova provođenja tog postupka, isplate autorskih honorara i otkupa idejnog rješenja ne bi nastali bez obzira na raskid ugovora sa apelantom da nije došlo do povlačenja projekta, jer bi novoangažirani izvođač radove mogao izvesti po ranijem projektu, pa su time osnovani revizioni navodi da je razrješenje nacionalnog koordinatora i povlačenje projekta izazivalo daljnje troškove.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je odbijanje da se izvedu predloženi dokazi onemogućilo apelanta da dokaže potpuno činjenično stanje. Po apelantovom mišljenju, na konkretan odnos trebalo je da se primijeni član 646. stav 1. ZOO, jer je uzorak betona trebalo da bude sačinjen kako bi tuženi-protivtužitelj konačno zauzeo stav o vrsti betona koji će apelant ugrađivati u objekt, a primjena stava 2. navedenog člana isključuje bilo kakvu apelantovu odgovornost. Ukazuje da je apelant mogao ugovor izvršiti materijalima koje je ponudio da nisu postojali naknadni zahtjevi projektantice koju je angažirao tuženi. Smatra da je nesporazum između tuženog i angažiranog projektanta bio glavni i osnovni uzrok raskida ugovora između apelanta i tuženog-protivtužitelja. Ukazuje da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu propustio u zapisnik unijeti sve apelantove dokazne prijedloge, te okolnost i zadatak predmetnog vještačenja, svjedočenja i dr. Ukazuje da je apelant podneskom zahtijevao ispravku zapisnika, a prvostepeni sud o tom zahtjevu čak nije ni odlučio.

b) Odgovor na apelaciju

39. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da je osporena presuda donesena tako da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

40. Okružni privredni sud je naveo da je u predmetnom postupku apelant koristio sve raspoložive pravne lijekove (žalba, revizija), te da su ocijenjeni apelantovi žalbeni i revizioni razlozi. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

41. Tuženi je naveo da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Po mišljenju tuženog, redovni sudovi su jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke primjenjujući sve relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

42. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 163. stav 1.

(1) Ko na svoju štetu dozvoli drugome preduzimanje neke radnje, ne može od njega zahtijevati naknadu štete prouzrokovane tom radnjom.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 607.

(1) Poslenik je dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla.

On je dužan izvršiti ga za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove.

On ne odgovara za zadocnjenje nastalo zbog toga što mu naručilac nije predao materijal na vrijeme, ili zbog toga što je tražio izmjene, ili što mu nije isplatio dužan predujam i uopšte za zadocnjenje nastalo ponašanjem naručioca.

Član 608.

Ako se u toku izvršenja djela pokaže da se poslenik ne drži uslova ugovora i uopšte da ne radi kako treba, te da će izvršeno djelo imati nedostatke, naručilac može upozoriti poslenika na to i odrediti mu primjeren rok da svoj rad saobrazi svojim obavezama.

Ako do isteka tog roka poslenik ne postupi po zahtjevu naručioca, ovaj može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

Član 634.

Nepredviđene radove izvođač može izvesti i bez prethodne saglasnosti naručioca ako zbog njihove hitnosti nije bio u mogućnosti da pribavi tu saglasnost.

Nepredviđeni radovi su oni čije je preduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta ili radi sprječavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivanom težom prirodom zemljišta, neočekivanom pojavom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim događajima.

Izvođač je dužan bez odlaganja izvijestiti naručioca o ovim pojavama i preduzetim mjerama.

Izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.

Naručilac može raskinuti ugovor ako bi usljed ovih radova ugovorena cijena morala biti znatno povećana, o čemu je dužan bez odlaganja obavijestiti izvođača.

U slučaju raskidanja ugovora, naručilac je dužan isplatiti izvođaču odgovarajući dio cijene za već izvršene radove, kao i pravičnu naknadu za učinjene neophodne radove.

Član 638.

Ako bi u slučajevima iz prethodnih članova ugovorena cijena morala biti znatno povećana, naručilac može raskinuti ugovor.

U slučaju raskida ugovora naručilac je dužan isplatiti izvođaču odgovarajući dio ugovorene cijene za dotle izvršene radove, kao i pravičnu naknadu za učinjene neophodne troškove.

Član 641.

Ukoliko u ovoj glavi nije drukčije određeno, za odgovornost za nedostatke građevine primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu.

43. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 163.

Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.

VI. Dopustivost

44. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 022993 11 Rev od 6. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

48. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

50. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na isplatu i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega slijedi da apelant u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

52. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

54. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime izvršenih radova i nastalih troškova po ugovoru od 17. maja 2005. godine i aneksu tog ugovora od 22. decembra 2005. godine, kao i zahtjev za naknadu štete i izmakle dobiti zbog jednostranog raskida navedenog ugovora i njegovog aneksa od tuženog-protivtužitelja. Naime, u predmetnom postupku na osnovu brojnih materijalnih dokaza i saslušanih svjedoka utvrđeno je da je apelant skrivio raskid predmetnog ugovora i aneksa tog ugovora zbog neispunjenja svojih ugovornih obaveza u realizaciji projekta „Spomen-soba“ (Memorijalni centar Srebrenica-Potočari) kako u pogledu roka, tako i u pogledu kvaliteta izvršenih radova. Zbog toga, po mišljenju redovnih sudova, apelant nema pravo od tuženog-protivtužitelja zahtijevati naknadu na ime pričinjene štete i izmakle dobiti u smislu čl. 189. i 634. ZOO. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da su apelantu svi izvedeni radovi plaćeni bez obzira na konstatirane nedostatke. Također je utvrđeno da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je, i pored pomoći tuženog-protivtužitelja, prolongiranja rokova za završetak ugovorenih radova, te radove mogao završiti u roku i uz predviđeni kvalitet imajući u vidu nesporne nedostatke radova koje je započeo apelant. S druge strane, redovni sudovi su utvrdili da su u postupku dokazani uvjeti za raskid ugovora i njegovog aneksa zbog neispunjenja ugovornih obaveza od apelanta u smislu odredbe člana 124. ZOO. Nadalje, redovni sudovi su utvrdili da provođenje pojedinih dokaza koje je zahtijevao apelant, a čiji zahtjev je odbijen, nije bilo neophodno budući da su brojni provedeni materijalni dokazi, kao i saslušanje svjedoka bili dovoljni da sud utvrdi pravilno i potpuno činjenično stanje i donese odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu zbog čega nije došlo do kršenja odredbe člana 163. ZPP. Ustavni sud, također, zapaža da je drugostepeni sud razmotrio i apelantove navode o tome da prvostepeni sud nije izvršio ispravku zapisnika sa pripremnoga ročišta u koji nisu uneseni apelantovi dokazni prijedlozi, te utvrdio da navedeno nije dovelo u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda, budući da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz pojedinačno pa sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti zbog čega je činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

55. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i postupak u cjelini, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih presuda i primjeni relevantnih zakonskih propisa (ZOO i ZPP) na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u vezi sa neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

57. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih popisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3830/13 („Intup“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio