Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2921/16 (R. G.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2921/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2921/16, rješavajući apelaciju Radovana Glogovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, su Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radovana Glogovca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neblagovremenog sprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-I-08-0016183 od 21. januara 2014.

godine u postupku koji je 27. jula 2016. godine okončan tako što je Ministarstvo finansija Republike Srpske isplatilo apelantovo novčano potraživanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radovan Glogovac (u daljem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-I-08-0016183 od 21. januara 2014. godine.

2. Apelant je u apelaciji predložio i da se donese privremena mjera koju nije precizirao, a iz konteksta apelacije može da se utvrdi da se privremena mjera odnosi na to da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj ispunjavanje njenih ustavnih obaveza, odnosno sprovođenje predmentog rješenja o izvršenju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 14. jula 2016. godine zatraženo je od Osnovnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo finansija) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. jula 2016. godine, a Ministarstvo finansija 22. jula 2016. godine i 4. avgusta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelantu je, radi vođenja krivičnog postupka broj Ki:292/97, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljem tekstu: MUP) 21. marta 1997. godine oduzelo pokretne stvari, i to pištolj marke CZ, kalibra 9 mm, fabrički broj 91990 sa jednim okvirom i 14 komada metaka 9 mm, o čemu je sačinjena i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 245/97 od 21. marta 1997. godine. U potvrdi je navedeno da su oduzete stvari privremeno pohranjene u Centru javne bezbjednosti Banja Luka (u daljem tekstu: CJB). Apelant je posredstvom punomoćnika Osnovnom sudu 29. aprila 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih stvari, kojem je Osnovni sud Rješenjem broj Ki:292/97 od 18. jula 2002. godine udovoljio na način što je naložio MUP-u da apelantu vrati privremeno oduzete stvari, navedene u dispozitivu rješenja. Dopisom od 31. oktobra 2007. godine MUP je obavijestio apelanta da nije u mogućnosti da vrati privremeno oduzete stvari, jer su pripadnici SFOR-a u avgustu 1997. godine iz zgrade CJB odnijeli nekoliko pištolja, među kojima je bio i apelantov.

7. Apelant je posredstvom punomoćnika 25. juna 2008. godine, na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja Osnovnog suda broj Ki:292/97 od 18. jula 2002. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv Republike Srpske, MUP-a, radi predaje predmetnog pištolja. Osnovni sud je apelantov prijedlog za izvršenje usvojio Rješenjem o izvršenju broj 071-0-I-08-0016183 od 19. septembra 2008. godine. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor, koji je Osnovni sud Rješenjem broj 071-0-I-08- 0016183 od 5. jula 2010. godine odbio kao neosnovan. Iz stanja spisa proizilazi da je izvršenik obavijestio Osnovni sud da nije u mogućnosti da vrati apelantu oduzete stvari, a zbog razloga navedenih u stavu 6 činjeničnog dijela odluke, te je apelant kao tražilac izvršenja predložio da se izvrši procjena oduzetih stvari i novčana protivvrijednost oduzetih stvari isplati apelantu. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke D. T. izvršena je procjena oduzetih stvari, te je Osnovni sud u predmetnom postupku donio Rješenje broj 071-0-I-08-0016183 od 5. jula 2013. godine, kojim je odredio vrijednost oduzetih stvari u ukupnom iznosu od 764,00 KM (procijenjena vrijednost pištolja je iznosila 750,00 KM a novčana protivvrijednost 14 komada metaka 14,00 KM). Navedenim rješenjem naloženo je izvršeniku Republici Srpskoj da apelantu isplati navedeni novčani iznos, kao protivvrijednost za oduzete stvari, na način i u roku bliže opisanim u dispozitivu navedenog rješenja, te da apelantu nadoknadi troškove izvršnog postupka.

8. Pošto izvršenik Republika Srpska nije dobrovoljno u ostavljenom roku izvršila svoju obavezu prema apelantu utvrđenu u navedenom rješenju Osnovnog suda, Osnovni sud je, na apelantov prijedlog, donio Rješenje o izvršenju broj 071-0-I-08-0016183 od 21. januara 2014. godine kojim je odredio izvršenje protiv Republike Srpske kao izvršenika, i to pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na računu izvršenika Budžeta RS. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor koji je Osnovni sud Rješenjem broj 71 0 I 189385 08 I (stari broj: 071-0-08-0016183) od 7. aprila 2014. godine odbio kao neosnovan. Iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud predmetni izvršni postupak nastavio da vodi pod brojem 71 0 I 189385 08 I. Navedeno rješenje izvršenik je zaprimio 9. aprila 2014. godine i protiv njega je podnio žalbu, te cio predmet je radi odlučivanja u drugom stepenu dostavljen Okružnom sudu u Banjoj Luci ( u daljem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 189385 14 Gž od 22. avgusta 2014. godine žalbu izvršenika odbio i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 189385 08 I (stari broj: 071-0-08-0016183) od 7. aprila 2014. godine potvrdio. Rješenje Okružnog suda Ministarstvo finansija je zaprimilo 25. decembra 2015. godine i apelantov predmet je dostavljen Resoru za trezor Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljem tekstu: Ministarstvo finansija) radi daljeg sprovođenja.

9. Iz stanja spisa proizilazi da je Ministarstvo finansija predmetno rješenje o izvršenju sprovelo, tj. da je apelantu 27. jula 2016. godine, na ime glavnog duga, isplatilo novčani iznos od 750,00 KM, na ime zakonske zatezne kamate iznos od 750,00 KM, na ime troškova izvršnog postuka 600,00 KM i na ime zakonskih zateznih kamata na troškove izvršnog postupka iznos od 328,44 KM, odnosno ukupan iznos koji je Ministarstvo finansija isplatilo apelantu su 2.428,44 KM, čime je u cijelosti predmetno rješenje o izvršenju sprovedeno.

10. Apelant je, radi namirenja svog potraživanja, Osnovnom sudu podnosio urgencije, i to: 28. jula 2009. godine, 6. jula 2011. godine, 11. septembra 2012. godine, 29. maja 2013. godine, a Ministarstvu finansija 9. decembra 2013. godine, a zaštitu svojih prava apelant je pokušao da ostvari i putem Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je neizvršenjem predmetnog rješenja o izvršenju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka, gdje je predložio i donošenje privremene mjere, ne precizirajući tačne navode, ali se iz sadržine apelacije može da utvrdi da se privremena mjera odnosi na to da Ustavni sud naloži Republici Srpskoj da ispuni svoje ustavne obaveze, odnosno da sprovede predmetno rješenje o izvršenju. Apelant je tražio i naknadu nematerijalne štete u iznosu od najmanje 1.400,00 KM, odnosno po 100,00 KM za svaku godinu trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke, navodeći da je predmetno rješenje o izvršenju, kao i navedeno rješenje Okružnog suda dostavljeno Trezoru Republike Srpske - Banja Luka radi daljeg sprovođenja.

13. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo finansija je navelo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da se u apelantovom potraživanju radi o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koje je nastalo u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da se, shodno Zakonu o unutrašnjem dugu RS, izmiruje opšta obaveza, sve u skladu sa članom 7 stav 1 tačka a) i članom 8 stav 1 tačka b) Zakona o unutrašnjem dugu i Planom isplate opštih obaveza po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama od 7. februara 2012. godine. Navodi da je rješenje Okružnog suda Ministarstvo finansija zaprimilo 25. decembra 2015. godine i da je apelantov predmet dostavljen na realizaciju Resoru za trezor Ministarstva finansija. Ističe da će apelantovo potraživanje biti isplaćeno u narednom periodu a uvažavajući odredbu člana 3 Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 98/14). U obavještenju koje je Ministarstvo finansija naknadno dostavilo Ustavnom sudu ističe se da je Ministarstvo finansija apelantu, na osnovu predmetnog rješenja o izvršenju, 27. jula 2016. godine isplatilo potraživanje.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.

15. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

U članu 166. poslije stava 7. dodaju se novi st. 8. i 9. koji glase:

„(8) Izvršenje novčanih potraživanja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, gradova i opština, sprovodi se do visine iznosa na poziciji budžeta predviđenoj za te namjene, u skladu sa zakonom o izvršenju budžeta Republike Srpske i odlukom o usvajanju budžeta Republike Srpske, gradova i opština. (9) U budžetu Republike, gradova i opština za svaku fiskalnu godinu, obezbjeđuju se sredstva na ime izvršenja pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o priznanju krivice ili zaključenim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, Zakonom o izvršenju budžeta i odlukom o usvajanju budžeta Republike, gradova i opština za odgovarajuću fiskalnu godinu.“

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši novo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje neizvršavanja pravosnažnog rješenja kojim je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesene pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

19. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.

21. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da bidu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21).

22. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Osnovnim sudom kao predmet broj 071-0-I-08-0016183, tj. zbog toga što Republika Srpska, odnosno Ministarstvo finansija kao izvršenik, nije blagovremeno sprovela Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 071-0-I-08-0016183 od 21. januara 2014. godine, a koji postupak je, nakon podnošenja apelacije, okončan tako što je Ministarstvo finansija 27. jula 2016. godine isplatilo apelantovo potraživanje.

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, odnosno nesprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom, odnosno organima uprave koji su bili obavezni da predmetno rješenje o izvršenju blagovremeno sprovedu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje, sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude koju je izrekao bilo koji nacionalni sud treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud zapaža da je apelant 25. juna 2008. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje, a koji postupak je okončan isplatom novčanog potraživanja od 27. jula 2016. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka jeste duži od osam godina.

Analiza dužine trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažnog i izvršnog Rješenja Osnovnog suda broj Ki:292/97 od 18. jula 2002. godine. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

30. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugalije, stav 23, 2000. godine), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.

31. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka, te s obzirom na to da u predmetnom postupku apelant traži vraćanje neosnovano oduzetih stvari, odnosno novčanu protivvrijednost oduzetih stvari, predmetni postupak je od većeg značaja za apelanta.

32. Posmatrajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u preduzimanju procesnih radnji u predmetnom postupku imao određenih neaktivnosti, gdje je između pojedinih procesnih radnji koje je preduzimao prolazio vremenski period duži i od jedne i po godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu, i pored apelantovih urgencija, bio potreban vremenski period duži od jedne i po godine da bi odlučio o izvršenikovom prigovoru na navedeno rješenje o izvršenju. Odnosno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon što je obaviješten da izvršenik nije u mogućnosti da vrati apelantu predmetne stvari zbog razloga navedenih u tački 6 činjeničnog dijela odluke, procesne radnje je nastavio da preduzima tek 2013. godine, zanemarujući apelantove urgencije u predmetnom postupku, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za neblagovremeno preduzimanje procesnih radnji. Ustavni sud zapaža da ni izvršenik, nakon što je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju kojim je odredio novčanu protivvrijednost oduzetih stvari, svoju obavezu prema apelantu nije dobrovoljno izvršio u ostavljenom roku, što je znatno uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku postojale i objektivne okolnosti navedene u tački 6 činjeničnog dijela odluke, koje su na početku predmetnog postupka uticale na dužinu trajanja postupka. Međutim, apelantu kao imaocu pravosnažne sudske odluke, kojom je utvrđeno njegovo potraživanje, postojanje objektivnih okolnosti ne može biti opravdanje za neblagovremeno postupanje Osnovnog suda i izvršenika u predmetnom postupku koji je trajao duže od osam godina.

33. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog neblagovremenog sprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju.

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.400,00 KM. U skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska kao izvršenik apelantu u cijelosti isplatila njegovo potraživanje, zbog čega smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovih ustavnih prava u predmetnom postupku dovoljna satisfakcija apelantu.

Ostali navodi

36. Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na to da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da se i ti navodi, u suštini, odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kome Osnovni sud nije blagovremeno preduzimao procesne radnje a izvršenik, tj. Republika Srpska, nije dobrovoljno, u ostavljenom roku, isplatio apelantu utvrđeni novčani iznos potraživanja, a u odgovoru na apelaciju nisu ponuđeni opravdani razlozi za dužinu trajanja predmetnog postupka, čija dužina ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

38. S obzirom na dispozitiv odluke, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2921/16 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio