Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/15 (M. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2494/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2494/15, rješavajući apelaciju Milanke Knežević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milanka Knežević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051048 14 Rev od 22. januar 2015. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051048 14 Gž 2 od 9. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milanka Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051048 14 Rev od 22. januar 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev (da se utvrdi, pored ostalog, da su apelanticin prednik i tuženi - O. G., vlasnici sa ½ dijela na nepokretnostima, bliže opisanim u izreci prvostepene presude, na osnovu gradnje kuće), te je odbačena apelanticina revizija podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051048 14 Gž 2 od 9. aprila 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 3619/11 od 17. septembra 2014. godine u odnosu na predmet AP 3066/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u odnosu na odbačeni dio apelanticine revizije, kojom odlukom je odbijen apelanticin prijedlog za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse.

2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora apelanticin zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva od ½ dijela na spornim nepokretnostima u korist pravnog prednika apelantice, po osnovu prava građenja i na osnovu građevinske dozvole, te zahtjev za utvrđenje da je po osnovu nasljeđa apelantica stekla pravo suvlasništva na ½ dijela i za predaju u posjed odgovarajućeg dijela istih, te da apelantica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da su njen prednik i tuženi živjeli u istom porodičnom domaćinstvu i da su imali usmeni dogovor da na parceli koju je kupio tuženi zajedno izgrade porodičnu kuću, svakom sa po ½ dijela. Vrhovni sud konstatuje, da pored pravilno utvrđenih činjenica koje nisu sporne između parničnih stranaka, da su tuženi i apelanticin pravni prednik zajedno gradili predmetni stambeni objekat, uz dogovor da će istom pripasti stan na spratu, a tuženom stan u prizemlju, da je apelanticin prednik od preduzeća u kojem je radio dobijao stambene kredite za gradnju kuće, da je tuženi na kojem su bile uknjižene sporne nepokretnosti sa 1/1 dijela, ugovorom o poklonu apelantici poklonio u vlasništvo sprat kuće, koji u naravi čini jedan dvosoban stan i 1/7 dijela prava korištenja sporne parcele, te da apelantica taj dio nesmetano koristi, da je u posjedu i da je u javnim evidencijama nepokretnosti uknjiženo pravo suvlasništva u njenu korist po osnovu ugovora o poklonu, ukazuje se nepotrebnim, po mišljenju Vrhovnog suda, utvrđivanje u predmetnoj parnici da je apelanticin prednik gradio zajedno sa tuženim predmetni objekat i da je apelantica po osnovu nasljeđivanja stekla pravo suvlasništva na stambenom objektu od 1/2 dijela, jer je tuženi navedenim ugovorom, koji je proveden, poklonio apelantici stan na spratu objekta koji je izgradio apelanticin prednik. Vrhovni sud ističe, da je pravilno odbijen apelanticin zahtjev, koji se odnosi na spornu parcelu, na kojoj apelantica traži utvrđenje prava suvlasništva od 1/2 dijela u korist apelanticinog prednika, odnosno apelantice, jer je u određenom zemljišno knjižnom ulošku i u određenom Listu nepokretnosti, na spornoj parceli na kojoj je izgrađen objekat, uknjiženo pravo suvlasništva u korist apelantice od 1/7 dijela, koji idealni dio obuhvata površinu od oko 110 m2 i koji služi za redovnu upotrebu objekta. Također se navodi, da činjenica da li je navedena površina građevinske parcele dovoljna za redovnu upotrebu objekta, ne utiče na pravilnost presude, jer apelantica nije u konkretnoj parnici postavila takav zahtjev, niti je izvodila dokaze na okolnost utvrđivanja površine zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu objekta. Vrhovni sud zaključuje da obzirom da je stambeni objekat sagrađen na katastarskoj parceli koju je kupio svojim sredstvima tuženi, koji je bio nosilac prava vlasništva, kasnije prava trajnog korištenja sa 1/1 dijela, da prednik apelantice nije učestvovao u kupovini parcele, da je tuženi pored dvosobnog stana na spratu kuće, tužiteljici poklonio i 1/7 dijela prava korištenja parcele, kao idealni dio koji služi za redovnu upotrebu objekta, po ocjeni Vrhovnog suda pravilno su nižestepeni sudovi odbili navedeni zahtjev.

3. U svojoj odluci Okružni sud navodi da je odredbom člana 400. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi te troškove, bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice, te da oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvata pored ostalog, oslobađanje od plaćanja takse. Dalje se navodi da se uslovi za oslobađanje od plaćanja troškova postupka vezani za okolnosti iz člana 401. istog zakona, kojim je propisano da će pri donošenju odluke o oslobađanju o plaćanju troškova postupka, sud brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a osobito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njihove porodice. Okružni sud ističe, da je apelantica u konkretnom slučaju priložila dokaze iz kojih proizlazi da živi u domaćinstvu sa dvoje malodobne djece i suprugom, koji ostvaruje redovna mjesečna primanja u iznosu od 1.137,00 KM, pa imajući u vidu vrstu i vrijednost spora, Okružni sud nalazi da je shodno navedenim zakonskim odredbama, pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoje uslovi da se udovolji apelanticinom zahtjevu, jer ista nije dokazala da bi plaćanjem sudske takse bila ugrožena njena egzistencija.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2494/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio