Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4634/13 (J. I.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Sloboda izražavanja
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Disciplinska mjera
  • Miješanje
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4634/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4634/13, rješavajući apelaciju Jadranke Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Ivanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010968 13 Kž 3 od 17. jula 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010968 13 K od 5. jula 2013. godine u odnosu na prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Jadranke Ivanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 010968 13 Kž 3 od 17. jula 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 010968 13 K od 5. jula 2013. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica), advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 010968 13 Kž 3 od 17. jula 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 010968 13 K od 5. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 25. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. do 27. jula 2016. godine, odnosno 14. septembra 2016. godine kada je Okružni sud dostavio traženu dostavnicu o uručenju osporenog rješenja apelantici.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Okružni sud je na glavnom pretresu održanom 15. aprila 2013. godine u krivičnom predmetu protiv optuženih D. N. i S. B., koje u postupku zastupaju advokati Jasminka Jovišević i apelantica, donio Rješenje broj 11 0 K 010968 13 K od 15. aprila 2013. godine kojim je, između ostalog, apelantici zbog nepoštovanja suda izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM.

6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi na rješenje iz prethodne tačke ove odluke, Vrhovni sud je žalbu uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da pobijano rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pri čemu prvostepeni sud nije dao mjerodavno obrazloženje, zbog čega se taj sud odlučio da ukine rješenje i predmet vrati prvostepenom sudu s jasnim uputama za postupanje u ponovnom postupku.

7. Odlučujući u ponovnom postupku, shodno uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je donio osporeno Rješenje broj 11 0 K 010968 13 K od 5. jula 2013. godine kojim je apelantici kao izabranoj braniteljici optuženih u postupku, zbog nepokoravanja naređenjima postupajućeg sudije i narušavanja reda u sudnici i dostojanstva suda, na glavnom pretresu održanom 15. aprila 2013. godine izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM koju je dužna platiti odmah po pravomoćnosti rješenja. Istim rješenjem je precizirano da će, ukoliko novčana kazna ne bude isplaćena u ostavljenom roku, ona biti prinudno izvršena u skladu s pravilima izvršnog postupka, uz navođenje broja žiro računa na koji uplata treba biti izvršena, te pouku da dokaz o izvršenoj uplati treba dostaviti na uvid Sudu.

8. Okružni sud je nakon ponovnog pregleda tonskog i video zapisa zabilježenog na glavnom pretresu od 15. aprila 2013. godine zaključio da je apelantica, verbalno i konkludentnim radnjama, narušila red u sudnici i dostojanstvo suda jer se apelantica, ni nakon dva bezuspješna upozorenja, nije pokorila naredbama Suda. Okružni sud je u obrazloženju rješenja detaljno opisao ponašanja apelantice za vrijeme ispitivanja svjedoka Enjakovića kada je apelantica, bez ikakvog razloga, u momentu kada je navedeni svjedok odgovarao na pitanja drugog branitelja, upozorila svjedoka: „Da je dužan da odgovara na pitanja i da se ovako ne ponaša prema kolegi Ristiću, jer sve vrijeme sjedi i šuti, a sada i prema mojoj kolegici, radi se o poslovno sposobnom svjedoku i zaista se ne može dopustiti da ovako priča“, nakon čega je predsjednik vijeća naglasio da je on taj koji treba da vodi računa o tome, naglasivši da takva intervencija od strane apelantice uopće nije bila potrebna budući da je svjedok već odgovorio na postavljeno pitanje. Iz obrazloženja nadalje proizlazi da je apelantica u momentu kada je navedeni svjedok odgovarao na apelanticino pitanje svjedoku upala u riječ i time prekinula njegov iskaz, nakon čega je specijalni tužitelj izjavio prigovor na postavljeno pitanje, a apelantica odmah dodala: „Pa sve vrijeme čovjek govori ja znam da sam dužan, o čemu mi pričamo i što vi svi njega branite od mene, on sve vrijeme priča ja znam da sam dužan, pa ću ga ja sad pitati, šta znate da ste dužni mimo dosjea?“ Budući da je navedeni svjedok odmah nastavio da odgovara na postavljeno pitanje apelantice, kako je navedeno u obrazloženju, predsjednik vijeća, ne želeći da prekida iskaz svjedoka, nije uspio da odluči o izjavljenom prigovoru specijalnog tužitelja. Obrazlažući dalje postupanje apelantice Okružni sud je naveo da je zatim specijalni tužitelj, nakon što je svjedok odgovorio na pitanje, ponovo izjavio prigovor na postavljeno pitanje, nakon čega je apelantica, ne tražeći riječ, nastavila da postavlja pitanje na koje je svjedok odmah počeo da odgovara, pa je na taj način, ne želeći ponovo da prekida iskaz svjedoka, predsjednik vijeća opet bio onemogućen da odluči o prigovoru specijalnog tužitelja, te da opomene apelanticu na neprihvatljivost njezinog ponašanja na glavnom pretresu. Nakon što je specijalni tužitelj izjavio prigovor da se navedenom svjedoku po treći put postavlja isto pitanje predsjednik vijeća je rješenjem uvažio prigovor jer je imenovani svjedok dva puta odgovorio na postavljeno pitanje.

9. Iz obrazloženja nadalje proizlazi da je apelantica odmah nakon objave rješenja nastavila da postavlja pitanje, uz opasku upućenu svjedoku: „Dobro, ne morate se kesiti, kad sud neće da vas upozori“, nakon čega je predsjednik vijeća donio rješenje kojim je apelanticu opomenuo, uz pouku da je za održavanje reda u sudnici odgovoran predsjednik vijeća, nakon čega je apelantica predsjedniku vijeća upala u riječ kazavši: „Vidim da jeste“. Nakon toga je apelantica ponovo upozorena na svoje ponašanje, uz upozorenje da će Sud primijeniti odredbu člana 257. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Iz obrazloženja nadalje proizlazi da se apelantica u toku upozorenja od strane predsjednika vijeća s ironičnim smješkom okrenula prema kolegici advokatu Jovišević, nastavljajući da se ironično smješka, te da upozorenje predsjednika vijeća prekida riječima: „Pa, draga sudijo, o čemu vi to meni pričate“. Nakon toga je, kako proizlazi iz obrazloženja, predsjednik vijeća, budući da je apelantica u roku od jedne minute rješenjem ponovo opomenuta i upozorena da će biti novčano kažnjena jer je upadala u riječ uz ironični osmijeh, pri čemu nije uvažila, niti dozvolila predsjedniku vijeća da u drugom pokušaju obrazloži rješenje o drugoj usmenoj opomeni za nedolično ponašanje, na osnovu člana 257. stav 3. ZKPRS apelanticu novčano kaznio i udaljio iz sudnice jer je bilo očigledno da apelantica neće, niti ima namjeru da se pokori naredbama Suda.

10. Iz obrazloženja proizlazi da je Okružni sud utvrdio odlučne činjenice, shodno uputama Vrhovnog suda, te je zaključio da je opisano ponašanje apelantice ukazalo tom sudu da se apelantica nije pokorila naređenjima predsjednika vijeća, odnosno da je verbalno i konkludentnim radnjama narušila red u sudnici i dostojanstvo suda, što je opravdalo primjenu člana 257. stav 3. ZKPRS. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe člana 256. stav 1. i 282. stav 1. ZKPRS koje je citirao, a koje govore o dužnosti sudije da se brine da se sva prisutna lica na pretresu ponašaju pristojno i da ne ometaju red u sudnici, odnosno dužnost sudije da svjedoka zaštiti od vrijeđanja, prijetnji i napada.

11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 010968 13 Kž 3 17. jula 2013. godine djelimično žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u odluci o kazni tako što je apelantica zbog nepokoravanja naredbama suda i narušavanja reda u sudnici i dostojanstva suda kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 KM, dok je osporeno rješenje u preostalom dijelu ostalo neizmijenjeno. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore da je u izreci pobijanog rješenja izostao opis radnji zbog kojih je apelantica novčano kažnjena jer je u izreci rješenja navedeno da se apelantica kažnjava zbog nepokoravanja naređenjima sudije, narušavanja reda u sudnici i dostojanstva suda na glavnom pretresu održanom 15. aprila 2013. godine, što je, prema stavu drugostepenog suda, sasvim dovoljno za zakonitost rješenja, tim prije što su navedene radnje detaljno opisane u obrazloženju osporenog rješenja. Nadalje, Vrhovni sud je suprotno prigovorima žalbe ocijenio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je prvostepeni sud apelanticino ponašanje i njezine riječi pravilno okarakterizirao kao narušavanje reda u sudnici i dostojanstva suda, te nepokoravanje naređenjima sudije, što je prvostepeni sud detaljno obrazložio. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, prilikom izbora visine kazne prvostepeni sud je trebao cijeniti da se apelantica prvi put kažnjava, pa bi na taj način pravilnije uspostavio odnos između represivnog i preventivnog elementa kazne kao jednog od instrumenata uspostavljanja discipline učesnika u postupku. Vrhovni sud je ocijenio da je izrečena kazna prestrogo odmjerena, te da se prema njegovom mišljenju svrha kažnjavanja može postići novčanom kaznom od 1.500,00 KM, pa je u tom dijelu rješenje preinačeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u apelaciji prije svega iscrpno elaborira tok postupka, te iznosi svoje viđenje događaja koje ne korespondira sa obrazloženjem iz osporenih rješenja, pa je u tom pravcu priložen CD s tonskim zapisom sa ročišta. Apelantica, između ostalog, problematizira način rukovođenja glavnim pretresom od strane postupajućeg sudije jer, prema apelanticinoj ocjeni, tok ispitivanja svjedoka Vidosava Enjakovića nije tekao u skladu sa odredbama ZKPRS. Nadalje, ukazuje na propust Vrhovnog suda koji nije razmotrio sve njezine žalbene prigovore koje je iznijela u žalbi na prvostepeno rješenje, pa pokreće pitanje kršenja prava na obrazloženu odluku u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da joj je novčana kazna neopravdano izrečena, te da su osporena rješenja donesena kao rezultat pristrasne, nedovoljne i neobjektivne analize od strane redovnih sudova. Stoga su, prema apelanticinoj ocjeni, osporena rješenja donesena kao rezultat proizvoljne primjene prava, te ukazuje da je cijeli postupak bio nepravičan, apostrofirajući pravo na pristup sudu i pravo na nezavisan i nepristrasan sud. S druge strane u predmetnom postupku došlo je i do grubog kršenja njezinog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. Naglašava da je na navedenom suđenju izražavala svoj stav, sve u cilju zaštite svojih interesa, interesa svog klijenta, ali i Suda, pa je upravo zbog toga i tražila od Suda da upozori svjedoka da je dužan iznijeti ono što mu je poznato i da odgovara na postavljena pitanja. Smatra da od Suda nije dobila nikakvu zaštitu, te da je njezino kažnjavanje posljedica odbijanja Suda da upozori svjedoka da govori istinu i da odgovara na postavljena pitanja. Povredu prava na nediskriminaciju apelantica vidi u tome što Okružni sud nije ispoštovao načelo zabrane diskriminacije koje mora piti prisutno i realizirano u sudnicima i ispoštovano prema svima, pa i prema onima koji imaju drugačije mišljenje. Smatra da njezino obraćanje svjedoku nije bilo uvredljivo i da nije postojao niti jedan razlog da se njezino ponašanje sankcionira na način kako su to učinili redovni sudovi u konkretnom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da prigovori koji su izneseni u apelaciji nemaju osnova u stanju spisa, niti su učinjeni propusti u postupku odlučivanja po žalbi protiv prvostepenog rješenja. Istaknuto je da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe o odlučnim činjenicama i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. S obzirom na to Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku nije povrijeđeno niti jedno apelanticino pravo na koje se neosnovano pozvala u apelaciji, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Sud u obrazloženju rješenja dao detaljne razloge za donošenje navedene odluke, postupajući po uputama Vrhovnog suda datim u rješenju kojim je ranije rješenje o kažnjavanju branitelja ukinuto i vraćeno na ponovno odlučivanje. Prema ocjeni tog suda osporeno rješenje je doneseno u skladu sa odredbama ZKPRS, tako da je ono pravilno i zakonito, a njegovim donošenjem nije učinjena nijedna povreda na koju apelantica ukazuje u apelaciji. Još je naglašeno da je apelantica izrečenu novčanu kaznu po rješenju Vrhovnog suda platila.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća Član 256.

(1) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se brine o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odmah poslije otvaranja zasjedanja upozoriti lica koja su prisutna na glavnom pretresu da se pristojno ponašaju i da ne ometaju rad suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti pretresanje lica koja prisustvuju na glavnom pretresu.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se sa zasjedanja udalje sva lica koja kao slušaoci prisustvuju glavnom pretresu, ako su se mjere za održavanje reda predviđene u ovom zakonu pokazale neefikasnim za osiguranje nesmetanog održavanja glavnog pretresa.

(3) U sudnici je zabranjeno filmsko ili televizijsko snimanje. Izuzetno, predsjednik suda može dozvoliti takvo snimanje na glavnom pretresu. Ako je snimanje odobreno, sudija, odnosno predsjednik vijeća može na glavnom pretresu, iz opravdanih razloga, odlučiti da se pojedini dijelovi glavnog pretresa ne snimaju.

Kažnjavanje zbog narušavanja reda Član 257.

(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti lice iz sudnice da bi zaštitilo pravo na pravedno i javno suđenje ili da bi održalo dostojanstveno i nesmetano suđenje. (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi sa nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice. U tom periodu sudija, odnosno predsjednik vijeća može nastaviti postupak, ukoliko optuženi ima branioca.

(3) Ako tužilac, branilac, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili drugo lice koje prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda - sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno, sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se lice udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako tužilac ili branilac budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoki sudski i tužilački savjet ili advokatsku komoru čiji je branilac član - radi preduzimanja daljih mjera.

Zaštita svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada Član 282. stav (1) (1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da zaštiti svjedoka od vrijeđanja, prijetnji i napada.

16. U Kodeksu etike advokata Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 68/05) relevantne odredbe glase:

Opšta načela Član 1. stav (1) (1) Ovaj kodeks sadrži norme profesionalnog ponašanja u vršenju advokatskoj poziva u svim prilikama, na način kako to zahtijevaju dostojanstvo i ugled advokature.

Moralni lik advokata Član 2. st. (1) i (2) (1) U vršenju advokatske djelatnosti i ponašanjem u privatnom životu, advokat je dužan da čuva ugled i bori se za unapređenje i afirmaciju advokature kao samostalne profesije. (2) U obavljanju advokatske djelatnosti advokat je dužan postupati humano, poštujući dostojanstvo svih sa kojima kontaktira. Pri tome je dužan čuvati svoju čast, moralni lik, nezavisnost i stručnost, tako da svojim ponašanjem podstiče i druge.

Odnos prema sudovima i drugim organima Član 7.

(1) Advokat mora pokazati dužno poštovanje prema sudu ili drugom organu u toku postupka braneći interese klijenta časno, na način koji je najbolji za klijenta, a u skladu sa zakonom. Pri tome je obavezan čuvati samostalnost i nezavisnost profesije.

(2) Pravila kojim se reguliše odnos advokata prema sudu određuju i odnos advokata prema sudijama i drugim licima koja rade u pravosuđu.

(3) Advokat se nikada neće identifikovati sa licem kojem pruža pravnu pomoć.

Dužan je i svoju stranku upućivati na poštivanje pravosudnih i drugih organa pred kojima se vodi postupak, u skladu sa pravilima ovog kodeksa.

(4) Dok zastupa stranku, eventualni privatni odnos advokata sa sudijom ili drugom osobom u sudu ili državnom, odnosno drugom organu i organizaciji, ne smije doći do izražaja radi postizanja određene koristi u postupku.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovine.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na pitanje da li novčana kazna za nepoštovanje suda koja je izrečena apelantici predstavlja odluku o nekom pravu ili obavezi apelantice građanske prirode, odnosno da li izrečena novčana kazna predstavlja odlučivanje o optužbi za krivično djelo protiv apelantice. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 520/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, tač. od 19. do 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske broj 3699/08, 31. maj 2011. godine i Ljerka Kovač protiv Hrvatske broj 49910/06, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine), primjenjujući standarde iz citiranih odluka, naveo da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu (koji je u tom postupku učestvovao kao advokat) u iznosu od 1.000,00 KM zbog vrijeđanja suda nije ticao odlučivanja o njegovim pravima i obavezama građanske prirode, niti o krivičnoj optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa je, polazeći od toga da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije utvrđeno da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Dovodeći standarde iz citirane odluke u vezu s konkretnom apelacijom, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi, pa se Ustavni sud u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (op. cit. AP 520/10). Naime, apelantici je zbog vrijeđanja suda na osnovu odredbe člana 257. stav 3. ZKPRS izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, a izrečena novčana kazna, shodno citiranoj odredbi, ne unosi se u krivičnu evidenciju, nego se, kako to jasno proizlazi iz citirane odredbe, o izrečenoj kazni obavještava VSTV, odnosno, u konkretnom slučaju, Advokatska komora. Osim toga, evidentno je da u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost zamjene novčane kazne kaznom zatvora budući da iz odgovora Okružnog suda proizlazi da je apelantica novčanu kaznu platila. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju zapravo radi o povredi discipline koju je učinila apelantica kao advokat optuženog u krivičnom postupku, kojoj je za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera kojom je sankcionirana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju priroda djela za koje je apelantica novčano kažnjena disciplinska, a ne krivična.

23. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 010968 13 Kž 3 od 17. jula 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 13. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

27. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

29. Apelantica prigovora da je izricanjem novčane kazne povrijeđena njezina sloboda izražavanja, pa se u tom pravcu poziva na kršenje člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

10. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća da je član 10. Evropske konvencije primjenjiv ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivim ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, inter alia, Evropski sud, Kubli protiv Švajcarske (dec) broj 50364/99, 21. februar 2002. godine). Nadalje, sloboda izražavanja ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija, nego oblik u kojem su prenesene (vidi Evropski sud, Mariapori protiv Finske broj 37751/07, stav 62, 6. juli 2010. godine, te Kyprianou protiv Kipra broj 73797/01, stav 174, 27. februar 2004. godine). Shodno navedenom Ustavni sud smatra da izricanje novčane kazne apelantici zbog nepoštovanja suda predstavlja miješanje u njezinu slobodu izražavanja, zajamčenu članom 10. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Ustavni sud nadalje podsjeća da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, broj 25333/06, stav 58, 22. oktobar 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skałka protiv Poljske, predmet broj 43425/98, stav 32, od 27. maja 2003. godine). Posebno, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena i određeni interesi, kao što je autoritet sudske vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (op. cit. Mariapori protiv Finske).

32. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta sudstva.

33. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima za cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kada razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.

34. Dovodeći navedene standarde u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na ročištu održanom 15. aprila 2013. godine apelantici rješenjem izrekao novčanu kaznu u skladu sa odredbom člana 257. stav 3. ZKPRS zbog neprimjerenog ponašanja i narušavanja reda u sudnici. Ustavni sud podsjeća na to da je, shodno odredbi člana 256. stav 1. ZKPRS, dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća da se brine o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, a da odredba člana 257. stav 3. ZKPRS omogućava sudiji, odnosno predsjedniku vijeća, da neprimjereno ponašanje učesnika u postupku sankcionira tako što će iz sudnice udaljiti lice koje ometa red u sudnici, uz izricanje novčane kazne koja može iznositi do 10.000,00 KM. Ustavni sud također zapaža da odredba člana 282. stav (1) ZKPRS obavezuje sudiju, odnosno predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka u postupku od vrijeđanja, prijetnji i napada. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koristeći se diskrecionim ovlaštenjima jasno propisanim procesnim zakonom, postupio shodno citiranim odredbama ZKPRS, izrekavši apelantici novčanu kaznu zbog neprimjerenog ponašanja na ročištu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je kažnjavanje u konkretnom slučaju bilo u skladu s relevantnim odredbama ZKPRS, odnosno da je miješanje bilo u skladu sa zakonom, te da se njime težilo ostvariti legitimni cilj održavanja autoriteta sudske vlasti u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

35. Stoga, jedino pitanje koje Ustavni sud treba utvrditi je da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, pri čemu Ustavni sud treba utvrditi da li je s obzirom na činjenice konkretnog predmeta postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudske vlasti i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja apelantice. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda, test „nužno u demokratskom društvu“ traži da sud utvrdi je li miješanje kojem se prigovara odgovaralo „snažno prisutnoj društvenoj potrebi“. Države ugovornice uživaju određenu slobodnu procjenu kada ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta slobodna procjena ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio nezavisni sud. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se „ograničenje“ pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ono zaštićeno članom 10. Evropske konvencije (vidi, op. cit. Kiprianou protiv Kipra, stav 170). Konačno, prema stavu Evropskog suda, u izvršavanju svoje nadzorne nadležnosti, sud mora gledati na pobijano miješanje u svjetlu predmeta u cjelini, uključujući i sadržaj primjedbi koje su date protiv podnositelja zahtjeva i konteksta u kojem su date. Naročito se mora utvrditi da li je miješanje o kojem je riječ „srazmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti“ i da li su razlozi koje navode nacionalne vlasti, kako bi ga opravdale, „mjerodavni i dovoljni“ (vidi Evropski sud, Nikula protiv Finske broj 31611/96, stav 44, ECHR 2002-II). Nadalje, izraz „autoritet sudske vlasti“ naročito sadrži i pojam da sudovi jesu i da ih šira javnost prihvaća kao primjerene forume za utvrđivanje zakonitih prava i obaveza i rješavanje sporova koji se na njih odnose i nadalje da šira javnost poštuje i ima povjerenje u sposobnost sudova da ispune tu funkciju (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 1), 26. april 1979. godine, stav 55, Serija A, broj 30). Rad sudova, koji su jemci pravde i koji imaju osnovnu ulogu u državi vladavine prava, treba uživati povjerenje javnosti, pa ga stoga treba štititi od neosnovanih napada. Međutim, sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritike i kontrolu (vidi, op. cit. Skałka protiv Poljske, stav 34). Stoga, iako stranke svakako imaju pravo davati primjedbe na pravosuđe kako bi zaštitile svoja prava, njihova kritika nikada ne smije preći određene granice (vidi Evropski sud, Saday protiv Turske broj 32458/96, stav 43, 30. mart 2006. godine). Posebno treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud ili članove suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu člana 10. Evropske konvencije (op. cit. Skałka protiv Poljske).

36. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je ponašanje apelantice koja je u postupku postupala kao advokat optuženih, a koje je u osporenim rješenjima detaljno opisano, bilo neprimjereno funkciji koju je obavljala, zbog čega je novčano kažnjena. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da se apelantica, kao braniteljica optuženih, tokom ispitivanja svjedoka upuštala u verbalni duel sa svjedokom, oglušujući se o naredbe predsjednika vijeća, govoreći bez traženja dozvole za riječ, upadajući u riječ svjedoku koji je odgovarao na postavljena pitanja, ne dozvolivši u dva navrata predsjedniku vijeća da odluči o prigovoru tužitelja, niti da obrazloži upozorenje apelantici kako bi joj stavio do znanja da njezino ponašanje nije prihvatljivo, pri čemu se koristila gestikulacijama neprimjerenim za ročište koje se održava pred sudom (ironično smješkanje, uz okretanje u momentu dok joj se predsjednik vijeća obraćao). Prema ocjeni Ustavnog suda opisano ponašanje apelantice na ročištu koje je održano 15. aprila 2013. godine bilo je neprimjereno apelanticinoj ulozi u tom predmetu i suprotno Kodeksu etike advokata koji, između ostalog, propisuje da se advokati u obraćanju sa sudom ophode s poštovanjem, pri čemu interese stranke štite časno. Ustavni sud smatra da je apelanticino ponašanje bilo usmjereno na omalovažavanje predsjednika vijeća u smislu njegove (ne)sposobnosti da vodi postupak, pri čemu je nastojala preuzeti ulogu suda, a sve, kako tvrdi, u cilju zaštite interesa svoga klijenta. Apelanticina subjektivna ocjena da svjedok ne govori sve što zna i da ne odgovara na pitanja onako kako apelantica smatra da bi trebalo da odgovara nije mogla biti razlog za apelanticino ponašanje opisano na ročištu jer je apelantica kao advokat imala na raspolaganju druge mehanizme zaštite interesa svoga klijenta. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelantica interese klijenta mogla zaštiti na prikladniji način tražeći takve mogućnosti u okviru zakona koji, između ostalog, propisuje mogućnost traženja izuzeća sudije, odnosno predsjednika vijeća, ukoliko postoje relevantni dokazi koji ukazuju na njegovu pristrasnost ili drugu nepodobnost da vodi predmetni postupak ili upućivanja pismenih prigovora sudu o uočenim nepravilnostima prilikom ispitivanja svjedoka i sl. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza ne zapaža da je apelantica interese svoga klijenta pokušala da zaštiti u okviru zakonskih mogućnosti koje su joj bile na raspolaganju.

37. Nadalje, prilikom ocjene razmjernosti miješanja narav i težina izrečene sankcije također su mjerila koja treba uzeti u obzir (vidi Evropski sud, Keller protiv Mađarske (dec.) broj 33352/02, 4. april 2006. godine i Kwiecień protiv Poljske broj 51744/99, stav 56, ECHR 2007-I). U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelantici za neprimjereno ponašanje na ročištu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM (maksimalna kazna iznosi 10.000,00 KM), te u svjetlu svega naprijed iznesenog Ustavni sud smatra da je novčana kazna koja je apelantici izrečena zbog neprimjerenog ponašanja bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. zaštiti dostojanstva i autoriteta sudstva i poštovanju procesne discipline kao preduvjeta normalnog odvijanja svakog sudskog procesa, te se može reći da je bila neophodna u demokratskom društvu kakvom teži Bosna i Hercegovina, te razmjerna cilju kojem se težilo.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani, te da osporena rješenja nisu prouzrokovala kršenje navedenog prava.

Ostali prigovori

39. U vezi s apelanticinim prigovorima kojima osporena rješenja dovodi u kontekst kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Ustavni sud, imajući u vidu osnovni smisao i sadržaj tih prava iz Evropske konvencije, smatra da su navedeni prigovori ostali bez relevantnog obrazloženja, a iz osporenih rješenja Ustavni sud ne zapaža da ona na bilo koji način pokreću pitanje kršenja navedenih prava. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je apelantica zbog neprimjerenog ponašanja na ročištu novčano kažnjena, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kojem se teži, odnosno očuvanju digniteta i autoriteta suda.

41. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno ni apelanticino pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti pravo iz člana 13. Evropske konvencije kada iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku došlo do kršenja navedenih prava imajući u vidu sadržaj i smisao citiranih prava iz Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4634/13 (J. I.) | Sudska praksa | Aktio