Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4270/14 (V. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ostavina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4270/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-4270/14, rješavajući apelaciju Vladimira Batinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Batinića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 026748 13 Rev od 10. jula 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Batinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, podnio je 20. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 026748 13 Rev od 10. jula 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 026748 11 P od 25. avgusta 2012. godine naloženo je Župi Svetog Ante Padovanskog Bugojno-Župni ured Bugojno (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu i ostalim tužiocima, na ime štete zbog otuđenja putničkog motornog vozila (u daljnjem tekstu: PMV), isplati novčani iznos od 15.034,20 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 22. aprila 2011. godine do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.965,00 KM.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među strankama nije sporno da je prednik apelanta (B.B.) umro 1999. godine, te da je predmetno PMV bilo registrovano na njegovo ime i da je ostavinski postupak pokrenut 2000. godine i da je isti prekinut, te da je doneseno rješenje o nasljeđivanju broj 46 0 O 020252 01 O od 22. jula 2010. godine kojim su oglašeni zakonski nasljednici na zaostavštini ostavitelja u koju je između ostalog ušlo i navedeno PMV. Također iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja šta čini imovinu ostavitelja (u kojoj je naveo da imovinu čini i predmetno PMV), te da je u tom sporu (P-857/00) konstatirano da se tužba i protivtužba tužene smatraju povučenom. Nadalje je utvrđeno da je sadašnja tužena protiv apelanta i ostalih nasljednika ostavitelja podnijela tužbu radi utvrđenja da je imovina koja se vodila na imenu ostavitelja (štedne knjižice i PMV) vlasništvo tužene, te je ovaj spor okončan odlukom Vrhovnog suda broj Rev 464/03 od 26. jula 2005. godine kojom je sadašnja tužena odbijena sa svojim tužbenim zahtjevom. Nakon donošenja ove odluke, apelant i ostali nasljednici su podnijeli prijedlog za izvršenje od 6. marta 2006. godine (I-128/06) u kojem traže od izvršenika (tužene) da im preda u posjed PMV, te je i ovaj postupak okončan tako što su apelanti i ostali tužitelji, odnosno tražitelji izvršenja, odbijeni sa prijedlogom za izvršenje.

4. Imajući u vidu naprijed navedeno činjenično utvrđenje, Općinski sud prvenstveno zauzima pravni stav da je neosnovan prigovor tužene da je potraživanje apelanta i ostalih tužitelja zastarjelo, u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 42. Zakona o nasljeđivanju FBiH (u daljnjem tekstu: ZN), s obzirom da su tužitelji u kontinuitetu do podnošenja tužbe u ovom predmetu (22. april 2011. godine) preduzimali radnje pred sudom za predaju posjed predmetnog PMV, te budući da je rješenje o nasljeđivanju pravomoćno sa 22. julom 2010. godine, to su tužitelji tek tada po ocjeni Općinskog suda stekli legitimaciju da traže naknadu štete od tuženog.

5. Odlučujući o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je u skladu sa odredbama čl. 43. i 45. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) odlučio kao u dispozitivu presude, navodeći da je nesporno među parničnim strankama da je tužena za vrijeme dok je trajao spor oko vlasništva predmetnog vozila (da li isto može biti predmet nasljeđivanja) isto prodala i ono se ne nalazi više u njenom posjedu. Slijedom navedenog je usvojen predmetni tužbeni zahtjev, a dosuđeni iznos predstavlja vrijednost vozila, koja je utvrđena po vještaku saobraćajne struke, čiji je nalaz Općinski sud u cijelosti prihvatio i koji nalaz nisu osporili punomoćnici parničnih stranaka. Iz naprijed navedenog, a u skladu sa odredbama čl. 43. i 45. ZVPO , čl. 154, 189, 190. ZOO, Općinski sud je u cijelosti usvojio precizirani tužbeni zahtjev, te odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 026748 12 Gž od 27. februara 2013. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtjev u cjelosti, a tužitelji su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.365,00 KM.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se osnovano u žalbi tužene navodi da je potraživanje tužitelja za naknadu štete zastarjelo u predmetnoj pravnoj stvari. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zaključak prvostepenog suda u odnosu na prigovor zastare nije u skladu sa odredbom člana 42. ZVPO, člana 126. ZN i člana 389. ZOO. Naime, odredbom člana 42. ZVPO je propisano da nasljednici stiču pravo vlasništva na stvari u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja ako zakonom nije drugačije određeno, dok je odredbom člana 126. ZN propisano da se smrću lica otvara njegovo nasljeđe, a odredba člana 389. stav 1. ZOO predviđa da prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo, dok stav 2. istog člana propisuje da se smatra da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena.

8. Iz naprijed citiranih zakonskih odredaba, po ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da se u konkretnom slučaju početak roka zastare zahtjeva za naknadu štete ne može vezivati za datum pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju, tj. za datum kada su tužitelji oglašeni za zakonske nasljednike na predmetnom PMV, nego se početak roka zastare određuje shodno odredbi člana 42. ZVPO od trenutka otvaranja nasljeđa iza ostavitelja. Dalje je navedeno da, uzimajući u obzir i činjenicu da je ostavinski postupak iza umrlog bio prekinut 2000. godine te da je tužena osporavala vlasništvo tužiteljima na predmetnom putničkom motornom vozilu, i tada bi krajnji rok početka toka zastare iz člana 376. ZOO počeo teći donošenjem presude Vrhovnog suda broj Rev. 463/03 od 26. jula 2006. godine (tj. kada je tužena odbijena sa svojim zahtjevom), jer su tada tužitelji sasvim izvjesno znali da su vlasnici navedenog putničkog motornog vozila i mogli su tada potraživati naknadu štete, odnosno predaju u posjed istog od tužene. Budući da je i od dana donošenja navedene presude Rev.463/03, pa do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (22. aprila 2011. godine) prošlo više od pet godina, to je prema pravnom shvatanju drugostepenog suda i u konkretnom slučaju potraživanje tužitelja za naknadu štete zastarjelo. Nadalje, podnošenje prijedloga za izvršenje od 6. marta 2006. godine, a kojim su tužitelji tražili od tužene predaju u posjed PMV, nije moglo po ocjeni Kantonalnog suda, utjecati na tok zastare potraživanja tužitelja, imajući u vidu citiranu odredbu člana 389. stav 2. ZOO i činjenicu da je taj postupak okončan pravomoćnom odlukom kojom je odbijen prijedlog tužitelja za izvršenje. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je bitno napomenuti da se u priloženom spisu I 128/06 uz prijedlog za izvršenje nalazi priložen i ugovor o kupoprodaji predmetnog PMV zaključen 16. januara 2004. između tužene (kao prodavca) i E.S. iz Mostara (kao kupca), a što ukazuje na činjenicu da je apelant i u vrijeme kada je podnio navedeni prijedlog za izvršenje znao za činjenicu da je tužena otuđila navedenog PMV, te je imao mogućnost potraživati naknadu štete s obzirom na već donesenu odluku Vrhovnog suda broj Rev. 463/03, pa budući da su tužitelji to propustili učiniti u roku koji je propisan odredbom člana 376. ZOO, Kantonalni sud je zaključio da je potraživanje tužitelja zastarjelo. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 026748 13 Rev od 10. jula 2014. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 27. februara 2013. godine.

10. Neosnovano se revidenti pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev, u konačnom opredjeljenju pismenim podneskom od 19. januara 2012. godine, podnesen izvan roka iz člana 376. ZOO, pa tužena osnovano prigovara zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je odredbom člana 43. ZVPO propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva. U situaciji kada u momentu podnošenja reivindikacione tužbe stvar čiji se povrat traži nije u posjedu tužene, ne može se po ocjeni Vrhovnog suda prema tuženoj osnovano postaviti ni alternativni zahtjev za isplatu njene protivvrijednosti za koje bi u pogledu zastare važila odredba člana 43. ZVPO. U takvoj situaciji, prema tuženoj se uz ispunjenje opštih pretpostavki odštetne odgovornosti osnovano može postaviti samo obligacionopravni zahtjev za naknadu štete, za koji u pogledu zastarijevanja važe odredbe ZOO (Stav Vrhovnog suda zauzet u presudi broj 45 0 P 003531 09 od 11. februara 2010. godine-Bilten sudske prakse Vrhovnog suda broj 1.2010.godina, sentenca 19.).

11. Iz činjeničnog utvrđenja pred nižestepenim sudovima, nesporno prema mišljenju Vrhovnog suda proizlazi da se u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sporno PMV nije nalazilo u posjedu tužene, s obzirom da ga je ona 2004. godine prodala E.S., od kada isto i nije u posjedu tužene. Tužitelji su prijedlog za izvršenje presude Vrhovnog suda broj Rev 463/03 od 26. jula 2005. godine podnijeli Općinskom sudu 6. marta 2006. godine i u prijedlogu pored izvršenika Župe Svetog Ante Padovanskog Bugojno pod brojem 2. označili i izvršenika E.S., te su priložili i ugovor o prodaji vozila. Dakle, po ocjeni revizionog suda, apelant i ostali tužitelji su već tada imali saznanje da se sporno vozilo ne nalazi kod tužene pa su tada mogli prema tuženoj postaviti odštetni zahtjev za naknadu štete, budući da su donošenjem presude Vrhovnog suda broj Rev. 463/03 od 26. jula 2005. godine sasvim izvjesno znali da su vlasnici navedenog putničkog motornog vozila. U vrijeme podnošenja predmetne tužbe 22. novembra 2011. godine, sporno vozilo se nalazilo kod trećeg lica, drugotuženog A.Č. Kako je toku predmetnog postupka tužba povučena u odnosu na A.Č., te konačno tužbeni zahtjev, u odnosu na tuženu Župu Svetog Ante Padovanskog Bugojno, opredijeljen pismenim podneskom od 19. januara 2012. godine za isplatu iznosa od 15.034,20 KM na ime naknade štete, Vrhovni sud je zauzeo stav da je pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev, u konačnom opredjeljenju pismenim podneskom od 19. januara 2012. godine, za isplatu iznosa od 15.034,20 KM na ime naknade štete, podnesen izvan roka iz člana 376. ZOO, pa tužena osnovano prigovara zastarjelosti potraživanja. Kako je drugostepena presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a nisu počinjene ni povrede postupka na koje se apelant samo paušalno poziva, pri tome ne navodeći niti jednu odredbu Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a ni povrede na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP) to je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kao u dispozitivu osporene revizione odluke.

12. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio presudu Vrhovnog suda, ali nije precizirao koja ustavna prava ili prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava u osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) su mu povrijeđena tom presudom. Po ocjeni Ustavnog suda, iz sadržaja navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi predaje u posjed spornog putničkog motornog vozila ili isplate njegove protivvrijednosti.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant smatra da je Vrhovni sud sud u osporenoj odluci, potvrđujući zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku radi predaje u posjed ili isplate protivvrijednosti, jasno ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov (konačno opredijeljeni) tužbeni zahtjev podnesen izvan roka iz člana 376. ZOO, odnosno da je osnovan prigovor zastarjelost potraživanja kojeg je istakla tužena. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao, pozivajući se na odredbu člana 43. ZVPO, da apelant ne može postaviti niti alternativni zahtjev u vidu isplate protivvrijednosti spornog motornog vozila u situaciji kada, u momentu podnošenja reivindikacione tužbe, stvar čiji se povrat traži nije u posjedu tužene. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju drugostepene i osporene odluke) sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je taj sud dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4270/14 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio