Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4314/13 (M. D. iz Stare Pazove, Republika Srbija)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4314/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4314/13, rješavajući apelaciju Mire Dobrijevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mire Dobrijevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000449 od 9. jula 2013. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Miri Dobrijeviću, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Dobrijevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000449 od 9. jula 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miro Dobrijević iz Stare Pazove, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000449 od 9. jula 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud), te Opštine Sanski Most i „10. oktobra“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 7. jula 2016. godine. Kantonalni sud je odgovor dostavio 6. jula 2016. godine. Opštinski sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 4. jula 2016. godine, tužena Opština Sanski Most, kojoj je apelacija dostavljena na odgovor 7. jula 2016. godine, te tuženi „10. oktobar“, kom je apelacija dostavljena na odgovor 11. jula 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Osnovni sud u Sanskom Mostu je Presudom na osnovu priznanja broj P-130/96 od 2. oktobra 1996. godine, donesenoj po tužbi tuženog „10. oktobra“ kao tužioca, raskinuo Predugovor broj 258/92 od 31. januara 1992. godine o kupoprodaji budućih, bliže označenih, poslovnih prostora (u daljnjem tekstu: predmetni prostori) zaključen između pravnog prednika tuženog „10. oktobra“ i apelanta, te utvrdio da tuženi „10. oktobar“ stiče pravo da slobodno raspolaže predmetnim prostorima.
6. Apelant je 29. marta 2000. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka okončanog Presudom broj P-130/96 od 2. oktobra 1996. godine.
7. Opštinski sud je Rješenjem broj P-130/96 od 24. aprila 2000. godine usvojio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka, u cijelosti ukinuo pravosnažnu Presudu broj P-130/96 od 2. oktobra 1996. godine, te odredio da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja nastaviti postupak u ovoj parničnoj stvari.
Postupak okončan osporenom presudom
8. Apelant je 15. januara 2001. godine Opštinskom sudu podnio tužbu radi neosnovanog bogaćenja protiv tuženih „10. oktobra“, Opštine Sanski Most, A.K. i M.K.
9. Opštinski sud je Presudom broj P-22/01 od 10. jula 2002. godine raskinuo Predugovor o kupoprodaji predmetnog prostora broj 5301/92 od 2. februara 1992. godine, zaključen između apelanta i prednika tuženog „10. oktobra“, te je obavezao tužene da apelantu solidarno isplate označeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-809/02 od 28. novembra 2005. godine uvažio žalbe tuženih Opštine Sanski Most i „10. oktobar“, prvostepenu Presudu broj P-22/01 od 10. jula 2002. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su oba tužena isticala prigovore u pogledu vjerodostojnosti dokumentacije o isplati kupoprodajne cijene, a da je prvostepeni sud navedenu dokumentaciju propustio ocijeniti shodno članu 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Opštinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj P-375/2005 od 7. novembra 2007. godine u stavu 1 odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Predugovor broj 5301/92 od 2. februara 1992. godine, zaključen između prednika tuženog „10. oktobra“ i apelanta, pa da se tuženi „10. oktobar“ i Opština Sanski Most obavežu da apelantu solidarno isplate označeni novčani iznos. Stavom 2 izreke presude apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Predugovor broj 258/92 od 31. januara 1992. godine je odbačen. Stavom 3 izreke presude apelant je obavezan da tuženom „10. oktobru“, te tuženoj Opštini Sanski Most naknadi troškove postupka u pojedinačno označenim iznosima.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-Gž-08-000121 od 20. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i Presudu broj P-375/2005 od 7. novembra 2007. godine potvrdio.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000449 od 8. jula 2010. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio, drugostepenu odluku ukinuo u dijelu u kom je potvrđena prvostepena presuda u stavu 1 (kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Predugovor broj 5301/92 od 2. februara 1992. godine) i stavu 3 (kojim je apelant obavezan na naknadu troškova postupka), te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu.
14. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su apelant i pravni prednik tuženog „10. oktobra“ zaključili pravno valjan ugovor o građenju (član 630 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), pa apelant isplatom cijene radova u momentu izgradnje objekta postaje izvorni vlasnik spornog prostora. Stoga su se tuženi „10. oktobar“ i Opština Sanski Most, po ocjeni Vrhovnog suda, ponašali protivno članu 1 stav 2 u to vrijeme važećeg Zakona o svojinskopravnim odnosima („Službeni list RBiH“ broj 37/95). Vrhovni sud je istakao da, nezavisno od toga što je tuženi „10. oktobar“ izvršio „prenošenje“ predmetnog prostora na tuženu Opštinu Sanski Most na osnovu Odluke o preuzimanju stambenih i stambeno-poslovnih objekata, tuženi „10. oktobar“ nije bio vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetnog prostora, pa se takvo raspolaganje ne može smatrati zakonitim, kao ni prodaja predmetnog prostora kupcima A.K. i M.K. od tužene Opštine Sanski Most u januaru 1997. godine. Slijedom navedenog, pogrešnim je ocijenjen stav Kantonalnog suda da navedena odluka može predstavljati valjan pravni osnov za oduzimanje ili ograničenje prava svojine, pa da zbog toga nema neosnovanog bogaćenja tužene Opštine Sanski Most. Takođe, ukazano je i da podnesenom tužbom i postavljenim zahtjevom apelant traži od tuženog „10. oktobra“ raskid ugovora i povrat datog zbog promijenjenih okolnosti (zbog prodaje predmetnih prostora trećim licima, ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, pa se svrha ugovora više ne može ostvariti), a u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most, povrat stečenog bez osnova, pa bi se pravni odnos stranaka mogao ocijeniti kroz član 133, odnosno 210 ZOO.
15. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 P 004807 10 Gž od 28. septembra 2010. godine apelantovu žalbu uvažio pa je Presudu broj P-375/2005 od 7. novembra 2007. godine u dijelu kojim je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Predugovor broj 5301/92 od 2. februara 1992. godine i da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate označeni novčani iznos, te u dijelu kojim je apelant obavezan na naknadu troškova postupka tuženim ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
16. Opštinski sud je Presudom broj 22 0 P 012369 10 P od 15. februara 2012. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev slijedom čega se raskida Predugovor broj 5301/92 od 2. februara 1992. godine, zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog „10. oktobra“, te je naložio tuženim „10. oktobru“ i Opštini Sanski Most da apelantu solidarno isplate, i to tuženi „10. oktobar“ po osnovu vraćanja primljenog, a tužena Opština Sanski Most po osnovu neosnovanog bogaćenja označeni novčani iznos, zakonske zatezne kamate, te da mu naknade troškove postupka u označenom iznosu. Apelantov preostali tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka u označenom iznosu je odbijen.
17. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je neosnovanim ocijenjen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena Opština Sanski Most. S tim u vezi je ukazano da iz sprovedenog dokaza, bliže označene odluke tužene Opštine Sanski Most, proizilazi da je preuzela označeno građevinsko zemljište, te da se preuzimanje vrši jer njegov korisnik nije dovršio izgradnju zgrade, niti je podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu. Nadalje, na temelju uvida u spis broj P-130/96 utvrđeno je da je tuženi „10. oktobar“ svojom bliže označenom odlukom iz 1996. godine, radi zaštite imovine i poslovanja preduzeća, te zaštite od sporova pred nadležnim sudom, poslovne objekte, među kojim je i predmetni prostor, prenio na tuženu Opštinu Sanski Most, koja je istovremeno preuzela i sve sporove sa licima, tj. ranijim ugovaračima, uz obavezu tužene Opštine Sanski Most da izvrši daljnje finansiranje. Opštinski sud je u vezi sa navedenim ukazao i na stav Vrhovnog suda u Rješenju broj 070-0-Rev-09-000449 od 8. jula 2010. godine prema kojem, kod činjenice da su apelant i prednik tuženog „10. oktobra“ zaključili pravno valjan ugovor o građenju (član 630 ZOO), te da je apelant isplatio cijenu radova u momentu izgradnje objekta i tako postao izvorni vlasnik predmetnog prostora, proizilazi da su se tuženi „10. oktobar“ i Opština Sanski Most ponašali protivno članu 1 stav 2 Zakona o svojinskopravnim odnosima, kojim je propisano da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica. Nadalje, ukazano je i da, prema stavu Vrhovnog suda iz citiranog rješenja, nezavisno od činjenice da je tuženi „10. oktobar“ „prenos“ predmetnog prostora izvršio na tuženu Opštinu Sanski Most u skladu sa Odlukom o preuzimanju stambenih i stambeno-poslovnih objekata, tuženi „10. oktobar“ nije bio vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik objekta, pa se takvo raspolaganje ne može smatrati zakonitim, a slijedom navedenog, ni prodaja predmetnog prostora A.K. i M.K. koju je učinila tužena Opština Sanski Most. Opštinski sud je zaključio da je tako prekršeno pravo na apelantovu imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most, Opštinski sud se pozvao na član 210 ZOO kojim je, u stavu 1, propisano da, kad neki dio imovine jednog lice pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Opštinski sud je istakao da je nesporno da je tužena Opština Sanski Most svojom odlukom preuzela bliže označeno zemljište na kom se nalazi i predmetni prostor. Nadalje, na temelju uvida u rješenje DN 260/98 od 18. novembra 1998. godine utvrđeno je da je tužena Opština Sanski Most sklopila kupoprodajni ugovor sa A.K. i M.K. koji je ovjeren kod nadležnog suda, da je predmet ugovora bio predmetni prostor, da je na temelju ovog ugovora dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava svojine u korist A.K. i M.K. Po ocjeni Opštinskog suda, apelantu pripada pravo da zahtijeva da se uz tuženog „10. oktobra“ obaveže i tužena Opština Sanski Most na solidarnu isplatu zbog toga što je tužena Opština Sanski Most znala ili morala znati da je predmetni prostor koji se nalazi na zemljištu koje je preuzela svojina trećeg lica, jer je tuženi „10. oktobar“ gradio objekat za prodaju a što je notorna činjenica. U prilog navedenom ukazano je da je na temelju uvida u spis broj P-136/96 utvrđeno da je tuženi „10. oktobar“ podnio tužbu protiv apelanta radi raskidanja Predugovora broj 258/92 a da se tužena Opština Sanski Most umiješala u ovu parnicu na strani tuženog „10. oktobra“. Nadalje, ukazano je da je, kod nesporne činjenice da je tužena Opština Sanski Most prometovala predmetnim prostorom koji nije njena svojina, već apelantova svojina, i ona doprinijela, uz tuženog „10. oktobra“, ispunjenju uslova iz člana 210 ZOO, odnosno da je bez pravnog osnova dopustila da se predmetni prostor upiše na ime
A.K. i M.K.
19. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 P 012369 12 Gž od 20. decembra 2012. godine žalbu tužene Opštine Sanski Most odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
20. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, pored tuženog „10. oktobra“, i tuženu Opštinu Sanski Most obavezao da apelantu naknadi navedeni iznos. U vezi s tim je ukazano da je tužena Opština Sanski Most preuzela predmetni prostor bez naknade, te ga prodala trećim licima i tako ostvarila novčanu dobit bez osnova, a na apelantovu štetu. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, postoji osnov iz člana 210 ZOO da se tužena Opština Sanski Most obaveže da apelantu isplati određeni iznos, jer se bez osnova obogatila na apelantov račun. Takođe, po ocjeni Kantonalnog suda, činjenica da obaveza postoji samo između ugovornih strana ne utiče na obavezu tužene Opštine Sanski Most da, po osnovu neosnovanog bogaćenja, apelantu isplati iznos na koji je prvostepenom presudom obavezana a koji je apelant uplatio na ime kupoprodaje predmetnog prostora.
21. Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 012369 13 Rev od 9. jula 2013. godine uvažio reviziju tužene Opštine Sanski Most i obje nižestepene presude preinačio tako što se u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbija. Apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka revizije (odgovor na reviziju) je odbijen.
22. Po ocjeni Vrhovnog suda, tužena Opština Sanski Most je osnovano istakla prigovor pogrešne primjene materijalnog prava od drugostepenog suda (član 210 u vezi sa članom 414 ZOO) zbog toga što apelantova potraživanja proizilaze iz osnova raskida ugovora zaključenog između apelanta i prednika tuženog „10. oktobra“, a tužena Opština Sanski Most nije bila ni u kakvom pravnom odnosu sa apelantom, zbog čega se u ovoj pravnoj stvari ne može smatrati pasivno legitimisanom. Vrhovni sud je istakao da je za nastajanje „solidarnog obligacionog odnosa“ u našem pravu potreban naročit osnov – bilo u zakonu, ugovoru ili testamentu, a u konkretnom slučaju solidarnost obaveze tužene Opštine Sanski Most nije zasnovana na zakonu, a nije bilo ni ugovora (član 414 ZOO).
23. Vrhovni sud je zaključio i da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice (član 397 stav 1 u vezi sa članom 387 stav 1 ZPP).
24. U međuvremenu je apelant (prije nego što je Vrhovni sud donio odluku po reviziji tužene Opštine) 5. marta 2013. godine Opštinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude Opštinskog suda od 12. februara 2012. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 20. decembra 2012. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelant smatra da je Vrhovni sud propustio da ocijeni zakonitost Odluke o preuzimanju stambenih i poslovnih objekata koja, po njegovom mišljenju, ne može biti pravni osnov za oduzimanje ili ograničenje bilo čije svojine. Nadalje, apelant je istakao da je po osnovu građenja postao vanknjižni vlasnik predmetnog prostora, da je tužena Opština Sanski Most, znajući da je predmetni prostor prometovan bez njegovog znanja i odobrenja, na osnovu nezakonite odluke, odnosno i pored činjenice da tuženi “10. oktobar” nije vlasnik predmetnog prostora, bez naknade preuzela prostor i prodala ga trećim licima, čime se neosnovano obogatila na njegovu štetu. Apelant smatra i da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario i da nije ocijenio načelo savjesnosti i poštenja – tuženi “10. oktobar” je bez njegovog znanja i učešća u sudskom postupku raskinuo ugovor, te predmetni prostor predao tuženoj Opštini Sanski Most bez restitucije i tako joj omogućio sticanje bez osnova na njegovu štetu. Apelant je istakao i da su različita vijeća istog Vrhovnog suda u povodu istog činjeničnog i pravnog osnova zauzela različit stav. S tim u vezi je ukazano na rješenje Vrhovnog suda iz 2010. godine i osporenu presudu. Zbog navedenog, apelant smatra i da je vijeće Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu presudu postupalo pristrasno, u korist tužene Opštine Sanski Most, odlučujući kod istih dokaza potpuno drugačije. Apelant smatra i da je Vrhovni sud, u skladu sa članom 383 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio obavezan odlučiti i o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku s obzirom na to da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao više od 13 godina. S tim u vezi je istakao da je u toku nerazumnog trajanja postupka tuženi „10. oktobar“ ostao bez imovine iz koje bi se, u izvršnom postupku koji je pokrenuo, mogao namiriti. Apelant je zatražio da se Federaciji BiH naloži da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, te da mu naknadi troškove sastavljanja apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da pri donošenju osporene odluke ovog suda nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.
28. Kantonalni sud je istakao da se apelantovi navodi o povredi navedenih prava odnose na presudu Vrhovnog suda, te je predložio da se donese odluka na osnovu stanja spisa.
V. Relevantni propisi
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(…) Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.
(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 53.
(...)
(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Član 217.
(…) (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.
O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(…) Član 396.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
(…) Član 397.
(1) Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
(…)
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 012369 13 Rev od 9. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. avgusta 2013. godine a apelacija je podnesena 19. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio da se raskine predugovor koji je zaključio sa prednikom tuženog „10. oktobra“, te da se ovaj tuženi i tužena Opština Sanski Most obavežu da mu solidarno isplate označeni novčani iznos, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da je zaključak Vrhovnog suda da tužena Opština Sanski Most ne može biti obavezana da mu sa tuženim „10. oktobrom“ isplati solidarno označeni novčani iznos zasnovan na proizvoljnoj primjeni prava, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci propustio da odluči o troškovima postupka, da je Vrhovni sud postupao pristrasno i u korist tužene Opštine Sanski Most, te da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U odnosu na osporenu presudu
40. Apelant najprije tvrdi da je zaključak Vrhovnog suda da tužena Opština Sanski Most ne može biti obavezana da mu sa tuženim „10. oktobrom“ isplati solidarno označeni novčani iznos zasnovan na proizvoljnoj primjeni prava.
41. Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju u odnosu na iste tužene „10. oktobar“ i Opština Sanski Most raspravljao u povodu apelacija apelanata, fizičkih lica, i u predmetima br. AP 1942/11 i AP 2947/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1942/11 od 17. jula 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2947/12 od 27. oktobra 2015. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).U oba predmeta apelanti su sa prednikom tuženog „10. oktobra“ zaključili ugovore o kupoprodaji poslovnih prostora, te su u cjelini (AP 1942/11), odnosno pretežnom dijelu (AP 2947/12) ispunili svoje obaveze u pogledu kupoprodajne cijene. Tužena Opština Sanski Most je na osnovu istovjetne odluke, kao i u konkretnom slučaju, preuzela predmetne poslovne prostore, te ih prodala trećim licima koja su se upisala kao njihovi vlasnici. U postupku pred redovnim sudovima u oba slučaja apelanti su, pored ostalog, tražili da se raskinu ugovori koje su zaključili sa prednikom tuženog „10. oktobra“ , te da se tuženi „10. oktobar“ i tužena Opština Sanski Most obavežu da solidarno isplate označeni novčani iznos. U odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most, zahtjevi su temeljeni na tvrdnjama o neosnovanom bogaćenju. Redovni sudovi su u oba slučaja zaključili da apelanti nisu bili u ugovornom odnosu sa tuženom opštinom, pa da ona ne može biti pasivno legitimisana u odnosu na zahtjeve apelanata da se obaveže da solidarno sa tuženim „10. oktobrom“ isplati označeni iznos po osnovu sticanja bez osnova (vidi, Odluka broj AP 1942/11, tač. 15 i 18, te Odluka broj AP 2947/12, tač. 10 i 14).
42. Ispitujući navode apelanata u navedenim odlukama da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog stava redovnih sudova da tužena Opština Sanski Most nije pasivno legitimisana, jer nije bila u ugovornom odnosu sa apelantima, pa da zbog toga ne može biti obavezana da sa tuženim „10. oktobrom“ solidarno isplati označene novčane iznose, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani. Ustavni sud je, u suštini, ukazao da su, kod nesporno utvrđene činjenice da tužena Opština Sanski Most nije bila u ugovornom odnosu sa apelantima, neosnovane tvrdnje apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno pravo kada su zaključili da tužena Opština Sanski Most ne može biti obavezana da s tuženim solidarno isplati označeni novčani iznos s obzirom na to da su apelanti svoje tužbene zahtjeve u odnosu na nju temeljili na raskidu ugovora koje su zaključili sa prednikom tuženog “10. oktobra”, koji je obavezan da im, slijedom raskida ovih ugovora, isplati označeni novčani iznos (vidi odluke br. AP 1942/11, tačka 40, i AP 2947/12, tačka 29).
43. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je usvojen apelantov tužbeni zahtjev da se raskine ugovor zaključen sa prednikom tuženog “10. oktobra”, a slijedom čega je ovaj tuženi obavezan da apelantu nadoknadi označeni novčani iznos, po osnovu vraćanja primljenog, te da apelant ne osporava da tužena Opština Sanski Most nije bila u ugovornom odnosu s njim, odnosno ugovorna strana u predugovoru koji su zaključili apelant i prednik tuženog “10. oktobra” koji je raskinut, Ustavni sud zaključuje, rukovodeći se i citiranim stavovima iz odluka br. AP 1942/11 i AP 2947/12, da su neosnovani apelantovi navodi da je stav Vrhovnog suda da tužena Opština Sanski Most ne može biti obavezana da sa tuženim „10. oktobrom“ solidarno isplati označeni iznos, jer nije bila u ugovornom odnosu sa apelantom, zasnovan na proizvoljnoj primjeni prava.
44. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud postupao pristrasno i u korist tužene Opštine Sanski Most. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je drugo vijeće istog Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-09-000449 od 8. jula 2010. godine), kod istog činjeničnog stanja i prezentovanih dokaza, suprotno stavu iz osporene presude Vrhovnog suda, usvojilo stav da postoji odgovornost tužene Opštine Sanski Most po osnovu neosnovanog bogaćenja.
45. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
46. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju utisak da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je mogućnost protivrječnih sudskih odluka karakteristika svojstvena bilo kojem sudskom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i žalbenih sudova koji imaju vlast na području svoje teritorijalne jurisdikcije, te da se takve nepodudarnosti mogu pojavljivati u okviru samog suda, a to se ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi, Santos Pinto protiv Portugalije, broj 39005/04, stav 41, od 20. maja 2008. godine).
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge i obrazloženja zbog čega je zaključio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a slijedom čega je uvažio i reviziju tužene Opštine Sanski Most. U ovoj odluci je već ukazano da je isti Vrhovni sud, razmatrajući isto činjenično i pravno pitanje u odnosu na istog tuženog u još dva predmeta, meritorno odlučujući usvojio isti stav, kao i da je Ustavni sud zaključio da materijalno pravo u odnosnim situacijama nije proizvoljno i pogrešno primijenjeno. U vezi sa rješenjem Vrhovnog suda na koje apelant ukazuje u prilog tvrdnji da je Vrhovni sud zauzimao različit stav, Ustavni sud zapaža da navedeno rješenje nije predstavljalo meritornu odluku o apelantovm tužbenom zahtjevu kojim se utvrđuje njegovo pravo, već je njime ukinuta presuda drugostepenog suda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje sa uputom o kojim pitanjima treba raspraviti, odnosno koje činjenice treba utvrditi u ponovnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
48. Najzad, apelant tvrdi i da je Vrhovni sud u osporenoj odluci propustio da odluči o troškovima postupka, odnosno da je bio obavezan da odluči o njegovom zahtjevu u skladu sa članom 383 ZPP. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom apelantov zahtjev za isplatu naknade troškova postupka revizije odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelantu ne pripada pravo na naknadu ovih troškova, jer nisu bili potrebni za vođenje parnice (član 397 stav 1 a u vezi sa članom 387 stav 1 ZPP). Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 396 stav 1 ZPP, sud odlučuje o naknadi troškova na određeni zahtjev stranke. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev se ticao naknade troškova sastavljanja odgovara na reviziju tužene Opštine Sanski Most. U skladu sa članom 397 stav 1 ZPP, sud odlučuje o troškovima postupka nastalim povodom pravnog lijeka kada pravni lijek odbaci ili odbije, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja s obzirom na to da je revizija tužene Opštine Sanski Most uvažena i obje nižestepene presude ukinute, a u skladu sa članom 387 stav 1 ZPP, sud uzima u obzir samo one troškove postupka koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizilazi i da je Vrhovni sud odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka revizije a koji je apelant istakao u odgovoru na reviziju tužene Opštine Sanski Most.
49. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most u cjelini odbio kao neosnovan, da je u postupku postupao pristrasno, te da je propustio odlučiti o naknadi troškova postupka.
50. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku a)Relevantni principi
51. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
52. Apelant je u predmetnom postupku podnio tužbu Opštinskom sudu 15. januara 2001. godine, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi 12 godina pet mjeseci i 24 dana.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U postupku pred redovnim sudovima apelant je tražio da se raskine ugovor koji je zaključio sa prednikom tuženog „10. oktobra“, te da se ovaj tuženi i tužena Opština Sanski Most obavežu da mu solidarno isplate označeni novčani iznos. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelantovom tužbom pokrenuta naročito složena pitanja koja bi išla u prilog trajanju postupka u konkretnom slučaju.
54. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora Kantonalnog i Vrhovnog suda na apelaciju ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža i da je apelant uz apelaciju predočio i urgencije upućene Kantonalnom sudu 2004, 2005. i 2008. godine radi okončanja postupka po žalbama koje je ulagao.
55. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su redovni sudovi na tri sudske instance u postupku koji je ukupno trajao više od 12 godina donijeli devet odluka. Takođe, u ukupnom trajanju postupka izdvajaju se dva perioda: prvi, od podnošenja tužbe 15. januara 2001. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 8. jula 2010. godine, i drugi, od donošenja rješenja Kantonalnog suda od 28. septembra 2010. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 9. jula 2013. godine. U prvom periodu, koji je trajao više od devet godina, doneseno je pet odluka, a postupak pred svakom od tri sudske instance trajao je u rasponu od nepune godine do više od tri godine. U ovom periodu najprije je Kantonalni sud ukinuo presudu Opštinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje, a zatim je Vrhovni sud ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U drugom periodu, koji je trajao nepune tri godine, donesene su četiri odluke, a postupak odlučivanja pred svakom od tri sudske instance trajao je u intervalu od nepunih devet mjeseci do nepune dvije godine. U ovom periodu Kantonalni sud je još jednom ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
56. Ustavni sud zapaža da je u vrijeme trajanja predmetnog postupka stupio na snagu ZPP iz 2003. godine kojim je u članu 217 stav 2 propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka, u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Kantonalni sud se u odgovoru nije izjašnjavao o apelantovim navodima o dužini trajanja postupka, a ni iz dokumenaa predočenih uz apelaciju nije moguće zaključiti zašto Kantonalni sud, u kontekstu njegove obaveze da nastoji postupak sprovesti bez odugovlačenja (član 10 ZPP), nije iskoristio navedenu zakonsku mogućnost, već je u dva navrata prvostepenu presudu ukidao i predmet vraćao na ponovni postupak. Takođe, u postupku koji je ukupno trajao više od 12 godina više od šest godina odnosi se na postupke pred Kantonalnim sudom. Nadalje, ne može se zanemariti ni doprinos Vrhovnog suda, koji je u dva navrata odlučivao u predmetnom postupku, najprije zauzevši stav da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Opštinu Sanski Most osnovan, koji su u suštini i slijedili prvostepeni i drugostepeni sud u ponovnom postupku, da bi, odlučujući o presudama iz ponovnog postupka, Vrhovni sud, u konačnici, navedeni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
57. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, te da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
58. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su trajanju postupka od 12 godina pet mjeseci i 24 dana u predmetu koji nije pokretao naročito složena pitanja, kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant doprinio trajanju postupka, u odlučujućoj mjeri doprinijeli redovni sudovi, prvenstveno Kantonalni sud, koji je u dva navrata ukidao presudu prvostepenog suda i predmet vraćao na ponovno odlučivanje, kao i zbog činjenice da je u postupku koji je ukupno trajao 12 godina postupak pred ovim sudom trajao više od šest godina.
59. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
60. Apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, za svaku godinu trajanja postupka dodijeli iznos od po 300,00 KM.
61. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
62. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
63. S obzirom na to da je postupak trajao 12 godina pet mjeseci i 24 dana, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
64. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima u predmetu koji nije pokretao složena pitanja trajao više od 12 godina, te kada nema dokaza da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka, već je takva dužina isključivo posljedica načina na koji su redovni sudovi vodili postupak.
66. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, da je redovni sud postupao pristrasno, te da je propustio da odluči o zahtjevu koji je apelant istakao.
67. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
68. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman