Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5647/14 (M. Š. i J. Š.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 226
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 9
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 9
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 172
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 172
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5647/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-5647/14, rješavajući apelaciju Mirjane Šehović i Jusufa Šehovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Šehović i Jusufa Šehovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024427 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024427 13 Gž 2 od 16. avgusta 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 024427 12 P2 od 22. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Šehović i Jusuf Šehović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Tuzle, podnijeli su 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024427 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024427 13 Gž 2 od 16. avgusta 2013. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 024427 12 P2 od 22. marta 2013. godine
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 024427 12 P2 od 22. marta 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im, na ime naknade štete, isplati iznos od 24.274,40 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 22.061,50 KM počev od 27. januara 2004. godine, a na iznos od 2.212,90 KM počev od 19. maja 2004 godine, pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su apelanti ugovorom o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: ugovor), zaključenim 22. januara 2004. godine a ovjerenim kod Općinskog suda pod brojem Ov. 3020/04 od 28. aprila 2004. godine, kupili od prodavca „Prehrana promet“ d.d. Tuzla, zastupanog u ovom ugovoru po Javnom stambenom preduzeću Tuzla, poslovni prostor u površini od 42,24 m2 pobliže opisan u obrazloženju presude za kupoprodajnu cijenu od 44.123,11 KM. Odredbom člana 2. ovog ugovora apelanti kao kupci su se obavezali da će odmah po potpisivanju ovog ugovora prodavcu isplatiti iznos od 22.061,50 KM, a ostatak cijene da će platiti nakon izvršenog prenosa vlasništva.
4. Dalje je utvrđeno da je odredbom člana 3. ugovora bilo propisano da prodavač predaje ovaj prostor bez ikakvih tereta ili pravnih zapreka, a da su u stvarnosti apelanti dio kupoprodajne cijene od 22.061,50 KM platili u vidu avansa još prije (27. novembra 2003. godine) zaključenog i ovjerenog kupoprodajnog ugovora i to nalogom blagajni na račun Javno stambenog preduzeća Tuzla, te su porez na promet nepokretnosti prava uplatili u korist Budžeta TK 19. maja 2004. godine. Zatim je utvrđeno da je prema izdatom zemljišnom knjižnom izvatku zk.ul. 11486 K.O. Tuzla od 6. aprila 2004. godine predmetni poslovni prostor bio upisan sa pravom raspolaganja u korist „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla sa 1/1, a prema istom zk. izvatku od 10. juna 2004. godine uknjiženo je pravo korištenja na zemljištu kč.br. 8/548 gdje se nalazi zgrada sa ovim poslovnim prostorom u korist Opštine Tuzla sa 1/1. Rješenjem Službe za geodetsko-imovinsko pravne poslove općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-31-2166/00 od 31. avgusta 2000. godine, utvrđuje se pravo raspolaganja u korist preduzeća „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla na predmetnom poslovnom prostoru, a koje rješenje je predstavljalo pravni osnov za upis prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u korist prodavca „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, a prema zemljišno-knjižnom izvatku od 18. septembra 2000. godine. Rješenjem navedene Službe broj 07- 31-2166/00 od 15. novembra 2002. godine, dozvoljena je obnova postupka okončanog rješenjem iste Službe broj 07-31-2166/00 od 31. avgusta 2000. godine, te se ukida rješenje od 31. avgusta 2000. godine o utvrđivanju prava raspolaganja u korist „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla na predmetnom poslovnom prostoru, te se nalaže Službi da izvrši brisanje upisa po rješenju broj 07-31- 2166/00 od 31. avgusta 2000. godine. Pomenuto rješenje je postalo pravosnažno, jer nije bilo pobijano od strane „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla.
5. Apelanti su 21. januara 2005. godine podnijeli Službi zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Odlučujući po navedenom zahtjevu apelanata, Služba je dopisom od 8. februara 2005. godine obavijestila apelante (putem njihovog punomoćnika) da se ne može udovoljiti njihovom zahtjevu za uknjižbu prava vlasništva zbog nevaljanog pravnog osnova, odnosno zaključenog ništavog ugovora o kupoprodaji. Nadalje je utvrđeno da su apelanti bili u zakupnom odnosu predmetnog poslovnog prostora još 1996. godine i to sa „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, kao zakupodavcem, zastupanom po JSP Tuzla, odnosno sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla, kao zakupodavcem. Iz zaključenog sporazuma između „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla i Javnog stambenog preduzeća Tuzla od 19. aprila 2004. godine, u međusobnom rješavanju dužničko-povjerilačkih odnosa, slijedi da su se ove ugovorne strane sporazumjele da Javno stambeno preduzeće Tuzla stiče pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru. Na kraju je utvrđeno nespornim među strankama da su apelanti predmetni poslovni prostor predali u posjed tuženoj 3. maja 2007. godine.
6. Slijedom naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, po ocjeni Općinskog suda, proizlazi da u vrijeme zaključenja i ovjere spornog ugovora (o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora) prodavac „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla nije bio stvarni vlasnik ovog prostora i pored formalno izvršenog zemljišno knjižnog upisa po zk.ul. broj 11486 od 6. aprila 2004. godine, jer je ovaj poslovni prostor zaključenim Sporazumom sa Javnim stambenim preduzećem od 19. aprila 2004. godine bio ustupljen i dat Javno stambenom preduzeću, a osim toga, kao prodavac je znao i za pravosnažno i izvršno rješenje Službe broj 07-31-2166/00 od 15. novembra 2002. godine, o brisanju izvršnog upisa po rješenju od 31. avgusta 2000. godine. S tim u vezi, po ocjeni Općinskog suda, prodavac je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora sa apelantima znao da predmetni poslovni prostor nije njegov, te da je prodao tuđu stvar i da je bio svjestan da nije bio vlasnik ove stvari, pa je kao takav bio i nesavjestan prodavač.
7. Što se pak tiče savjesnosti apelanata kao kupaca, Općinski sud nalazi i zaključuje da su oni mogli znati da je predmetni poslovni prostor još 19. aprila 2004. godine bio ustupljen i dat Javnom stambenom preduzeću Tuzla i da je isti, u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji 28. aprila 2004. godine, nije bio u vlasništvu „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, te da su i pored toga pristali da sa prodavcem „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, kao formalnim nosiocem prava raspolaganja na predmetnom prostoru, zaključe ugovor o kupoprodaji tuđe stvari, te da i prije zaključenja i ovjere ovog ugovora 27. novembra 2003. godine na blagajni i na račun Javnog stambenog preduzeća uplate u vidu avansa dio kupoprodajne cijene od 22.061,50 KM. Činjenica kašnjenja u provođenju rješenja Službe od 15. novembra 2002. godine o brisanju upisa (po rješenju iste Službe od 31. avgusta 2000. godine) prava raspolaganja „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla na spornom poslovnom prostoru od strane tužene, sama po sebi ne može po ocjeni Općinskog suda biti pretpostavka iz čega bi apelanti crpili pravo na naknadu štete po članu 172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ", broj: 29/78, 57/89, „Službeni list SR BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“, broj: 29/03 - u daljnjem tekstu: ZOO), kojim članom je propisano da (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. (2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Ovo iz razloga, jer apelanti po ocjeni Općinskog suda tokom postupka nisu dokazali da im je šteta prouzrokovana namjerno ili grubom nepažnjom i da je posljedica nezakonitog rada tužene, odnosno njenog organa, odnosno službenika koji je bio zadužen za sprovođenje rješenja Službe od 15. novembra 2002. godine.
8. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je imao u vidu odredbe člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04), u kojima je sadržan princip povjerenja u zemljišnu knjigu. Međutim, po ocjeni Općinskog suda, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, osnov odgovornosti tužene, slijedom izloženog činjeničnog osnova, treba razriješiti primjenom naprijed navedenih odredbi člana 172. ZOO, a kako apelanti nisu dokazali da je tužena odgovorna za bilo kakvu štetu vezanu za zaključenje Ugovora, apelantima ostaje da pravnu zaštitu traže po osnovu odgovornosti prodavca za pravne nedostake, u konkretnom slučaju odgovornosti „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, te po osnovu zahtjeva za povrat stečenog bez osnova, tačnije zahtjeva za povrat dijela kupoprodajne cijene od „Javnog stambenog preduzeća Tuzla“, sada „Tuzla stan“ d.o.o. Tuzla, kome su apelanti, i pored činjenice da su Ugovorom zaključenim sa „Prehrana-promet“ d.o.o. Tuzla, na ime dijela kupoprodajne cijene uplatili sporni iznos od 22.061,50 KM.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 024427 13 Gž 2 od 16. avgusta 2013. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 22. marta 2013. godine.
10. U obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da, suprotno svim žalbenim navodima apelanata, da bi ostvarilo pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilima odgovornosti za drugog, oštećeni mora da dokaže, pored opštih uslova za građansko-pravnu odgovornost da je štetu pričinio organ pravnog lica nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija. Odgovornost pravnog lica uslovljena je neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa, osim ako je riječ o pogrešnom tumačenju propisa. S tim u vezi je navedeno da u konkretnom slučaju, tokom prvostepenog postupka, apelanti nisu dokazali ni namjeru (direktni umišljaj), a ni krajnju nepažnju (grubu nemarnost koja postoji kad je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti) u postupanju organa i odgovornih lica ili njegovih zaposlenika. Namjera ili krajnja nepažnja nisu podobni da budu predmet pretpostavki, već moraju biti predmet dokazivanja. Stoga se, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano žalbom ističe, da postoji direktna uzročno posljedična veza između radnje tužene i nastale štete kod apelanata, jer za postojanje štete nije samo dovoljna uzročna veza, već da je i šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerno i nezakonitim radom organa tuženih, a tih elemenata, u konkretnom slučaju kod tužene nema, a niti su dokazane. Svi ostali žalbeni navodi koji se svode na isticanje da u zemljišni knjigama prije zaključenja kupoprodajnog ugovora nije bio evidentiran bilo kakav zahtjev za promjenu upisa prava raspolaganja, te postojanje tzv. „plombe“ u zemljišnoknjižnom izvatku u pogledu prijave za provođenje promjene, nije prema shvatanju Kantonalnog suda od utjecaja za rješenje ove predmetne pravne stvari, jer je tokom postupka utvrđeno da su apelanti bili nesavjesni kupci od strane nesavjesnog prodavca o prodaji tuđe stvari - predmetnog poslovnog prostora. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, a ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana
226. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 024427 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene odluke Kantonalnog suda od 16. avgusta 2013. godine.
12. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, a prigovori revizije apelanata nisu osnovani. Suprotno tvrdnjama revizije, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je rješavajući o žalbi apelanata, u smislu odredbi člana
231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelanti zasnivaju osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te pravno relevantne prigovore tužene. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i revizioni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom proizlazi da se revizijski navodi apelanata da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP pokazuju neosnovanim prema mišljenju Vrhovnog suda.
13. Dalje je navedeno da je, utvrđenom činjeničnom stanju pred nižestepenim sudovima a kojim je saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP vezan i revizijski sud, pravilno po ocjeni tog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata izveden zaključak o njegovoj neosnovanosti. U tom smislu su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi, slijedom izloženog osnova na kojem apelanti zasnivaju odgovornost tužene za nastalu štetu, sporni odnos razriješili primjenom pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 172. ZOO, pa slijedom utvrđenih činjenica izveli pravilan zaključak o neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, čime se revizijske tvrdnje apelanata u prilog ostvarenja revizijskog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava pokazuju neosnovanim. U prilog navedenom zaključku, Vrhovni sud se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1514/10 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 25. aprila 2013. godine). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete. Naime, apelanti su istakli da je pogrešan zaključak redovnih sudova da apelanti nisu dokazali odgovornost tužene u konkretnom slučaju. Suprotno navedenom zaključku sudova, apelanti smatraju da su bez svake sumnje dokazali da su usljed grube nepažnje tužene zaključili sporni kupoprodajni ugovor, usljed čega su pretrpjeli materijalnu štetu. S tim u vezi su apelanti istakli da je tužena postupala u skladu sa pozitivnim propisima i izvršila sve one radnje na koje je bila obavezana, u tom slučaju apelanti bi na temelju zemljišno-knjižnih podataka utvrdili da je ukinuto pravo raspolaganja na poslovnom prostoru u korist prodavca „Prehrana promet“ d.d. Tuzla, slijedom čega ne bi ni pristupili zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora. S obzirom na navedeno, apelanti su zaključili da redovni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i odredbe podzakonskih akata istoga Zakona, odnosno odredbu člana 172. ZOO, usljed čega su osporene presude nezakonite.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Naime, apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama, u predmetnoj pravnoj stvari radi naknade štete, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o zemljišnim kjigama i ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj u predmetnoj pravnoj stvari, zauzeo stav da su nižestepeni sudovi izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno pravnog odnosa primjenom odredbe člana 172. ZOO i za svoje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali određene i jasne razloge. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi na svim instancama u predmetnom parničnom postupku zaključili da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi utvrđenje da su apelanti bili nesavjesni kupci od nesavjesnog prodavca u momentu zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora kao tuđe stvari u konkretnom slučaju. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, također, zaključili da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali ni namjeru ni krajnju nepažnju tužene, tj. njenih organa i odgovornih lica ili zaposlenika, odnosno nisu dokazali postojanje direktne uzročno-posljedične veze između radnje tužene i nastale štete kod apelanata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženjima osporenih odluka) sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koje su ti sudovi dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman