Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/16 (M. Z.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3057/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3057/16, rješavajući apelaciju Mirka Zovke, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Zovko, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 170048 16 Gž od 17. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Zovko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 170048 16 Gž od 17. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, pored ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska, Ustavni sud RS) da apelantu, na ime neisplaćene plate za period korištenja godišnjeg odmora za 2012. godinu, na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora i na ime otpremnine isplati određene novčane iznose.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je prema utvrđenim činjenicama apelant od 28. novembra 2003. do 5. juna 2012. godine, obavljao dužnost sudije i predsjednika Ustavnog suda RS, da je imenovan za sudiju Ustavnog suda RS na period od osam godina koji je istekao 28. novembra 2011. godine, pa je dužnost predsjednika suda nastavio da obavlja do imenovanja novih sudija 5. juna 2012. godine. Dalje se navodi, da je rješenjem Ustavnog suda RS od 5. juna 2012. godine, odobreno apelantu korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, u trajanju od 30 radnih dana koje će započeti prethodnog dana od dana isteka mandata uz pravo na isplatu novčane naknade za korištenje godišnjeg odmora, te da je navedeno rješenje potpisao apelant u svojstvu predsjednika Ustavnog suda RS. Također se navodi, da je rješenjem Ustavnog suda RS od 25. juna 2012. godine, utvrđeno da apelantu zbog prestanka mandata, radni odnos u Ustavnom sudu RS prestaje sa 5. junom 2012. godine, te je stavljeno izvan snage rješenje od 5. juna 2012. godine, te da je navedeno rješenje potpisao Dž.S., u svojstvu predsjednika Ustavnog suda RS. Okružni sud konstatuje, da apelantu nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu ni naknada plate za vrijeme godišnjeg odmora kao ni otpremnina zbog prestanka radnog odnosa. Okružni sud ističe, da je prije imenovanja za sudiju Ustavnog suda RS apelant ostvario pravo na starosnu penziju počev od 31. jula 2003. godine, a prethodno je obavljao dužnost sudije Ustavnog suda BiH, te da je kod tog poslodavca ostvario pravo na otpremninu prilikom prestanka radnog odnosa zbog ispunjavanja uslova za penziju, pa je nastavio ostvarivati penziju za vrijeme obavljanja dužnosti predsjednika Ustavnog suda RS. Okružni sud, također, navodi da je članom 15. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu RS, propisano da predsjedniku i sudijama tog suda prestaje funkcija kada navrše 70 godina života, da se najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata predsjedniku Suda ili sudijama, iz navedenog razloga, Narodna skupština Republike Srpske obavještava Visoki sudski i tužilački savjet Bosne i Hercegovine radi pokretanja procedure izbora novog predsjednika i novih sudija Suda na njihova sudijska mjesta, da u slučaju isteka mandata predsjedniku Suda ili sudijama oni nastavljaju da obavljaju dužnost do stupanja na dužnost novog predsjednika Suda i sudija na njihova sudijska mjesta, da je predmetni zakon članom 77. u prelaznim i završnim odredbama propisao da predsjedniku Suda i sudijama koji su izabrani po propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu tog zakona i koji su navršili 70 godina života, mandat prestaje istekom osam godina od dana stupanja na dužnost, a izuzetno, mandat im se produžava do stupanja na dužnost novog predsjednika Suda i sudija na njihova sudijska mjesta. Dalje se navodi, da je odlukom Vijeća naroda Republike Srpske, od 4. juna 2012. godine, za sudiju Ustavnog suda RS, izabran M. A., da je odlukom Narodne skupštine RS od 5. juna 2012. godine, za sudiju Ustavnog suda RS izabran M. A., te da je stupanjem na snagu predmetne odluke prestao mandat apelantu, a istom odlukom je utvrđeno da stupa na snagu danom donošenja. Slijedom izloženog, po ocjeni Okružnog suda, apelantu je kod tuženog prestao mandat sudije i radni odnos sa danom 5. juni 2012. godine, kada je izvršen izbor M. A. za sudiju Ustavnog suda RS, te se trajanje tog mandata ne može temeljem odredbe člana 77. Zakona o ustavnom sudu produžiti zbog toga što nije iskoristio pravo na godišnji odmor. Okružni sud ističe da su neosnovani žalbeni navodi da je izbor sudija Ustavnog suda RS, izvršen nezakonitim postupkom, jer sudovi opšte nadležnosti u parničnom postupku nisu nadležni da ocjene ustavnost i zakonitost postupka izbora sudija Ustavnog suda RS. Slijedom toga, po mišljenju Okružnog suda, pravilna je odluka da apelantu ne pripada pravo na naknadu plata za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2012. godinu prema rješenju Ustavnog suda RS od 5. juna 2012. godine, ni pravo na novčanu naknadu - regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu, s obzirom da je prema navedenom rješenju korištenje godišnjeg odmora određeno za vrijeme kada je apelantu istekao mandat sudije i predsjednika tog suda i kada su prestala prava i obaveze iz profesionalnog obavljanja dužnosti sudije. Pored navedenog, okružni sud zaključuje da se neosnovano pobija presuda i u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu otpremnine, da apelant taj zahtjev zasniva na članu 9. Odluke o utvrđivanju plata, naknada i drugih materijalnih prava izabranih i postavljenih lica i ostalih zaposlenih u Ustavnom sudu RS, prema kojem izabrana i postavljena lica te ostali zaposleni imaju pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini tri neto plate isplaćene u posljednja tri mjeseca, te da nije bilo sporno da je apelant pravo na penziju ostvario 31. jula 2003. godine, prije imenovanja na dužnost sudije i predsjednika Ustavnog suda RS, pa prestankom mandata nije ostvario pravo na penziju zbog čega mu nije pripadalo ni pravo na isplatu otpremnine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman