Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3120/16 (S. P.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Mjere zabrane
- Sloboda kretanja
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3120/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3120/16, rješavajući apelaciju Slobodana Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Pavlovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 020451 16 KV 3 od 1. jula 2016. godine i broj S1 2 K 020451 16 Krn 15 od 6. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slobodan Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 020451 16 KV 3 od 1. jula 2016. godine i broj S1 2 K 020451 16 Krn 15 od 6. juna 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 2. avgusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. avgusta 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 19. avgusta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020451 16 Krn 15 od 6. juna 2016. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantovog branioca za određivanje jemstva u krivičnom predmetu koji se vodi pred Sudom BiH protiv apelanta i Lj.G., P.L., B.B. u svojstvu osumnjičenih, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo pranje novca iz člana 209 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). U obrazloženju je navedeno da je rješenjem istog suda od 19. februara 2016. godine apelantu i ostalim osumnjičenim ukinut pritvor i određene mjere zabrane, i to mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126 st. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH. Zatim je navedeno da je apelant u prijedlogu za određivanje mjere jemstva tražio da mu se omogući napuštanje teritorije BiH radi odlaska u SAD, gdje bi proveo 15 dana radi obavljanja neophodnih medicinskih kontrola i pregleda, te je s tim ciljem predložio da mu se odredi mjera jemstva (upisom hipoteke na nepokretnosti i zemljištu) kao garancija poštovanja apelantove obaveze u svojstvu osumnjičenog da se po isteku navedenog perioda vrati na teritoriju BiH.
6. Sud BiH je povodom apelantovog prijedloga 30. maja 2016. godine održao ročište na kojem je apelantov branilac ostao kod prijedloga, dok je Tužilaštvo BiH u pisanom odgovoru i usmenom izlaganju navelo da prijedlogu ne treba udovoljiti, jer u preporuci ljekara nije navedeno ništa što bi moglo potvrditi da se radi o primjeni neke medicinske metode koja ne postoji u BiH. Apelantov branilac je u tom smislu dopunio prijedlog neophodnom medicinskom dokumentacijom, nakon čega je Sud BiH, ocjenjujući okolnosti konkretnog predmeta, te izjašnjenje Tužilaštva BiH, zahtjev odbio zbog sljedećih razloga. Naime, Sud BiH je ispitao mogućnost ukidanja mjera zabrane, odnosno zamjene mjera predloženih jemstvom radi apelantovog odlaska u SAD, nakon čega je utvrdio da je u trenutku odlučivanja i donošenja rješenja mjera zabrane putovanja jedina adekvatna mjera kojom se može obezbijediti apelantovo prisustvo u daljnjem toku postupka, kao i obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka. Pri tome je Sud BiH naročito imao u vidu da apelant, pored državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo SAD i državljanstva drugih država koje prema svojim zakonskim propisima ne izručuju svoje državljane radi procesuiranja, da se istraga vodi za krivična djela za koja su zaprijećene kazne zatvora u trajanju od tri godine i teže kazne, te da je prijedlog za određivanje jemstva utemeljen na medicinskom tretmanu upravo u SAD. Sud BiH, kako je dalje obrazloženo, nije ulazio u detaljnu analizu zdravstvenog stanja apelanta s obzirom na to da bi mišljenje o tom mogli dati samo vještaci medicinske struke. Međutim, uvidom u izvještaj supspecijalističkog pregleda kardiologa JZU „Sveti Vračevi“ Sud BiH je utvrdio da je izvještaj sačinjen na dan kad je sud pozvao odbranu da dostavi dokumentaciju o zdravstvenom stanju apelanta. Iz tog izvještaja proizilazi da je potrebno uraditi dopunsku kardiološku obradu apelanta i da se te preporučene pretrage ne mogu uraditi u JZU „Sveti Vračevi“ u Bijeljini. Međutim, navedena činjenica, po mišljenju Suda BiH, ne znači da se navedeni pregledi ne mogu uraditi u nekom od kliničkih centara na području BiH (Banja Luka, Sarajevo, Mostar, Tuzla). Takođe je napomenuto da je apelantu tokom trajanja mjere pritvora, kao i kasnije, nakon puštanja iz pritvora, pružena adekvatna zdravstvena zaštita i da je bio na bolničkom liječenju do momenta kada su ga ljekari, zbog poboljšanja stanja, pustili na kućno liječenje. S obzirom na navedeno, Sud BiH smatra da apelantov zahtjev za određivanje jemstva radi odlaska u SAD i obavljanja ljekarskih pregleda nije opravdan, jer u spisu ne postoje podaci da se apelant zbog istih razloga obraćao kliničkim centrima na području BiH, kao i zbog razloga što je iz bolnice pušten na kućno liječenje radi poboljšanja zdravstvenog stanja. Stoga je njegov zahtjev za određivanje mjere jemstva odbijen kao neosnovan, te je zaključeno da se u konkretnom procesnom trenutku apelantovo prisustvo radi uspješnog vođenja krivičnog postupka može obezbijediti jedino mjerama zabrane.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja kojim je kao neosnovan odbijen prijedlog za određivanje mjere jemstva, Vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 020451 16 KV 3 od 1. jula 2016. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani navodi žalbe kojim je ukazano da je sud propustio ispitati postojanje osnovane sumnje kao opšteg preduslova za daljnje trajanje izrečenih mjera zabrane, mimo redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti mjera zabrane. Takođe su neosnovanim ocijenjeni navodi žalbe prema kojima nisu adekvatno ocijenjene činjenice i okolnosti koje se tiču apelantovog zdravstvenog stanja i da se sud pri tome upustio u utvrđivanje posebnih okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane. Vijeće Suda BiH je imalo u vidu da iz sadržaja pobijanog rješenja proizilazi da u okolnostima konkretnog slučaja mjera jemstva nije adekvatna ni opravdana, budući da se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka u tom procesnom trenutku može ostvariti samo izrečenim mjerama zabrane. Pri tome je Vijeće Suda BiH podsjetilo da će primjena izrečenih mjera zabrane biti predmet redovne dvomjesečne kontrole, kad će i stranke i apelantov branilac imati priliku da se o njima izjasne. U vezi sa mjerama jemstva, Vijeće Suda BiH je naglasilo da iz sadržaja rješenja proizilazi da odbrana nije dostavila nijedan dokaz, niti je na bilo koji način opravdala tvrdnju da se apelantu adekvatna medicinska zaštita može pružiti isključivo na klinici u SAD, a zahtjev je zasnovan isključivo na činjenici da apelant na teritoriji SAD ostvaruje pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Osim toga, napomenuto je da je pravilan zaključak iz pobijanog rješenja prema kojem samo vještaci medicinske struke mogu izvršiti analizu zdravstvenog stanja apelanta i o tome dati nalaz i mišljenje. Imajući u vidu da apelantova odbrana takvo vještačenje nije ni predlagala, niti je dostavljen dokaz da se na teritoriji BiH apelantu ne može obezbijediti adekvatna medicinska njega, Vijeće Suda BiH je žalbene navode apelantovog branioca odbilo kao neosnovane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su odluke Suda BiH nastale kao posljedica potpuno proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZKPBiH koje se odnose na određivanje jemstva, jer se Sud BiH u osporenim rješenjima nije bavio ocjenom toga da li je predloženo jemstvo dovoljno za ukidanje izrečenih mjera zabrane, nego se isključivo bavio pitanjem nužnosti liječenja u SAD. Takvim postupanjem je, po apelantovom mišljenju, Sud BiH postupio suprotno svojoj obavezi da mjere ograničenja prava na slobodu ličnosti primjenjuje u najblažem obliku za lice kojem se ograničava pravo na slobodu ličnosti.
9. Ukazuje da je ZKPBiH propisao i načelne stavove za primjenu mjera zabrane i da je uvijek neophodno ispitati sve faktore koji su vezani za određeni predmet da bi se odredilo da li postoji rizik od bjekstva. Smatra da u njegovom predmetu nije dokazana, niti je dokazivana niti jedna od okolnosti da postoji rizik od njegovog bjekstva, odnosno da li je predložena mjera jemstva sasvim dovoljnaa za obezbjeđenje njegovog prisustva. Osim toga, ponovljeni su navodi koji su već istaknuti u prijedlogu za određivanje jemstva, i to da apelant nije osiguranik fondova zdravstvenog osiguranja na području BiH, da kvalitet liječenja na teritoriji BiH nije ni približan onom kojeg ima u SAD i da su u tom kontekstu osporene odluke neobrazložene. Apelant smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja izostali razlozi u pogledu odlučnih činjenica, da su proizvoljno primijenjene procesne norme kojima su uređeni mogućnost i uslovi za određivanje jemstva i da mu je u tom kontekstu povrijeđeno pravo na slobodu kretanja radi zaštite osnovnih ljudskih prava.
b) Odgovor na apelaciju
10. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana i da su u obrazloženju rješenja navedeni jasni i argumentovani razlozi kojim se Vijeće Suda BiH rukovodilo prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Osim toga, nasuprot navodima iz apelacije, Sud BiH se u osporenim rješenjima bavio ocjenom okolnosti koje ukazuju da se isključivo mjerama zabrane koje su na snazi može otkloniti bojazan od apelantovog bjekstva. U pogledu neosnovanosti navoda kojima je ukazano na obavezu nadležnog organa da prilikom odlučivanja koju će od mjera obezbjeđenja neometanog vođenja krivičnog postupka primijeniti vodi računa da se ne primijeni teža mjera ukoliko se blažom mjerom može postići svrha, istaknuto je da je u konkretnom slučaju to i učinjeno i da je apelantu ukinuta prethodna mjera pritvora i izrečena blaža mjera, mjera zabrane. Argumenti zbog kojih je ocijenjeno da se isključivo mjerama zabrane može postići svrha uspješnog vođenja postupka navedeni su u obrazloženjima osporenih rješenja.
11. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH imao zakonom propisano pravo da uopšte ne razmatra ponuđeni iznos jemstva u situaciji kad nije bio uvjeren da postoji opravdan razlog za napuštanje boravišta od apelanta. Tužilaštvo BiH smatra da osporenim rješenjima nisu proizvoljno primijenjene odredbe ZKPBiH u situaciji kad su prethodno već pravosnažno određene mjere zabrane napuštanja boravišta (koje podrazumijevaju zabranu prelaska međudržavne granice BiH). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
[ ]
c) zabranu sastajanja s određenim licima, [ ] (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 127.
Uslovi za određivanje jemstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 020451 16 KV 3 od 1. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedena rješenja ukazujući da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se apelantovi navodi suštinski odnose na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja prvo ispitati navode koji se tiču člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
18. Član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
19. Član 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
20. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja rješenja koja su donijeta u postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev da se mjere zabrane, tj. zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja, te zabrana sastajanja sa određenim licima zamijene mjerom jamstva.
21. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 5 Evropske konvencije pojedincu pruža garancije od arbitrarnog hapšenja i lišavanja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišavanja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U principu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišavanje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koje je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišavanje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.
22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pod lišavanjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volje ili bez nje (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum, nesporno je da lišavanje slobode u smislu člana 5 Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Takođe, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti potpada pod lišavanje slobode iz člana 5 Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi, Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, Serija A broj 54). Takođe, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo kojim se obezbjeđuje prisustvo okrivljenog, odnosno osumnjičenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi, u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14, ispitivao apelacije koje su pokretale skoro identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je, s ciljem da proširi standarde i efikasnije zaštiti prava apelanata, ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5 Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom i odlučio da osporene odluke ispita u okviru garancija zaštite prava prema članu 5 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud konstatuje da iz citirane prakse proizilazi da se isto činjenično i pravno pitanje, tj. mjera zabrane, u konkretnom slučaju može razmatrati u okviru standarda dva posebna prava, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, imajući u vidu apelacione navode, sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, u okolnostima apelantovog slučaja ispitati apelantove navode u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
23. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu. Međutim, stav 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, ograničenja koja su proistekla iz mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja, odnosno oduzimanje putne isprave razmatraju u okviru člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da ove mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti nužne u demokratskom društvu radi „održavanja javnog poretka“ ili sprečavanja „zločina“ u smislu stava 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud, Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine, i Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Takav stav u vezi s mjerom zabrane kojom su od apelanta kao osumnjičenog privremeno oduzete lične i putne isprave zauzeo je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 206/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelant ukazivao na navodnu povredu člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
24. Imajući u vidu da se apelant pozvao na navodnu povredu člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi dalje morao da utvrdi da li je miješanje opravdano, tj. da li je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.
25. U konkretnom slučaju, postupajući po apelantovom prijedlogu da se izrečene mjere zabrane koje u odnosu na apelanta egzistiraju (zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, te zabrane sastajanja s određenim licima) zamijene mjerom jamstva, Sud BiH je osporenim rješenjima odbio kao neosnovan prijedlog za određivanje mjere jamstva. Pri tome je Sud BiH, ocjenjujući postojeće okolnosti i apelantov prijedlog utemeljen isključivo na potrebi liječenja u SAD, utvrdio da mjera jamstva u konkretnom procesnom trenutku nije opravdana, odnosno da se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka može obezbijediti jedino izrečenim mjerama zabrane zbog razloga propisanih u odredbama čl. 126 st. 1 i 2 i 126a) stav 1 tačka c) ZKPBiH. Iz navedenog nesumnjivo proizilazi da je ovim rješenjima ograničena apelantova sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u ovo apelantovo pravo iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
26. Dalje, Ustavni sud napominje da su mjere zabrane propisane u ZKPBiH, u Glavi „Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, a u odredbi člana 123 ZKPBiH propisane su vrste mjera koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom, da bi se obezbijedila njegova prisutnost i uspješno vođenje krivičnog postupka. Iz sadržaja relevantnih odredbi ZKPBiH kojima je regulisana mogućnost izricanja navedenih mjera radi obezbjeđenja prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog, proizilazi da „sud može“, kad okolnosti slučaja na to ukazuju, izreći neku od propisanih mjera. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je i određivanje jamstva kao jedne od mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i određivanje drugih mjera, propisano kao mogućnost, a ne obaveza suda, pri čemu sud koji o tom odlučuje „mora voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom“ (član 123 stav 2). Imajući u vidu da je Sud BiH, ocjenjujući opravdanost mjere jamstva s aspekta njene svrsishodnosti, zaključio da su mjere zabrane koje prema apelantu egzistiraju, a koje su propisane u odredbama čl. 126 st. 1 i 2 i 126a) stav 1 tačka c) ZKPBiH i dalje opravdane sa aspekta uspješnog vođenja krivičnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu kretanja u konkretnom slučaju izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti, kojim je, s obzirom na obaveznost prisustva optuženih na glavnom pretresu u postupku koji je u toku pred Sudom BiH u kontekstu njegovog značaja, ostvaren „legitiman cilj“.
27. U kontekstu nužnosti izrečenih mjera, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoj stav utemeljio na okolnostima konkretnog predmeta, imajući pri tome u vidu navode iz apelantovog prijedloga prema kojima je zamjena izrečenih mjera zabrane mjerom jamstva, radi apelantovog odlaska u SAD, utemeljena isključivo na potrebi ljekarskog tretmana u SAD zbog činjenice da apelant kao državljanin SAD na toj teritoriji ostvaruje pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. S tim u vezi je navedeno da se Sud BiH nije upuštao u detaljnu analizu apelantovog zdravstvenog stanja i preporuke ljekara, jer o tome mišljenje mogu dati samo vještaci medicinske struke, imajući pri tome u vidu da apelantova odbrana nije dostavila niti jedan dokaz da se apelantu na teritoriji BiH ne može obezbijediti adekvatna medicinska njega, već je apelantov prijedlog za ukidanje mjera zabrane i određivanje mjere jamstva ocijenjen sa aspekta njegove opravdanosti u konkretnoj procesnoj fazi postupka. Sud BiH je jasno ukazao da mjera jamstva u okolnostima konkretnog slučaja nije adekvatna, odnosno da postojeće okolnosti ne opravdavaju njeno određivanje, kao i to da se svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka u tom procesnom trenutku može obezbijediti jedino izrečenim mjerama zabrane. Sud BiH je pri izvođenju takvog zaključka imao u vidu i druge okolnosti koje se tiču apelanta, između ostalog, i to da je apelantu prije izricanja mjera zabrane bio određen pritvor, da apelant ima državljanstvo SAD i da će izrečene mjere zabrane svakako biti predmet redovne dvomjesečne kontrole tih mjera, nakon čega je zaključeno da se u konkretnoj procesnoj fazi postupka prisutnost apelanta radi uspješnog vođenja krivičnog postupka može obezbijediti jedino mjerama zabrane koje već egzistiraju, a ne mjerom jamstva, odnosno da se okolnosti zbog kojih su apelantu određene mjere zabrane kako bi se obezbijedilo njegovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka nisu promijenile, te da stoga nisu ispunjeni uslovi da bi mjere zabrane bile zamijenjene mjerom jamstva. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima uspostavljena ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja prava apelanata na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKPBiH, odnosno primjeni mjera kojima se obezbjeđuje prisustvo optuženih na glavnom pretresu.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud stoga zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u okolnostima konkretnog slučaja neosnovani.
Ostali navodi
29. Ustavni sud, na kraju, imajući u vidu navode apelacije prema kojima apelant pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije dovodi u kontekst prava na slobodu kretanja i prebivališta o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te imajući u vidu sopstvenu i praksu Evropskog suda, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije neophodno da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je to njihovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKPBiH, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman