Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2307/13 (B. R.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Krivični postupak
  • Istraga
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2307/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2307/13, rješavajući apelaciju B. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. R., podnesena zbog nedjelotvornosti istrage Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo u predmetu broj T09 0 KTN 102/10 povodom podnesene krivične prijave u odnosu na kršenje člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. B. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 28. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedjelotvornosti istrage Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) u predmetu broj T09 0 KTN 102/10 povodom krivične prijave koju je podnijela protiv osobe koja je putem interneta poslala poruke neprimjerenog i prijetećeg sadržaja protiv apelantice i članova njene porodice.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog tužilaštva zatraženo je 6. juna 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo je odgovorilo na apelaciju 13. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica i njen suprug su 23. decembra 2009. godine saslušani u svojstvu svjedoka u Odjeljenju za posebne namjene Sektora kriminalističke policije MUP-a Kantona Sarajevo. U izjavama koje su dali tom prilikom naveli su da su putem interneta primili poruke neprimjerenog i prijetećeg sadržaja u vezi s apelanticom i članovima njene porodice, te su naveli osobu za koju sumnjaju da je navedene sadržaje iznijela putem interneta.

6. Kantonalno tužilaštvo je 5. januara 2010. godine putem Odjeljenja za posebne namjene Sektora kriminalističke policije MUP-a Kantona Sarajevo zaprimilo krivičnu prijavu apelantice i njenog supruga protiv N. N., odnosno J. B. Predmet je registriran pod brojem T09 0 KTN 102/10.

7. Naredbom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 0 K 139403 10 KPP od 19. maja 2010. godine naređeno je pretresanje stana apelantice i njenog supruga zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo iz člana 371. (nedopušteno držanje oružja i eksplozivnih tvari) Krivičnog zakona FBiH i krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo. Kantonalno tužilaštvo je Dopisom broj T09 0 KTA 0004586 10 od 9. jula 2012. godine obavijestilo apelanticinog supruga da je povodom službenog izvještaja III policijske uprave MUP-a Kantona Sarajevo prema kojem nakon izvršenog pretresa u stanu nije pronađeno oružje, predmet završilo i spis arhiviralo. Postupak pred Kantonalnim tužilaštvom u predmetu broj T09 0 KTN 102/10

8. Kantonalno tužilaštvo je apelantici 16. novembra 2012. godine poslalo obavještenje broj T09 0 KTN 102/10 u kojem su naveli da su postupajući po prijavama apelantice protiv J. B. koja živi u Danskoj, a koja je navodno putem internetskih stranica poslala poruke neprimjerenog sadržaja koje se odnose na apelanticinu kćerku, proveli sve predistražne radnje kako bi se utvrdilo porijeklo tih poruka. Navedeno je da je između ostalog putem Ministarstva iz Danske Tužilaštvu dostavljena kompletna prepiska koja je prevedena sa danskog na bosanski jezik. Istaknuto je da se sa konkretnim predmetom detaljno bavilo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova. Nakon što je stigao originalni materijal iz Danske, prijevod je dostavljen na uvid inspektoru navedenog ministarstva koji je ustanovio da su poslane poruke preko internetskih stranica slate sa IP adrese 85.54.192.212 ISP „Tele Denmark“ iz Danske. Utvrđeno je da je navedena IP adresa registrovana na ime M. V., rođen 1970. godine, te budući da se nije koristila više od godinu dana iz tog razloga nije bilo moguće identificirati korisnika navedene IP adrese. Također je utvrđeno da u IDDEEA bazi podataka postoji samo jedno lice sa navedenim imenom i prezimenom, ali rođenim 2008. godine, pa je očigledno da se ne radi o istim licima. Utvrđeno je da se u prevedenom materijalu iz Danske nigdje ne spominje ime J. B. na koju je apelantica uputila. S obzirom na navedeno Kantonalno tužilaštvo je smatralo da ne postoje tehničke mogućnosti za identificiranje osobe koja je slala sporne e-mailove, te s obzirom da su provedene sve moguće radnje, Tužilaštvo je navelo da neće provoditi nikakve druge radnje jer su iscrpljene sve mogućnosti.

9. Apelantica je 12. decembra 2012. godine podnijela pritužbu Federalnom tužilaštvu FBiH zbog neefikasnosti rada Kantonalnog tužilaštva u konkretnom predmetu.

10. Federalno tužilaštvo FBiH je 8. marta 2013. godine odgovorilo na apelanticinu pritužbu dopisom broj T11 0 KTA 0000528 12. U odgovoru je navedeno da je to tužilaštvo pribavilo informacije o toku i ishodu rada na konkretnom predmetu. Istaknuto je da je u povratnoj informaciji zamjenik glavnog kantonalnog tužioca izvijestio Federalno tužilaštvo da je sa apelanticom obavio razgovor, te joj objasnio šta je sve urađeno u predmetu, te je izvijestio o poteškoćama na identifikaciji krivičnog djela i počinioca. Navedeno je da je apelantici omogućen uvid u spis kao i da joj je omogućeno da izvrši kopiranje dokaza koji su joj bili potrebni. Također je istaknuto da se u spisu predmeta nalaze službene zabilješke od 22. i 23. novembra 2012. godine u kojima je konstatirano da je apelantica prihvatila data obrazloženja i zahvalila se na mogućnosti uvida u spis i kopiranju dokumenata. Federalno tužilaštvo je navelo da na osnovu prikupljenih informacija nije našlo propuste u radu postupajućeg tužioca Kantonalnog tužilaštva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je zbog nedjelotvornosti istrage Kantonalnog tužilaštva povodom njenih prijava o prijetećim i neprimjerenim sadržajima poruka koje je primila putem internetskih stranica povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 16. Konvencije o pravima djeteta. Apelantica navodi da je anonimna osoba putem internetskih stranica protiv apelantice i njene porodice pisala da apelanticin suprug drži oružje u stanu, da je šizofreničar koji maltretira svoju porodicu i da seksualno zlostavlja njihovu maloljetnu kćerku. Također je navela da je primila i telefonske prijetnje o klanju kompletne njene porodice. Kao posljedica predmetnih pisanja na internetskim stranicama uslijedio je pretres apelanticinog stana od policije po naredbi Općinskog suda od 19. maja 2010. godine zbog postojanja osnovane sumnje da apelanticin suprug u stanu nedozvoljeno drži oružje. Dalje je navela da je Kantonalno tužilaštvo obavijestila da sumnja da je autor spornih internetskih napisa J. B. koja živi u Danskoj, a koja je prethodno radila kod apelantice kao kućna pomoćnica. Navodi da Kantonalno tužilaštvo nije efikasno i blagovremeno iskoristilo dokaze i dokumentaciju koju je apelantica dostavila (o sadržaju poruka koje je primila na svojoj e-mail adresi i sadržaju na internetskim stranicama) kako bi utvrdilo ko je počinitelj krivičnog djela u konkretnom slučaju. Istakla je da Kantonalno tužilaštvo povodom njene prijave primljene u januaru 2010. godine nije uspjelo pronaći počinioca spornih napisa jer je odugovlačilo postupak toliko da su istekli zakonski rokovi da IP provajder (u Danskoj) više ne može dati podatke o IP adresama sa kojih su apelantici i njenom suprugu poslane poruke. Dalje je navela da je od Kantonalnog tužilaštva primila Obavijest broj T09 0 KTN 102/10 od 16. novembra 2012. godine prema kojoj Tužilaštvo više neće vršiti istragu jer više nema osnova za to, ali da Tužilaštvo nije zaključilo predmetnu istragu, odnosno da nije donesena tužilačka odluka. Također je navela da joj je rečeno da u slučaju da se pojavi novi osnov za krivično gonjenje da je potrebno da se odmah javi kako bi Tužilaštvo reagiralo. Neprovođenjem djelotvorne istrage apelantica smatra da je njena porodica ostavljena u nesigurnosti čak i u pogledu njihove fizičke sigurnosti. Također je navela da je time izvršena diskriminacija njene porodice na etničkoj osnovi jer apelantica živi u mješovitom braku, a J. B. na koju apelantica sumnja da je počinilac spornih napisa po nacionalnosti je Bošnjakinja i utjecajna članica SDA.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u konkretnom predmetu provelo sve moguće raspoložive radnje, te da je tako putem međunarodne pravne pomoći pribavilo kompletan materijal iz Danske, s obzirom da je apelantica u prijavi navela da lice za koje sumnja da iznosi putem interneta razne neprimjerene sadržaje na štetu apelantice i članova njene porodice živi u Danskoj. Dalje je navedeno da je nakon pribavljanja predmetnog izvještaja iz Danske stručno lice Federalnog MUP-a svu dokumentaciju pregledalo, te navelo da nije u mogućnosti ući u trag lica koje je eventualno putem interneta iznosilo neistinite podatke o apelantici i njenoj porodici. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca. Član 18.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.

Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a) i b) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da "postoje osnovi sumnje" da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom.

Član 47.

Preduzimanje radnji Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.

Član 229. stav (1) Prijavljivanje krivičnog djela od građana (1) Građanin ima pravo da prijavi izvršenje krivičnog djela.

Član 230.

Podnošenje prijave (1) Prijava se podnosi tužiocu, pisano ili usmeno.

(2) Ako se prijava podnosi usmeno, lice koje podnosi prijavu upozoriće se na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastaviće se zapisnik, a ako je prijava saopštena telefonom napraviće se službena zabilješka.

(3) Ako je prijava podnesena sudu, ovlaštenom službenom licu ili nekom drugom sudu ili tužiocu u Federaciji oni će tu prijavu primiti i odmah je dostaviti tužiocu. Član 231.

Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.

(2) O provođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o počiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica pokreće pitanje nedjelotvorne istrage povodom podnesene prijave zbog napisa na internetskim stranicama protiv apelantice i njene porodice.

18. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnom apelacijom zapravo ne osporava meritornu odluku – presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini koja bi, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mogla biti predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, pa se postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije. Ustavni sud, također, zapaža da su pred nadležnim Kantonalnim tužilaštvom provedene istražne radnje koje, prema raspoloživim podacima, još uvijek nisu rezultirale donošenjem tužilačke odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji su pokretali pitanja u kontekstu kršenja prava na život i prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne zbog neprovođenja ili nedjelotvornosti istrage od nadležnih organa, zaštićenih članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije smatrao da u konkretnim predmetima postoji njegova nadležnost u kontekstu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine i AP 1423/13 od 3. februara 2016. godine objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu konkretni slučaj, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta apelacija povlači pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma, odnosno da apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te zaključuje da je apelacija dopustiva u odnosu na član 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

20. Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. od (2) do (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da su joj zbog nedjelotvorne istrage nadležnog Tužilaštva prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 16. Konvencije o zaštiti djeteta. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

23. Apelantica smatra da su joj zbog nedjelotvornosti istrage pred Kantonalnim tužilaštvom povodom njene prijave o sadržaju poruka koje je primila putem interneta povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

25. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

26. Ustavni sud zapaža da je sadržina člana 8. Evropske konvencije koncipirana prvenstveno kao obaveza države da poštuje pravo na privatnost, odnosno obaveza organa državne vlasti da se uzdrže od zadiranja u privatnu sferu pojedinaca. Međutim, osim ove obaveze, član 8. sadrži implicite i obaveze države da svojim pozitivnim djelovanjem i mjerama u svom zakonodavstvu obezbijedi uvjete za poštovanje prava iz člana 8. Evropske konvencije. Ove obaveze mogu obuhvatati i to da država usvoji mjere s ciljem obezbjeđivanja poštovanja privatnosti života čak i u sferi odnosa pojedinaca između sebe, naprimjer korisnika interneta i onih koji osiguravaju pristup određenoj internetskoj stranici. Drugim riječima, postoji pozitivna obaveza države da osigura efikasni način odvraćanja od ozbiljnih radnji u pogledu ličnih podataka pojedinca ponekad putem efikasnih krivičnih odredbi (vidi Evropski sud za ljudska prava, X i Y protiv Holandije od 26. marta 1985. godine, st. 23, 24. i 27, serija A broj 91; August protiv Ujedinjenog kraljevstva (odluke), broj 36505/02, 21. januar 2003. godine; K. U. protiv Finske (broj 2872/02, stav 43, 2. decembar 2008. godine). Nadalje, Ustavni sud ističe da kršenje prava na privatnost ne mora potjecati samo od državnih organa. Naprotiv, moguće je da bilo pojedinci, bilo institucije privatnog prava naruše pravo na privatnost individue, i to naprimjer neovlaštenim fotografisanjem, tonskim i audio snimanjem, objavljivanjem podataka ili fotografije i sl. čak i kada osoba u pitanju voljno saopćava drugoj podatke i fotografije. Ovome se može dodati i objavljivanje fotografija osumnjičenih i optuženih lica u štampi protivno saglasnosti ovih lica.

27. Ustavni sud, također, ističe da je u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 668/13 povodom navoda apelanta da su putem internetskih portala iznesene činjenice na štetu apelanta zaključio da postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu obavili odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 668/13 od 12. maja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba ).

28. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li navodi apelacije o nedjelotvornosti istrage o apelanticinoj krivičnoj prijavi pokreću pitanja koja spadaju u opseg člana 8. stav 1. Evropske konvencije, te da li je u okviru pozitivne obaveze države da osigura djelotvorno poštovanje apelanticinih prava prema ovom članu došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje privatnog i porodičnog života apelantice. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

29. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije tiču apelanticinog privatnog života i članova njene porodice što su u svakom slučaju pitanja koja uživaju zaštitu prema članu 8. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica nakon što je primila prijeteće i neprimjerene poruke koje su poslane putem internetskih stranica, Kantonalnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu tražeći da tužilaštvo otkrije korisnika spornih internetskih stranica. Ustavni sud ističe da je apelantica dokaze o tome (sporne sadržaje poruka i internetskih portala) podnijela Kantonalnom tužilaštvu, te da ih je dostavila u dokumentaciji uz apelaciju. Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da apelantica tvrdi da Kantonalno tužilaštvo nije efikasno i blagovremeno preduzelo djelotvorne korake kako bi se otkrio korisnik spornih internetskih stranica. Shodno navedenom, pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli potrebne radnje propisane zakonom, kako bi ispunili dio pozitivne obaveze na zaštiti prava na privatni i porodični život apelantice prema članu 8. Evropske konvencije.

30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na dva temeljna principa krivično-procesnog zakonodavstva u BiH, a to su principi akuzatornosti i legaliteta krivičnog gonjenja koji podrazumijevaju da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca, odnosno da je tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako je zakonom drugačije propisano. Ustavni sud podsjeća da navedeni principi proizlaze iz čl. 17. i 18. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Nadalje, odredbe člana 45. ZKPFBiH propisuju prava i dužnosti tužioca, a osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca leži na otkrivanju i gonjenju počinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda, uz obavezu da odmah po saznanju da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo preduzmu sve aktivnosti na otkrivanju krivičnog djela i izvršitelja tog krivičnog djela.

31. Ustavni sud iz odgovora Kantonalnog tužilaštva zapaža da je to tužilaštvo, u konkretnom predmetu, imajući u vidu specifične okolnosti apelanticinog slučaja koji praktično ima izvjesne međunarodne elemente (poruke su slate iz Danske), provelo sve moguće raspoložive istražne radnje uključujući i međunarodnu pravnu pomoć. Ustavni sud iz prikupljenih informacija zapaža da je Kantonalno tužilaštvo pribavilo dokaze putem međunarodne pravne pomoći iz Danske, kojima se posebno bavilo stručno lice Federalnog MUP-a. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalno tužilaštvo na osnovu pribavljenih dokaza zaključilo da ne postoje tehničke mogućnosti za identificiranje osobe koja je slala sporne e-mailove, te s obzirom da ne postoje drugi osnovi za provođenje istražnih radnji, Tužilaštvo je o navedenom obavijestilo apelanticu. Uz to, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o sofisticiranim istražnim radnjama, koje su uključivale međunarodnu pravnu pomoć, što je zahtijevalo dodatno vrijeme potrebno za dostavljanje traženih podataka, kako bi se prikupili svi relevantni dokazi. Također, Ustavni sud zapaža da iz dokumenata spisa proizlazi da predmetna istraga nije zaključena, odnosno da nije donesena naredba u smislu člana 231. stav 3. ZKPFBiH da se istraga neće provoditi. Naprotiv, apelantici je rečeno da će Tužilaštvo i dalje preduzimati istražne radnje, te da je potrebno da ih apelantica obavijesti u slučaju novih osnova za istragu. Iz navedenog proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja u kontekstu relevantnog zakonodavstva (ZKP) Kantonalno tužilaštvo preduzelo adekvatne mjere s ciljem obezbjeđivanja poštovanja privatnog života apelantice, a okolnost da predmetni postupak nije rezultirao pozitivnim ishodom (u smislu pokretanja krivičnog postupka protiv osobe koju apelantica smatra odgovornom za uznemiravanje putem interneta), sama po sebi ne može voditi zaključku o kršenju apelanticinog prava na privatni i porodični život.

32. S obzirom na navedeno, u kontekstu navoda apelacije, odgovora Kantonalnog tužilaštva i raspoloživih dokumenata, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim apelanticine prigovore o nedjelotvornosti Kantonalnog tužilaštva u provođenju istražnih radnji u smislu obaveze javne vlasti da preduzme razumne i odgovarajuće mjere u osiguranju poštivanja prava prema članu 8. Evropske konvencije.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini prigovori o nedjelotvornosti i pasivnosti nadležnih organa povodom njene krivične prijave proizvoljni, te zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

35. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

36. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste da li se predmetna istraga za koju apelantica tvrdi da je nedjelotvorna može smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije.

37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem, kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja.

38. Ustavni sud nadalje podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, strana 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su: ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja, mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Ģakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156; Odluka Doma za ljudska prava, predmet broj CH/99/2150, Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 10. maja 2002. godine, st. 111–119).

39. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je u prethodnim tačkama ove odluke već elaborirano da je Kantonalno tužilaštvo u konkretnom slučaju preduzelo neophodne istražne radnje povodom apelanticine krivične prijave, koje još uvijek nisu rezultirale donošenjem tužilačke odluke, što samo po sebi nije dovoljno za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja navedenog prava. Ustavni sud iz raspoloživih dokaza, također, ne zapaža da se nadležni organi ponašaju pasivno i indiferentno prema podnesenoj krivičnoj prijavi. Naprotiv, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je Tužilaštvo preduzelo potrebne istražne radnje koje su uključivale i inostrani elemenat, a što je zahtijevalo i dodatno vrijeme, te da iz navoda apelacije i dostavljenih dokumenata proizlazi da će i dalje poduzimati odgovarajuće radnje ako postoje osnovi za to.

40. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud, uvažavajući mentalno i fizičko stanje koje je kod apelanatice izazvala objava spornih sadržaja putem interneta (da apelanticin suprug drži oružje u stanu, da je šizofreničar koji maltretira svoju porodicu i da seksualno zlostavlja njihovu maloljetnu kćerku) smatra da u konkretnoj situaciji zadiranje, odnosno atak na apelanticin fizički ili psihički integritet zbog navodne nedjelotvorne istrage i nedonošenja tužilačke odluke, ne prelazi granice minimalnog stepena intenziteta koji bi u smislu navedenih standarda pokretao pitanje kršenja prava apelantice na zabranu podvrgavanja torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku. Također, Ustavni sud zaključuje da apelantica osim svojih tvrdnji, ničim nije dokazala da su postojali bilo kakvi proceduralni propusti nadležnih organa u provođenju istražnih radnji.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo ni do kršenja prava apelantice iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ostali prigovori

42. U kontekstu ostalih prigovora apelantice koji se u suštini svode na pasivnost i nedjelotovornost nadležnih organa u postupku po apelanticinim krivičnim prijavama, Ustavni sud podsjeća da se o identičnim navodima detaljnije bavio u prethodnim tačkama ove odluke isputujući osnovanost prigovora apelantice u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak iznesen u prethodnim tačkama ove odluke u kontekstu kršenja navedenih prava, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i izneseni prigovori ne pružaju bilo kakve naznake koje bi uputile na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovne i člana 14. Evropske kovnecije, te prava iz člana 16. Konvencije o pravima djeteta.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je u okolnostima konkretnog slučaja nadležno Tužilaštvo u kontekstu relevantnog zakonodavstva preduzelo adekvatne pozitivne mjere s ciljem obezbjeđivanja poštovanja apelanticinog privatnog života.

44. Nema kršenja prava na zabranu mučenja i nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada je nadležno Kantonalno tužilaštvo preduzelo istražne radnje povodom apelanticine prijave, pri čemu apelantica, osim svojih tvrdnji, ničim nije dokazala da su postojali bilo kakvi proceduralni propusti nadležnih organa.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2307/13 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio