Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-269/15 („Euro Motor“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-269/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-269/15, rješavajući apelacije „Euro Motor“ d.o.o. Banjaluka i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Euro Motor“ d.o.o. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 142706 14 Gž 2 od 22. avgusta 2014. godine;
EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 009317 14 Gž od 23. decembra 2014. godine;
M.I. protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 293433 13 Gž od 22. maja 2015. godine;
E.G. protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 304251 13 Gž od 9. septembra 2015. godine;
Jarkić d.o.o. Čitluk protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 006614 16 Pžip 3 od 31. marta 2016. godine;
EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 005444 16 od 18. aprila 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-269/15 „Euro Motor“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Zoran Bubić i Bojana Duka-Bubić advokati iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 142706 14 Gž 2 od 22. avgusta 2014. godine. Punomoćnik apelanta je 19. septembra 2016. godine dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud da otkazuje punomoć apelantu. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba izvršenika („Jelšingrad“ AD Banjalika u stečaju) i preinačeno je prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 25. oktobra 2013. godine na način da je usvojen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju, obustavljen je predmetni izvršni postupak i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Istim rješenjem je utvrđeno da je apelant odustao od žalbe podnesene protiv rješenja prvostepenog suda od 25. oktobra 2013. godine. U toku postupka je utvrđeno da apelant kao tražilac izvršenja nema svojstvo razlučnog povjerioca ni po jednom osnovu propisanom odredbom člana 42. Zakona o stečajnom postupku (presudom Okružnog privrednog suda od 2. novembra 2012. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda od 12. marta 2013. godine, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ima razlučno pravo na nekretninama tuženog-izvršenika u momentu otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom), na osnovu čega bi imao pravo namirenja svojih potraživanja prije ostalih povjerilaca, bez obzira na rezultate stečajnog postupka. Okružni sud je istakao da se apelant-tražitelj izvršenja zbog otvorenog stečajnog postupka nad izvršenikom, u smislu odredbe člana 62. Zakona o stečajnom postupku, ne može namirivati iz ostvarene cijene prodajom nepokretnosti po pravilima izvršnog postupka, obzirom da nema status razlučnog povjerioca i stečajni upravnik nije dao suglasnost za odvojeno namirenje odnosno, da nema mjesta daljem provođenju izvršenja radi namirenja iz iznosa postignute cijene prodajom predmetnih nepokretnosti koja je položena na depozit suda. Okružni sud je istakao da je namirenje povjerioca izvršenika iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti moguće samo u stečajnom postupku, saglasno odredbi člana 60. Zakona o stečajnom postupku, te da apelant-tražitelj izvršenja kod ovakvog stanja stvari ne može voditi izvršni postupak, zbog čega je sud odlučio kao u dispozitivu osporene odluke.
2. AP-319/15 EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 20. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 009317 14 Gž od 23. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je prigovor apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje nadležnog suda kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanta da stupi u izvršni postupak umjesto prvobitno označenog tražioca izvršenja SanPaolo banka d.d. BiH Sarajevo, obustavljen je daljnji postupak izvršenja i ukinute su provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da kada u postupku provođenja izvršenja, tražilac izvršenja svoje potraživanje iz izvršne isprave ugovorom o cesiji prenese na treće lice, nema uslova da sud dozvoli promjenu tražioca izvršenja u postupku provođenja izvršenja bez donošenja novog rješenja o izvršenju, niti član 29. Zakona o izvršnom postupku može biti osnov za to. Naime, novi povjerilac je dužan da podnese novi prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave gdje će biti označen kao tražilac izvršenja uz dostavljanje dokaza da je predmetno potraživanje preneseno na njega. Obzirom na naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
3. AP-3263/15 M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 293433 13 Gž od 22. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je usvojen prigovor izvršenika (FBiH, Vlada FBiH), stavljeno van snage rješenje o izvršenju, obustavljen predmetni izvršni postupak i ukinute su sve provedene radnje. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelant neosnovano žalbom prigovara da je u skladu s odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, sve sporne činjenice među strankama morao riješiti izvršni sud. Naime, u konkretnoj izvršnoj stvari izvršenik, kao treća osoba, koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, osporio je svoju obavezu ispunjenja duga u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Navedenom odredbom je propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Kantonalni sud konstatuje da u slučaju da se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Dalje se navodi, da je apelant u skladu sa odredbom člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, imao zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od izvršenika, kao treće osobe, jer je Ministar energije, rudarstva i industrije FBiH, uskratio saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad „BINAS“ d.d. Bugojno, koje društvo je u izvršnoj ispravi obavezano na isplatu duga, pa to za posljedicu ima solidarnu odgovornost izvršenika za isplatu duga. Međutim, solidarna odgovornost zasnovana prema Zakonu o stečajnom postupku, ne sprječava izvršenika da osporava postojanje samog duga, koji u odnosu na izvršenika nikad nije utvrđen, a koji se spor ne može rješavati u izvršnom, nego jedino u parničnom postupku prema odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
4. AP-4565/15 E.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 12. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 304251 13 Gž od 9. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je usvojen prigovor izvršenika (FBiH, Vlada FBiH), obustavljen je predmetni izvršni postupak i ukinute su sve provedene radnje. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelant neosnovano žalbom prigovara da je u skladu s odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, sve sporne činjenice među strankama morao riješiti izvršni sud. Naime, u konkretnoj izvršnoj stvari izvršenik, kao treća osoba, koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, osporio je svoju obavezu ispunjenja duga u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Navedenom odredbom je propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Kantonalni sud konstatuje da u slučaju da se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Dalje se navodi, da je apelant u skladu sa odredbom člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, imao zakonskog osnova da u izvršnom postupku zahtijeva namirenje potraživanja od izvršenika, kao treće osobe, jer je Ministar energije, rudarstva i industrije FBiH, uskratio saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad „BINAS“ d.d. Bugojno, koje društvo je u izvršnoj ispravi obavezano na isplatu duga, pa to za posljedicu ima solidarnu odgovornost izvršenika za isplatu duga. Međutim, solidarna odgovornost zasnovana prema Zakonu o stečajnom postupku, ne sprječava izvršenika da osporava postojanje samog duga, koji u odnosu na izvršenika nikad nije utvrđen, a koji se spor ne može rješavati u izvršnom, nego jedino u parničnom postupku prema odredbi člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, zaključio je na kraju Kantonalni sud.
5. AP-2507/16 Jarkić d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 13. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 006614 16 Pžip 3 od 31. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražitelja izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 2. novembra 2015. godine kojim je odbijen prigovor apelanta izjavljen na rješenje od 15. jula 2015. godine kojim je odlučeno da se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je u predmetnom izvršnom postupku (apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika „Hari II“ d.o.o. Novi Travnik radi isplate potraživanja) prvostepeni sud zaključkom od 22. juna 2015. godine pozvao tražitelja izvršenja-apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, nakon čega je apelant podneskom od 29. juna 2015. godine naveo da nema potrebe za promjenom predmeta i sredstva izvršenja, te da sud treba da provede svoje ranije rješenje kojim je naloženo da Uprava za indirektno oporezivanje izvrši zapljenu potraživanja izvršenika. Budući da apelant nije predložio novi predmet i sredstvo izvršenja, prvostepeni sud je obustavio predmetni izvršni postupak odnosno, odbio kao neosnovan prigovor apelanta na rješenje o obustavi postupka. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se izvršenje ne može provesti putem Uprave za indirektno oporezivanje, jer navedena institucija ne može vršiti prijenos sredstava sa računa poreskih obveznika na račune drugih pravnih lica radi naplate njihovih potraživanja, pa bilo to i u izvršnom postupku jer se ne može zahtijevati od navedene institucije da krši propise koji joj određuju način njenog poslovanja, te je shodno tome prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 63. st. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku kada je prethodno pozvao apelanta da predloži novi predmet i sredstvo izvršenja, a nakon toga obustavio predmetni izvršni postupak.
6. AP-2709/16 EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 005444 16 od 18. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražitelja izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 17. decembra 2015. godine kojim je odlučeno da se izvršni postupak obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. Okružni sud je naveo da je u predmetnom izvršnom postupku (apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika Ž.Ž., radi duga v.sp. 3.303,24 KM) pravilno prvostepeni sud zaključio da su se ispunile pretpostavke za obustavu postupka izvršenja. Naime, apelant nije postupio po zaključku prvostepenog suda od 1. juna 2015. godine odnosno, nije u spis dostavio izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da su nekretnine na kojima je predloženo provođenje izvršenja u vlasništvu izvršenika, niti je dostavio dokaz da su ispunjeni uslovi za promjenu zemljišno-knjižnog stanja na predmetnim nekretninama. Također, apelant nije postupio ni po zaključku suda od 6. novembra 2015. godine odnosno, nije u ostavljenom roku predložio drugo sredstvo ili predmet izvršenja, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obustavio predmetni izvršni postupak u skladu sa odredbom člana 63. Zakona o izivršnom postupku, zaključio je na kraju Okružni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-269/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman