Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4421/13 (S. R.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Privatizacija
- Zakup
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4421/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4421/13, rješavajući apelaciju Snježane Radovanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Snježane Radovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Snježana Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Višegrada, koju zastupa Gordana Mitrović, advokatkinja iz Banjaluke, podnijela je 29. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine. Apelantkinja je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio iseljenje“ apelantkinje iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4421/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužioca „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tužilac su dostavili odgovor na apelaciju 1. i 4. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koje je apelantkinja dostavila uz apelaciju, te drugih dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilac je 12. marta 2003. godine donio „Odluku o dodjeli na korištenje kadrovskog stana“ broj 3114/03 kojom je apelantkinji dodijelio na korišćenje stan koji se nalazi u Višegradu u Ulici Kozačka broj 5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U preambuli odluke je navedeno da je ta odluka donesena na osnovu odredaba „člana 64. Statuta tužitelja te člana 76. Pravilnika o stambenim odnosima tužitelja“ (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nakon toga je tužilac Rješenjem broj 3976/03 od 31. marta 2003. godine apelantkinji dodijelio predmetni stan sa obavezom da se po useljenju u stan zaključi ugovor o zakupu. Apelantkinja je s tužiocem 7. oktobra 2003. godine zaključila ugovor o zakupu predmetnog stana.
7. Tužilac je 24. decembra 2008. godine donio Odluku broj II-2.1-34401-1/08 kojom se „poništava Odluka o dodjeli na korištenje kadrovskog stana“ apelantkinji, kao i sve pravne posljedice koje je ta odluka proizvela i obavezana je apelantkinja da sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da ga preda na slobodno raspolaganje tužiocu. U obrazloženju odluke je navedeno da je utvrđeno da u vrijeme donošenja odluke apelantkinja nije bila radnik tužioca, te da stoga tužilac nije mogao sprovesti proceduru propisanu Pravilnikom, Zakonom o stambenim odnosima, te članom 61 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), nego se „to smatralo privremenom pomoći za apelanticu i njenu porodicu“.
8. Odlučujući o apelantkinjinom prigovoru, Komisija za rješavanje prigovora i zahtjeva radnika tužioca je 18. februara 2009. godine donijela odluku kojom je apelantkinjin prigovor odbila kao neosnovan. Ukazano je da je utvrđeno da je odluka o dodjeli „kadrovskog“ stana od 12. marta 2003. godine protivna prinudnim propisima, odnosno članu 61 Zakona o privatizaciji koji propisuje da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korišćenje do stupanja na snagu tog zakona daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg akta pravnog lica, što ih u smislu odredaba čl. 75 i 103 Zakona o obligacionim odnosima čini ništavim i zbog toga su nevažeći. Na kraju odluke kojom je apelantkinjin prigovor odbijen, data je pravna pouka da je protiv te odluke „dozvoljena tužba nadležnom sudu u roku od jedne godine od dana prijema iste“.
9. Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantkinja nije pokrenula sudski spor protiv drugostepene odluke kojom je njen prigovor odbijen.
10. U međuvremenu, tužilac je 29. jula 2008. godine Osnovnom sudu u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv apelantkinje u kojoj je naveo da u vrijeme dodjele predmetnog stana u zakup apelantkinji ona nije bila radnik tužioca, pa da se stoga nije mogla sprovesti procedura propisana Pravilnikom i zaključiti ugovor o zakupu predmetnog stana. Navedeno je da „s obzirom da apelantica bespravno koristi predmetni stan koji je u vlasništvu tužioca, tužilac predlaže da sud donese presudu kojom 'otkazuje Ugovor o zakupu stana broj 1301/03 od 7. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu)' [...]“.
Parnični postupak radi utvrđenja okončan osporenom presudom
11. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 08 P od 12. juna 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se otkaže ugovor o zakupu i da se apelantkinja obaveže da sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da predmetni stan preda na raspolaganje tužiocu.
12. U obrazloženju presude, Osnovni sud je ponovio činjenice navedene u uvodnom dijelu ove odluke koji se tiče hronologije donošenja odluka u vezi s predmetnim stanom. Navedeno je da je u ugovoru o zakupu konstatovano da se zaključuje na neodređeno vrijeme, te da prestaje na način propisan Zakonom o privatizaciji, kao i da se apelantkinja obavezuje da zakupninu plaća na račun Fonda stanovanja RS. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 90 tužiočevog Pravilnika propisano da preduzeće može davati u zakup stanove radnicima i trećim licima, a da će u tom slučaju, posebnim ugovorom regulisati međusobna prava. Prema ocjeni Osnovnog suda predmetnim ugovorom o zakupu, tužilac i apelantkinja su ugovorili da ugovor prestaje na način propisan Zakonom o privatizaciji, pa kako tužilac tokom postupka nije dokazao, a što je bio dužan u smislu člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da postoji jedan od slučajeva taksativno nabrojanih u članu 42 Zakona o privatizaciji Osnovni sud je stoga zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
13. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 91 0 P 002163 09 Gz od 27. aprila 2010. godine žalbu tužioca uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 08 P od 12. juna 2009. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud propustio da utvrdi da li su pri zaključivanju ugovora o zakupu predmetnog stana povrijeđene odredbe člana 37 stav 1 Zakona o privatizaciji kojima je propisano da se ugovori o zakupu neotkupljenih državnih stanova zaključuju s nosiocima stanarskog prava. Stoga je, prema stavu Okružnog suda, u ponovnom postupku potrebno utvrditi, između ostalog, i da li je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u momentu zaključivanja ugovora o zakupu.
14. Osnovni sud je nakon ponovno provedenog postupka donio Presudu broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužioca. Osnovni sud je istakao da nije sporno da apelantkinja nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Međutim, prema stavu Osnovnog suda ta činjenica ne utiče na odlučivanje o konkretnom sporu. S tim u vezi, Osnovni sud je citirao odredbe člana 37 st. 1 i 2 Zakona o privatizaciji, te istakao da iz odredbi stava 2 tog člana proizlazi da se ugovor o zakupu može zaključiti i s licem koje nije steklo uslove za otkup stana, a nije sporno da stan može otkupiti samo nosilac stanarskog prava. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nema svojstvo zakonitog nosioca stanarskog prava, ali da ima pravni osnov za korišćenje stana, a to je ugovor o zakupu. Takođe, Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 59 stav 1 Zakona o privatizaciji kojim je propisano da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korišćenje do stupanja na snagu tog zakona daju u zakup po opštem aktu pravnog lica, a da je u Pravilniku koji je tužilac donio 2000. godine u članu 90 propisano da tužilac može davati u zakup raspoložive stanove kako radnicima tako i trećim licima ako stan nije dodijeljen na korišćenje. Dalje je Osnovni sud istakao da je predmet spora raskid ugovora o zakupu i iseljenje apelantkinje iz predmetnog stana, te da se stoga predmetni spor ima rješavati isključivo sa aspekta ispunjenosti uslova za raskid ugovora, ali nalazi potrebnim osvrnuti se i na Odluku tužioca broj II-2.1-34401-1/08 od 24. decembra 2008. godine kojom je poništena Odluka o dodjeli na korišćenje kadrovskog stana broj 3114/03 od 12. marta 2003. godine. Prema stavu Osnovnog suda, odluke kojima je dodijeljen predmetni stan apelantkinji (12. i 31. marta 2003. godine) kao pojedinačni pravni akti obavezuju donosioca - tužioca i on jednostrano nije mogao da poništi, tj. stavi van snage ovu odluku od 12. marta 2003. godine jer za to ne postoji zakonom predviđeno ovlašćenje.
15. Okružni sud je Presudom broj 91 0 P 002163 11 Gz od 30. avgusta 2012. godine žalbu tužioca odbio i Presudu Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je predmet ovoga spora tužbeni zahtjev, opredijeljen na glavnoj raspravi od 11. oktobra 2010. godine, kojim se traži raskid Ugovora broj 13101/03 od 7. oktobra 2003. godine o zakupu predmetnog stana. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te istakao da se u potpunosti slaže sa stavom Osnovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava i odlučenjem u predmetnoj pravnoj stvari.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine reviziju tužioca uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način da se: „Žalba tužioca usvaja, preinačava se presuda Osnovnog suda broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine, tako što se usvaja tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da se, kao nezakonit, raskine Ugovor o zakupu stana [...] i obaveže apelantica da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana koji koristi [...].“ U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda koji je potvrdio i Okružni sud.
17. Prema stavu Vrhovnog suda, drugostepena odluka je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 6 stav 1 Pravilnika koji je donesen 21. jula 2000. godine i koji je stupio na snagu „narednog dana od dana donošenja“ (član 146) propisano da pravo na rješavanje stambenih potreba u smislu Pravilnika imaju „svi radnici koji su u radnom odnosu u preduzeću“, „radnici čija prava iz radnog odnosa miruju ili imaju status radnika na čekanju“ (stav 2) i „penzionisani radnici i članovi uže porodice umrlog radnika“(stav 3). Ukazano je da je odredbama člana 74 stav 1 Pravilnika propisano da se kadrovskim stanovima smatraju svi stanovi zajedničkih poslova preduzeća u kojima su stanovali radnici tužioca koji su obavljali poslove u radnoj zajednici, kao i stanovi u kojima su stanovali radnici društva sa ograničenom odgovornošću, izuzev OŠV, a u odredbama člana 75 da će se „kadrovski stanovi dodjeljivati radnicima koji obavljaju značajne poslove, a u preduzeću su deficitarni kadar“. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja navedenih odredaba jasno proizlazi da se kadrovski stanovi mogu dodjeljivati, pod određenim uslovima, samo onim licima koja imaju svojstvo radnika tužioca. S tim u vezi je navedeno da među strankama nije sporno da apelantkinja u vrijeme donošenja odluke o dodjeli kadrovskog stana na korišćenje (12. marta 2003. godine), rješenja o dodjeli stana na korišćenje (31. marta 2003. godine) i zaključenja ugovora o zakupu stana (7. oktobra 2003. godine) nije bila u radnom odnosu kod tužioca. Naime, navedeno je da iz sadržaja apelantkinjine radne knjižice slijedi da je u periodu od 8. oktobra 2001. do 31. decembra 2003. godine bila zaposlena u AD „Metalac“ iz Višegrada, a u zahtjevu za dodjelu stana koji je podnijela tužiocu 19. februara 2003. godine sebe označava kao „bivšeg radnika“. Prema tome, kako je istaknuto, dodjela predmetnog stana na korišćenje uslijedila je nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji (stupio na snagu 28. jula 2001. godine) koji u članu 59 stav 1 propisuje da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korišćenje do stupanja na snagu ovog zakona daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg pravnog akta pravnog lica iz člana 13 stav 1 tog zakona. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, davanje stana u zakup podrazumijeva sprovođenje procedure od strane davaoca stana na korišćenje (vlasnika) koja mora da bude u skladu s njegovim opštim aktom kojim je regulisano pitanje rješavanja stambenih odnosa unutar tog pravnog lica. U konkretnom slučaju, tužilac je predmetni stan kao kadrovski dodijelio apelantkinji suprotno Pravilniku jer ona, s obzirom da nije bila radnik tužioca, nije ispunjavala uslove za njegovu dodjelu.
18. Dalje je navedeno da je tužilac rješenje o dodjeli stana od 31. marta 2003. godine poništio, a nakon što je to rješenje postalo konačno i pravosnažno da je otpao pravni osnov koji je bio temelj za zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana, pa je, time, kako je zaključio Vrhovni sud, prestao da važi i sam ugovor o zakupu, zbog čega je apelantkinja u obavezi da predmetni stan preda tužiocu u posjed. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno je pozivanje nižestepenih sudova na odredbu člana 90 Pravilnika kao osnova za odbijanje zahtjeva kojom je propisano „da tužilac može davati raspoložive stanove koji su slobodni u zakup radnicima i trećim licima, ukoliko stan nije dodijeljen na korištenje“. Ovo stoga jer je predmetni stan dodijeljen kao stan posebnog statusa, tj. kao kadrovski stan, a ne kao stan koji je služio za rješavanje stambenih potreba ostalih radnika koji ne spadaju u kategoriju deficitarnih kadrova preduzeća.
19. Vrhovni sud je na kraju istakao da su odredbama člana 42 Zakona o privatizaciji, na koje su se takođe pozvali nižestepeni sudovi, taksativno nabrojani slučajevi u kojima zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu stana. U konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev tužioca se ne zasniva na razlozima za otkaz ugovora koji su propisani članom 42 Zakona o privatizaciji, već na činjenici da je tužilac, konačnim i pravosnažnim rješenjem, poništio odluku o dodjeli na korišćenje predmetnog stana apelantkinji. Stoga, kako je na kraju zaključeno, na osnovanost zahtjeva ne utiče to što je tužilac tražio da se raskine ugovor o zakupu kod činjenica koje ukazuju da se tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da je otpao osnov koji je služio za dodjelu stana za zaključenje ugovora o zakupu. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je odluku donio uz primjenu odredaba člana 250 stav 1 ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantkinja smatra da su joj odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da su Osnovni i Okružni sud, za razliku od Vrhovnog suda, pravilno primijenili pozitivno-pravne propise i da su se kretali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Međutim, prema apelantkinjinom stavu, Vrhovni sud je pogrešno utvrdio da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o zakupu budući da nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o privatizaciji. Ističe da se Vrhovni sud nije kretao u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva. Opisuje da je, „uz saglasnost“ Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, u januaru 2003. godine kao izbjeglo i raseljeno lice bespravno uselila u predmetni stan „jer raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana“, te da joj nadležno ministarstvo nije dalo nikakvo rješenje. Nakon saznanja da je tužilac nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu apelantkinja se kao bivši radnik 19. februara 2003. godine pismeno obratila tužiocu sa zahtjevom da joj se stan u koji se bespravno uselila dodijeli na korišćenje. Opisuje koje su odluke donesene tim povodom (opisane u uvodnom dijelu ove odluke), navodi da je Pravilnikom tužioca koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o dodjeli predmetnog stana apelantkinji, odnosno članom 90 istog, propisana mogućnost da se ugovori o zakupu mogu zaključiti kako s radnicima tužioca tako i sa trećim licima. Ističe da je u svom zahtjevu navela da je bivši radnik tužioca tako da ne može snositi nikakvu odgovornost što joj je dodijeljen predmetni stan kao kadrovski, a ni štetne posljedice takve odluke, a to je nezakonit raskid ugovora s njom i njeno iseljenje iz predmetnog stana, nego tužilac, posebno ako se ima u vidu da apelantkinja živi u predmetnom stanu od januara 2003. godine pa nadalje i da uredno izmiruje sve svoje obaveze preuzete ugovorom o zakupu stana. Navodi da je tužilac prvo podnio tužbu u kojoj je tražio otkaz ugovora o zakupu predmetnog stana, a zatim da je donio Odluku broj II-2.1-34401 od 24. decembra 2008. godine kojom se poništava odluka od 12. marta 2003. godine. Smatra da jedino ona trpi štetne posljedice poništenja odluke o dodjeli stana na korišćenje, što ima za posljedicu njeno iseljenje iz predmetnog stana. Ona nije na bilo koji način doprinijela donošenju odluke o dodjeli stana, osim toga, ističe da u postupku koji je vođen, tužilac nije ničim dokazao da se radi o kadrovskom stanu, a odredbe člana 90 Pravilnika upućuju da nisu svi stanovi kojima je tužilac raspolagao kadrovski s obzirom da se i sa trećim licima može zaključiti ugovor o zakupu. Smatra da je Vrhovni sud povrijedio zakonske odredbe i apelantkinjino pravo na pravično suđenje jer je donio nezakonitu odluku o raskidu ugovora o zakupu predmetnog stana sa obrazloženjem da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužioca ne zasniva na razlozima za otkaz ugovora koji su propisani članom 42 ZOPDS-a, već na činjenici da je tužilac, konačnim i pravosnažnim rješenjem, poništio odluku o dodjeli na korišćenje predmetnog stana apelantkinji. Smatra da je ovakvom odlukom, Vrhovni sud prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva. Pobijanom presudom poljuljana je pravna sigurnost apelantkinje jer pravna sigurnost i upućuje na poštovanje stečenih prava. S obzirom na sve navedeno, nesporno je da je napadnutom presudom, „proizvoljnom primjenom zakona“ Vrhovni sud povrijedio apelantkinjina prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, apelantkinja navodi da je 30. avgusta 2013. godine zaprimila pismeno od tužioca u kojem se od nje traži da se iseli iz predmetnog stana, ali i da nema saznanja da je u međuvremenu pokrenut postupak pred nadležnim sudom za njeno iseljenje, ali da iz tih razloga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti njeno iseljenje iz predmetnog stana do okončanja postupka po apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da je u obrazloženju revizione odluke ukazano na osnovu kojih relevantnih činjenica je odlučeno na način da je revizija usvojena i pobijana odluka preinačena. Ukazano je iz kog razloga se dodjela stana apelantkinji smatra protivnom Pravilniku tužioca i zašto je od uticaja na konačnu odluku činjenica da je rješenje tužioca o poništenju odluke o dodjeli stana konačno i pravosnažno, te da to rješenje apelantkinja nije pobijala, čime je otpao pravni osnov za dalje korišćenje stana.
22. Tužilac je istakao da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao valjane pravne razloge koji njegovu presudu čine zakonitom, te da nije bilo povreda ljudskih prava na koje apelantkinja ukazuje.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
24. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 - prečišćeni tekst 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase: Član 13. stav 1.
Stan u državnoj svojini daje u otkup Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).
Član 59. stav 1.
Stanovi koji nisu dodijeljeni na korištenje do stupanja na snagu ovog zakona, daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg pravnog akta pravnog lica iz člana 13. stav 1. tog zakona.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 298451 12 Rev od 30. maja 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 17. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantkinja pobija osporenu odluku tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode koji je proizašao iz tužiočevog zahtjeva da se otkaže ugovor o zakupu predmetnog stana koji apelantkinja koristi, te apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud primjećuje da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na navode da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora o zakupu budući da nisu ispunjeni uslovi propisani Zakonom o privatizaciji, te da je na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da je takvom odlukom „prekoračio tužbeni zahtjev“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
35. Ustavni sud zapaža da apelantkinjini navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrazloženja odluka Osnovnog i Okružnog suda kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužioca.
36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bio zahtjev tužioca, koji je preciziran 11. oktobra 2010. godine, da se kao nezakonit raskine ugovor o zakupu predmetnog stana koji je tužilac zaključio sa apelantkinjom 7. oktobra 2003. godine i da se apelantkinja obaveže da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i preda ga tužiocu u posjed. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinja bila zaposlena kod pravnog prednika tužioca od 1981. do 1994. godine. Dalje, da je tužilac, pozivom na član 76 Pravilnika, 12. marta 2003. godine donio odluku broj 3114/03 kojom apelantkinji dodjeljuje na korišćenje kadrovski stan (predmetni stan) uz obrazloženje da „imenovana obavlja poslove od značaja za Preduzeće, a nema riješeno stambeno pitanje“, da je nakon toga tužilac donio Rješenje broj 3976/03 od 31. marta 2003. godine kojim predmetni stan dodjeljuje apelantkinji na korišćenje uz obavezu da s tužiocem zaključi ugovor o zakupu stana koji je i zaključen 7. oktobra 2003. godine. Nakon toga je tužilac, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja, poništio Odluku o dodjeli na korišćenje kadrovskog stana tuženoj broj 3114/03 od 12. marta 2003. godine budući da je utvrđeno da apelantkinja „u vrijeme donošenja odluke o dodjeli kadrovskog stan nije bila radnik tužioca“. Po shvatanju Osnovnog suda, saglasno odredbama člana 37 stav 2 ZOPDS-a, ugovor o zakupu se može zaključiti i s licem koje nije steklo uslove za otkup stana, a prema odredbama člana 59 istog zakona, stanovi se daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg akta pravnog lica. Polazeći od takvog činjeničnog stanja Osnovni i Okružni sud su odbili tužbeni zahtjev jer su zaključili da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o zakupu. Pri tome, ti sudovi su, kako proizlazi iz njihovog obrazloženja, imali u vidu odluku tužioca o poništenju odluke o dodjeli predmetnog stana apelantkinji, ali su zaključili ona nema uticaja na apelantkinjino pravo da stan drži u zakupu jer je ugovorom o zakupu predviđeno da se zaključuje na neodređeno vrijeme i da prestaje u slučajevima i na način propisan Zakonom o privatizaciji, a da tužilac nije dokazao da je nastupio bilo koji osnov za raskid ugovora propisan članom 42 tog zakona.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tim odlukama, Vrhovni sud svojom odlukom nižestepene presude preinačio na način da se, u konačnici, tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti usvaja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, konačno odlučio u revizionom postupku, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja obrazloženja iz odluka koje su bile predmet preispitivanja u revizionom postupku od strane Vrhovnog suda, koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju, te zašto je odluka Okružnog suda protiv koje je podnesena revizija donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
38. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, prilikom odlučivanja ukazao na odredbe člana 6 tužiočevog Pravilnika koji je donesen 21. jula 2000. godine kojima je propisano da pravo na rješavanje stambenih potreba u smislu Pravilnika imaju „svi radnici koji su u radnom odnosu u preduzeću“( stav 1), „radnici čija prava iz radnog odnosa miruju ili imaju status radnika na čekanju“ (stav 2) i „penzionisani radnici i članovi uže porodice umrlog radnika“(stav 3). Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je odredbama člana 74 stav 1 Pravilnika propisano da se kadrovskim stanovima smatraju svi stanovi zajedničkih poslova preduzeća u kojima su stanovali radnici tužioca koji su obavljali poslove u radnoj zajednici, kao i stanovi u kojima su stanovali radnici društva sa ograničenom odgovornošću, izuzev OŠV, a u odredbama člana 75 da će se „kadrovski stanovi dodjeljivati radnicima koji obavljaju značajne poslove, a u preduzeću su deficitarni kadar“. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja navedenih odredaba, jasno proizlazi da se kadrovski stanovi mogu dodjeljivati pod određenim uslovima samo onim licima koja imaju svojstvo radnika tužioca.
39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud doveo navedene odredbe u vezu s činjenicama koje nisu ni među strankama sporne, a to je da apelantkinja u vrijeme donošenja odluke o dodjeli kadrovskog stana na korišćenje (12. marta 2003. godine), rješenja o dodjeli stana na korišćenje (31. marta 2003. godine) i zaključenja ugovora o zakupu stana (7. oktobra 2003. godine) nije bila u radnom odnosu kod tužioca. Naime, navedeno je da nije sporno da je u zahtjevu za dodjelu predmetnog stana koji je apelantkinja podnijela tužiocu 19. februara 2003. godine ona sebe označila kao „bivšeg radnika“. Prema tome, kako je zaključeno, dodjela predmetnog stana na korišćenje uslijedila je nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji (stupio na snagu 28. jula 2001. godine) koji u članu 59 stav 1 propisuje da se stanovi koji nisu dodijeljeni na korišćenje do stupanja na snagu ovog zakona daju u zakup na osnovu postojećeg opšteg pravnog akta pravnog lica iz člana 13 stav 1 tog zakona. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, davanje stana u zakup podrazumijeva sprovođenje procedure od strane davaoca stana na korišćenje (vlasnika) koja mora da bude u skladu s njegovim opštim aktom kojim je regulisano pitanje rješavanja stambenih odnosa unutar tog pravnog lica. U konkretnom slučaju, tužilac je predmetni stan kao kadrovski dodijelio apelantkinji suprotno Pravilniku jer ona, s obzirom da nije bila radnik tužioca, nije ispunjavala uslove za njegovu dodjelu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja, koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. U odnosu na apelantkinjine navode da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju „prekoračio tužbeni zahtjev“, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je predmetnu odluku donio uz primjenu odredaba člana 250 stav 1 ZPP-a. Tim odredbama je propisano da „ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu”, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Naime, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koju je dostavila apelantkinja, među kojom je i tužba od 29. jula 2008. godine kojom je predmetni postupak započeo, proizlazi da je tužbeni zahtjev glasio: „Otkazuje se Ugovor o zakupu stana broj 1301/03 od 7. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu) [...]“, da je Osnovni sud u Presudi broj 91 0 P 002163 10 P 2 od 11. novembra 2010. godine „u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužioca“, te da je Vrhovni sud Presudom broj 91 0 P 002163 12 Rev od 20. avgusta 2013. godine u konačnici odlučio da se „[...] usvaja tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da se, kao nezakonit, raskine Ugovor o zakupu stana [...] i obaveže apelantica da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana koji koristi [...]“. Dakle, imajući u vidu citirane odredbe člana 250 ZPP-a i tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da iz navedenog jasno slijedi da se Vrhovni sud kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te da u konkretnom slučaju nije bilo njegovog prekoračenja, nego da je taj sud, zaključivši da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, uz svoje tumačenje materijalnog prava na konkretnu situaciju, zaključio da je, u konačnici, tužbeni zahtjev osnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud smatrali da tužilac nije mogao jednostrano donijeti Odluku broj II-2.1-34401 od 24. decembra 2008. godine kojom se poništava odluka od 12. marta 2003. godine jer za to ne postoji zakonom predviđeno ovlašćenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja protiv te odluke podnijela prigovor koji je odbijen, uz pouku da apelantkinja ima pravo da podnese tužbu protiv odluke o odbijanju prigovora, što je apelantkinja propustila da učini i da je stoga ta odluka postala pravosnažna i konačna, što predstavlja osnov za korišćenje predmetnog stana iz kojeg su proizašle kasnije odluke, uključujući i ugovor o zakupu, te je na taj način, isključivo zbog sopstvenog propusta, apelantkinja izgubila mogućnost da se u sudskom postupku preispita pravna valjanost takve odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije proizvoljno primijenjeno pravo na apelantkinjinu štetu.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije posebno obrazložila u čemu se sastoji navodna povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantkinje, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge pri čemu nije izašao iz sopstvene nadležnosti.
44. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenih prava zasniva na istim razlozima na kojima je zasnovala navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman