Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-379/13 (D. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-379/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 379/13, rješavajući apelaciju Dragana Davidovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Davidovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039501 12 Gž 2 od 6. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 039501 11 P 2 od 3.
februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 039501 12 Gž 2 od 6. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 039501 11 P 2 od 3. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dušana Stojčića – tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 23. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 24. marta 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 039501 11 P 2 od 3. februara 2012. godine (stav 1 izreke presude) odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi „da je tuženi u televizijskoj emisiji Radio-televizije Republike Srpske pod nazivom 'Crvena linija' koja je emitovana 15.10.2006. godine svjesno iznosio neistinu i nanio klevetu [apelantu] i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete u vidu satisfakcije za pretrpljene duševne bolove izazvane iznošenjem klevete isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, te da tuženi trpi da se o njegovom trošku presuda objavi tri puta u dnevnim novinama 'Nezavisne novine' i 'Glas Srpske' i na Radio televiziji Republike Srpske“. Predmetnom presudom (stav 2 izreke presude) određeno je da je apelant dužan tuženom nadoknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je tuženi odbijen sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u podnesenoj tužbi naveo da je tuženi u televizijskoj emisiji Radio-televizije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RTRS) pod nazivom „Crvena linija“, koja je emitovana 15. oktobra 2006. godine, kao gost emisije u sklopu svoje kritike rekao: „Direktor Vaš u predizbornoj kampanji ide na predizborne skupove Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Gospodin Davidović je bio na predizbornim skupovima SNSD-a.“ Zatim, proizlazi da je apelant u podnesenoj tužbi naveo i da obavlja funkciju generalnog direktora RTRS-a i da nikada nije prisustvovao predizbornim skupovima Stranke nezavisnih socijaldemokrata, niti neke druge stranke, te da je prema odredbama Zakona o RTRS-u jedno od načela nezavisnost od političkih stranaka i drugih interesnih grupa i da apelant kao generalni direktor ima obavezu da se pridržava ovog načela. Iz obrazloženja presude, takođe, proizlazi da je apelant u tužbi naveo i da tuženi nije provjerio tačnost iznesenih navoda, te da je njegova namjera bila da bez bilo kakvih dokaza moralno diskredituje apelanta i učini ga nepodobnim za obavljanje funkcije generalnog direktora kao pripadnika jedne političke stranke, kao i da je tuženi navedenom izjavom načinio apelantu nematerijalnu štetu povredom časti i ugleda usljed iznošenja netačnih tvrdnji. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tuženi u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporio navode iz tužbe i apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da nije oklevetao apelanta, odnosno da nije iznio neistinu. U vezi sa tim, tuženi je, između ostalog, tvrdio da ne može biti odgovoran za klevetu jer je kritične prilike iznio svoje mišljenje koje je u suštini istinito, kako su potvrdili svjedoci Ž. D. i S. Š., te da sporna izjava, i pod pretpostavkom da apelant nikada nije bio prisutan na skupu SNSD-a, nije takvog karaktera da se može podvesti pod klevetu i biti osnov za traženu naknadu štete jer u svom sadržaju nema društveno neprihvatljivih tvrdnji koje bi na bilo koji način štetile apelantovom ugledu.
7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da su u postupku pred tim sudom izvedeni dokazi čitanjem transkripta i izvoda iz transkripta za emisiju „Crvena linija“ koja je emitovana 15. oktobra 2006. godine, saslušanjem svjedoka Ž. D. i S. Š., te apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, dok su odbijeni apelantovi prijedlozi za izvođenje dokaza prikazivanjem snimka televizijske emisije „Crvena linija“, emitovane 15. oktobra 2006. godine i saslušanjem svjedoka D. I. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi 15. oktobra 2006. godine učestvovao kao gost u televizijskoj emisiji RTRS-a pod nazivom „Crvena linija“, te da je tema emisije bila „Mediji i vlast“, kao i da je tuženi u toj emisiji dao spornu izjavu. Osnovni sud je utvrdio da i iz transkripta – izvoda iz transkripta i cjelokupnog transkripta za emisiju „Crvena linija“ od 15. oktobra 2006. godine – tema: „Mediji i vlast“, voditelj - Z. P., proizlazi da je tuženi upotrijebio riječi koje je apelant naveo u tužbi kada je kritikovao odnose javnih medija i vlasti. Takođe, konstatovao je da nije sporno da je apelant u vrijeme emitovanja navedene emisije, kao u vrijeme donošenja osporene presude, generalni direktor RTRS-a. Osnovni sud je utvrdio da iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke, između ostalog, proizlazi da on kategorički osporava tvrdnju tuženog izrečenu u predmetnoj emisiji da u predizbornoj kampanji ide na predizborne skupove SNSD-a i da je bio na predizbornim skupovima SNSD-a. Osnovni sud je dalje zaključio da iz iskaza tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke, između ostalog, proizlazi da je tuženi u predmetnoj emisiji izrekao predmetnu tvrdnju nakon što je dobio informaciju od svjedoka Ž. D. telefonskim putem, a koji mu je rekao da je na predizbornom skupu SNSD-a u Krupi na Vrbasu vidio apelanta. Osnovni sud je zaključio da je svjedok Ž. D. u svom iskazu potvrdio navode tuženog da je istog obavijestio da je u masi naroda na predizbornom skupu SNSD-a koji se dešavao u Krupi na Vrbasu 2006. godine vidio apelanta. Osnovni sud je prihvatio iskaz tog svjedoka cijeneći ga objektivnim i „realnim“, te saglasnim sa navodima tuženog. Takođe, Osnovni sud konstatovao da je svjedok S. Š. potvrdio navode tuženog i svjedoka Ž. D. da je na navedenom skupu primijetio apelanta, koga poznaje „sa televizije“.
8. U vezi sa tim, Osnovni sud je konstatovao da je pitanje odgovornosti za klevetu regulisano odredbama Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je citirao odredbe člana 154 stav 1 i člana 200 ZOO-a, kao i, između ostalih, odredbe čl. 1, čl. 5 st. 1 i 2, čl. 7 i čl. 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno je da je odredbom člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete propisano je da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Takođe, odredbom stava 2 navedenog člana propisano da je lice iz stava 1 ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje. Pored toga, Osnovni sud je konstatovao da je Zakon o zaštiti od klevete lex specialis i pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Uzimajući u obzir navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da mu je usljed navedene izjave tuženog bila ugrožena pozicija kao generalnog direktora RTRS-a. Pri tome, Osnovni sud je citirao odredbe čl. 15, te 30 i 51 st. 3 i 4 Zakona RTRS-u koje je imao u vidu u konkretnom slučaju. Osnovni sud je konstatovao da izjava tuženog iako se tumači u širem kontekstu, ni u kojem slučaju nema uvredljiv sadržaj kako to apelant smatra u tužbi i u svom iskazu datom pred sudom. Pozivajući se na odredbe čl. 7, 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je zaključio da apelant, osim svog iskaza (iz kog po mišljenju tog suda ne proizlazi da je apelant trpio i trpi nematerijalnu štetu) nije ponudio niti jedan dokaz na okolnosti da mu je navedenom izjavom tuženog nanesena šteta, niti na okolnost visine tužbenog zahtjeva da je imao osobito teške duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao „na način kako je to predstavio u tužbi da su mu povrijeđeni ugled i čast i da mu je nanesena kakva nematerijalna šteta koja bi opravdavala dosuđenje satisfakcije iza istu“. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao ni osnov, ni visinu, ni obim štete u konkretnom slučaju.
9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 039501 12 Gž 2 od 6. novembra 2012. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio tu presudu u pobijanom dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke u pogledu troškova postupka.
10. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je za odluku u predmetnoj pravnoj stvari neophodno da se utvrdi da je tuženi svjesno i namjerno iznio neistinu i time apelanta oklevetao. Imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na izvedenim dokazima, a koje je prihvatio kao pravilno, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je iznošenje navedenih tvrdnji od tuženog u označenoj televizijskoj emisiji bilo neistinito, odnosno da izjava tuženog u predmetnoj televizijskoj emisiji predstavlja klevetu u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, niti je dokazao da je trpio i da trpi nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda time što je tuženi kao gost u televizijskoj emisiji „Crvena linija“ emitovanoj na RTRS-u dao spornu izjavu.
11. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima kojima se ukazivalo na povredu odredaba parničnog postupka i povrede prava na pravično suđenje usljed odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza prikazivanjem snimka televizijske emisije „Crvena linija“, emitovane 15. oktobra 2006. godine, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da sud u smislu člana 81 ZPP-a, odlučuje o čemu će raspravljati i koji dokazi će se izvoditi na glavnoj raspravi, a da u daljem toku parnice nije vezan za svoje ranije rješenje, zbog čega je prvostepeni sud bio ovlašćen da promijeni svoje ranije rješenje kojim je odredio izvođenje tog dokaza prikazivanjem snimka navedene televizijske emisije. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da su predmetni žalbeni navodi neosnovani, pogotovo kod činjenice da u toku postupka nije bilo sporno da je tuženi učestvovao u televizijskoj emisiji emitovanoj na RTRS-u 15. oktobra 2006. godine i da je u sklopu svoje kritike upotrijebio riječi koje je apelant naveo u tužbi, a na koje okolnosti je predloženo izvođenje predmetnog dokaza. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da odbijanje prijedloga za izvođenje predmetnog dokaza nije bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, jer je taj dokaz predložen na okolnosti koje nisu sporne u toku postupka.
12. Dalje, Okružni sud je konstatovao da je prijedlog da se sasluša svjedok D. I. istaknut je na glavnoj raspravi, bez dokaza o tome da apelant izvođenje navedenog dokaza bez svoje krivice nije mogao da predloži na pripremnom ročištu. Naime, Okružni sud je istakao da kod činjenice da je tuženi na pripremnom ročištu predložio da se saslušaju svjedoci Ž. D. i S. Š. na okolnosti da su mu oni dali informaciju koju je iznio u televizijskoj emisiji „Crvena linija“ emitovanoj na programu RTRS dana 15. oktobra 2006. godine, apelant je imao mogućnost da na okolnosti svojih tvrdnji da su netačne informacije da je bio na predizbornom skupu stranke SNSD navedenog dana, predloži saslušanje svjedoka D. I. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je onemogućeno da iznese svoje argumente i da navodima svjedoka tuženog suprotstavi iskaz svjedoka D. I. Naime, prema stavu Okružnog suda, stranke su na pripremnom ročištu imale mogućnost pod jednakim uslovima da izlože svoje navode i predlože dokaze. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je apelant na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza, a nakon što je tuženi iznio svoje navode i predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ž. D. i S. Š., da se apelant očitovao na prijedloge tuženog tako što je izjavio da se ne protivi izvođenju dokaza predloženih od tuženog. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi da apelant i tuženi u postupku pred prvostepenim sudom nisu bili ravnopravni u predlaganju i izvođenju dokaza, pa stoga ni navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a niti da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka zbog toga što je odbijen apelantov prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka D. I. Okružni sud je zaključio da je, nasuprot navodima žalbe, prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u smislu člana 8 ZPP-a, a stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih proizlazi da takvo uvjerenje ima činjenični i pravni osnov, a za odluku dao obrazloženje kako to propisuje odredba člana 191 stav 4 ZPP-a, pa su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa članom 8 i članom 191 stav 4 ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenio dokaze, odnosno da u obrazloženju osporene presude nije opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, niti je izvedene dokaze doveo u međusobnu vezu. Apelant smatra da prvostepeni sud nije mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka Ž. D. i S. Š. U vezi s tim, između ostalog, navodi da je iskaz svjedoka Ž. D. nelogičan, neobjektivan i netačan, te da svjedok S. Š. nema nikakvih neposrednih saznanja o činjenicama o kojima je dao iskaz, kao i da su njihovi iskazi međusobno kontradiktorni. Dalje, apelant navodi da je prvostepeni sud bez ikakvog obrazloženja odbio njegove prijedloge za izvođenje dokaza prikazivanjem snimka televizijske emisije „Crvena linija“, emitovane 15. oktobra 2006. godine, te saslušanjem svjedoka D. I. Takođe, apelant smatra da taj sud nije imao zakonskog osnova da odbije njegov prijedlog za izvođenje dokaza prikazivanjem snimka navedene televizijske emisije, pogotovo jer je taj prijedlog već usvojen na pripremnom ročištu održanom pred tim sudom. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip ravnopravnosti stranaka pred sudom jer mu je, kako navodi, onemogućeno da u konkretnom slučaju iznese svoje argumente i navodima svjedoka tuženog suprotstavi iskaz svjedoka D. I. Apelant smatra da je sporna izjava tuženog netačna tvrdnja. Takođe, apelant smatra da njegov iskaz sadrži navode „o postojanju duševnih bolova i ugroženosti njegovog psihičkog zdravlja“, a da redovni sud taj njegov iskaz nije uzeo u obzir, te u pogledu tereta dokazivanja ukazuje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 1145/04. Pored toga, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije razmotrio njegove prigovore i da je prihvatio pogrešan stav prvostepenog suda da u predmetnoj stvari nema štete po apelanta i da apelant nije ponudio pouzdane dokaze za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Apelant smatra da je i obrazloženje osporene drugostepene presude neprihvatljivo i da predstavlja povredu Zakona o kleveti i ZOO-a.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud tvrdi da je u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje saglasno izvedenim dokazima pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi i obrazloženje u presudi koje se pobija apelacijom. Takođe, Okružni sud tvrdi da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred tim sudom bio nepravičan. Shodno tome, Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja je ukazano u apelaciji.
15. Osnovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje odluke, kojom, po mišljenju tog suda, nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti prava garantovana Evropskom konvencijom. Osnovni sud tvrdi da je osporena prvostepena odluka donesena na osnovu zakonito provedenog postupka i ukazuje da je ista potvrđena presudom Okružnog suda. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Opšti dio Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izdržavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
[...]
GRANICE DELOVANJA ZAKONA
Član 4. stav 1.
(1) Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. [...]
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
NAKNADA ŠTETE
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18. U Zakonu o Radio-televiziji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/06, 73/08 i 42/10) relevantne odredbe glase:
Programska ograničenja Član 15.
(1)RTRS neće emitovati materijal koji svojim sadržajem ili tonom podstiče nacionalnu, etničku, vjersku ili rasnu mržnju, netrpeljivost ili diskriminaciju prema pojedincima i grupama ili, koji bi, na osnovu razumnog prosuđivanja, mogao izazvati nasilje, nered ili nemire, ili bi mogao podsticati na izvršenje krivičnih djela.
[...] Oglašavanje u izbornoj kampanji Član 30.
(1)Emitovanje propagandnih poruka političkih stranaka i kandidata nije dozvoljeno izuzev tokom zvaničnih predizbornih kampanja u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i u skladu sa propisima i pravilima Izborne komisije Bosne i Hercegovine.
(2)U toku predizborne kampanje RTRS je dužna da omogući političkim strankama i kandidatima da predstave svoje izborne programe pod jednakim uslovima. RTRS mora ustupiti dio svog programskog vremena za prezentaciju kandidata, političkih stranaka i njihovih programa bez naplate troškova. Imenovanje i mandat generalnog direktora/ice Član 51. st. 3. i 4.
(3)Generalni direktor može biti lice koje je državljanin Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske sa prebivalištem u Republici Srpskoj i ispunjava sve uslove predviđene statutom.
(4)Za generalnog direktora ne može biti imenovano lice koje obavlja izvršnu, zakonodavnu ili sudsku funkciju na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini ili koje je vlasnik, odnosno suvlasnik preduzeća koje obavlja djelatnosti radijskog ili televizijskog emitovanja i ukoliko je njegova funkcija nespojiva sa Zakonom o sukobu interesa.
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09), tekst koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 039501 12 Gž 2 od 6. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem određenih neistinitih informacija o apelantu prouzrokovao štetu njegovom ugledu, te da se slijedom toga obaveže da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda naknadi nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prvo ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, odnosno da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja.
Pravo na poštovanje privatnog života
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
26. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama apelant tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10 Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava.
28. U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu da doprinesu debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neko lice poznato javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života tog lica i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110). Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je lice koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, te da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
29. Imajući u vidu navedena načela, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi predmetnu izjavu koja se ticala apelanta dao kada je kritikovao odnose javnih medija i vlasti, učestvujući kao gost u televizijskoj emisiji RTRS-a pod nazivom „Crvena linija“, emitovanoj 15. oktobra 2006. godine , a čija je tema je bila „Mediji i vlast“. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelant u vrijeme emitovanja emisije u kojoj je tuženi dao spornu izjavu obavljao funkciju generalnog direktora RTRS-a. Iz navedenog proizlazi da se sporna izjava tuženog, a koju je tuženi dao u predmetnoj televizijskoj emisiji, bavila kritikom ponašanja apelanta kao nosioca javne funkcije. S tim u vezi se može zaključiti da je sporna izjava imala za cilj da na kritički način doprinese javnoj debati tako da javnost dobije informacije o apelantovom ponašanju kao nosiocu javne funkcije. Dakle, Ustavni sud prihvata da je pitanje apelantovog ponašanja kao nosioca javne funkcije, direktora RTRS, u kontekstu teme predmetne emisije „Mediji i vlast“ predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporna izjava koja se bavila tim pitanjem, kao takva, predstavljala doprinos „temi“ odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da javnost ima pravo dobijati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.
30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je tuženi u predmetnoj izjavi datoj u pomenutoj televizijskoj emisiji naveo: „Direktor Vaš u predizbornoj kampanji ide na predizborne skupove Stranke nezavisnih socijal demokrata. Gospodin Davidović je bio na predizbornim skupovima SNSD-a.“ Dakle, imajući u vidu sadržaj navedene izjave, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju informacije, odnosno činjenice – da je apelant išao na predizborne skupove SNSD-a. Međutim, apelant je u postupku pred redovnim sudovima, a i postupku pred Ustavnim sudom, tvrdio da je ta informacija netačna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tuženi u postupku pred redovnim sudovima u prilog svojim navodima o tačnosti navedene informacije ponudio dokaze saslušanjem svjedoka Ž. D. i S. Š. Ustavni sud zatim ukazuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su navedeni svjedoci saslušani pred prvostepenim sudom i da su u svojim iskazima, između ostalog, naveli da su na predizbornom skupu SNSD-a u Krupi na Vrbasu vidjeli, odnosno primijetili apelanta. Takođe, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je redovni sud prihvatio iskaz svjedoka Ž. D. cijeneći ga objektivnim i „realnim“, te saglasnim sa navodima tuženog. Najzad, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ocjenom izvedenih dokaza u postupku pred redovnim sudovima u konačnici utvrđeno da apelant nije dokazao da je iznošenje navedenih tvrdnji od strane tuženog u označenoj televizijskoj emisiji bilo neistinito, odnosno da izjava tuženog u predmetnoj televizijskoj emisiji predstavlja klevetu u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, a koji pod klevetom podrazumijeva iznošenje ili pronošenje izražavanja nečeg neistinitog što prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica. Imajući u vidu naprijed navedeno, naročito sadržaj sporne izjave, te sadržaj osporenih odluka, kao i relevantnih zakonskih odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali u istim, pogotovo pomenute odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, Ustavni sud u takvom zaključku, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi elemente proizvoljnosti. Shodno tome, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje, za koje u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije utvrđeno da predstavlja neistinitu tvrdnju, u takvim okolnostima nije bilo takvo da je njime došlo do povrede ugleda apelanta kao javne ličnosti iz člana 8 Evropske konvencije. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen je princip proporcionalnosti, odnosno postignuta je pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, pored toga, primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama obrazložili i da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju trpio i da trpi nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, odnosno visinu te štete. Ustavni sud smatra da je ovo obrazloženje redovnih sudova u osporenim odlukama bespredmetno imajući u vidu činjenicu da je u tim odlukama utvrđeno da apelant nije dokazao da sporna izjava tuženog u predmetnoj televizijskoj emisiji predstavlja klevetu, iz čega svakako proizlazi da u konkretnom slučaju nema ni štete na strani apelanta, a time ni prava na njenu naknadu. Međutim, Ustavni sud, bez obzira na naprijed navedeno smatra da je potrebno ukazati na svoj stav izražen u više odluka (vidi npr. Odluka Ustavnog suda broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, tačka 65 i Odluka Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 37) prema kojem je pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu.
33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Ustavni sud zapaža da se pretežan dio apelantovih navoda odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije koje apelant zasniva na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je redovni sud cijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je opisao postupak njihove pojedinačne ocjene i dovođenja međusobnu vezu, kao i da je dao dovoljno jasno argumentovano obrazloženje za svoj zaključak da pokloni vjeru iskazu svjedoka Ž. D. čije je navode potvrdio svjedok S. Š. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode u vezi s odbijanjem njegovog prijedloga za izvođenje dokaza prikazivanjem snimka predmetne televizijske emisije, zaključivši da je u smislu člana 81 ZPP-a prvostepeni sud bio ovlašćen da promijeni svoje ranije rješenje kojim je odredio izvođenje tog dokaza, a u datom obrazloženu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da u toku postupka nije bilo sporno da je tuženi u predmetnoj televizijskoj emisiji i u sklopu svoje kritike upotrijebio riječi koje je apelant naveo u tužbi. Shodno tome, te uzimajući u obzir i činjenicu da je u postupku pred redovnim sudom izveden dokaz čitanjem transkripta i izvoda iz transkripta za predmetnu televizijsku emisiju, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je redovni sud dao u vezi sa navedenim jasni, logični i argumentovani. Takođe, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dao jasne i logične razloge za svoju odluku da odbije kao neosnovane apelantove žalbene navode, kakve u suštini ponavlja i u apelaciji, a koji su vezani za odluku prvostepenog suda da odbije njegov prijedlog za saslušanje svjedoka D. I. (koji je apelant istakao na glavnoj raspravi budući da nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za usvajanje takvog prijedloga). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elementa koji ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog prava. Takođe, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te prethodna razmatranja vezana za navode o kršenju prava na ugled, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi da je osporenim odlukama došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim presudama dali dovoljno jasno i argumentovano obrazloženje svojih zaključaka o tome da apelant nije dokazao da sporno izražavanje predstavlja neistinite činjenice i da je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda i prava tuženog na slobodu izražavanja.
36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali dovoljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman