Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2017/13 (A. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2017/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2017/13, rješavajući apelaciju Adama Dabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), i člana 59. st. (1) (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Adama Dabića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0P 022462 11 Rev od 14. februara 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Adamu Dabiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Adamu Dabiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Adama Dabića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 022 462 11 Rev od 14. februara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adam Dabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 10. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 022 462 11 Rev od 14. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Milesa“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. decembra 2015. godine do 13. januara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 3. novembra 2006. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog sa zahtjevom da se poništi akt tuženog od 5. decembra 2005. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, vraćanja apelanta na posao, uplate doprinosa i isplate određenog iznosa na ime izgubljene zarade - plaća, te materijalne i nematerijalne štete u iznosima pobliže navedenim u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 3. septembra 2008. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 0 P 022462 07 P od 25. juna 2009. godine poništen je kao nezakonit akt tuženog od 5. decembra 2005. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženom naloži da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove u skladu sa utvrđenom preostalom radnom sposobnošću i stručnom spremom. Istom presudom, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plaća za period od 1. oktobra 2005. godine do 15. augusta 2006. godine isplati iznos preciziran u stavu 3. izreke presude, dok je preko dosuđenog iznosa u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Stavom 4. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati naknadu plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine u iznosu preciziranom u stavu 4. izreke presude. Stavom 5. izreke tuženi je obavezan da uplati na apelantovo ime doprinose na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje u periodu od 1. oktobra 2005. godine do 15. augusta 2006. godine preciziranom u stavu 5. izreke presude putem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je preko dosuđenog u ovom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Tuženi je obavezan da apelantu na ime materijalne štete troškova liječenja isplati iznos preciziran u stavu 6. izreke presude sa zakonskom zateznom kamatom, a preko dosuđenog iznosa u ovom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Tuženi je obavezan da apelantu na ime svih vidova nematerijalne štete isplati iznos preciziran u stavu 7. izreke presude sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 4.027,54 KM.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je apelant po osnovu zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme zasnovao radni odnos kod tuženog 1. augusta 2005. godine kada ga je tuženi i uputio na rad u Njemačku. Također je utvrđeno da je apelant 7. oktobra 2005. godine pretrpio povredu na radu u Njemačkoj, zbog koje mu je, prema medicinskoj dokumentaciji iz Njemačke, utvrđena radna nesposobnost u periodu od 7. do 28. oktobra 2005. godine. Pored toga, utvrđeno je da je tuženi pismenim aktom od 28. oktobra 2005. godine pozvao apelanta da se do 31. oktobra 2005. godine javi u sjedište tuženog u BiH radi daljnjeg rasporeda na rad. Budući da se apelant nije odazvao na poziv od 28. oktobra 2005. godine, aktom tuženog od 5. decembra 2005. godine apelantu je otkazan ugovor o radu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu medicinske dokumentacije i doznaka utvrđeno da je u periodu od 1. novembra do 31. decembra 2005. godine apelant bio na bolovanju. Pored toga nesporno je utvrđeno da je apelant 10. augusta 2006. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod novog poslodavca Lovačkog udruženja „Sava“ Orašje sa početkom rada od 15. augusta 2006. godine.
8. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da tuženi tokom postupka nije dokazao da je ispoštovao rok iz člana 89. Zakona o radu kojim je propisano da se „ugovor o radu može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice zbog kojih se daje otkaz“, te da je apelantu omogućeno pravo na odbranu shodno odredbama člana 90. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi kao nezakonit akt tuženog od 5. decembra 2005. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, te se kao takav poništava.
9. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženom naloži da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti ili druge odgovarajuće poslove, Općinski sud je ukazao na nesporno utvrđenje da je apelant 10. augusta 2006. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod novog poslodavca Lovačkog udruženja „Sava“ s punim radnim vremenom, te je s tim u vezi zaključio da odredbama Zakona o radu nije data mogućnost da zaposlenik može istovremeno zasnovati radni odnos i biti prijavljen kod dva poslodavca s punim radnim vremenom, zbog čega je u tom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je također naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za naknadu plaća i doprinosa za period od 1. oktobra 2005. godine do 15. augusta 2006. godine, kao i naknadu materijalne i nematerijalne štete (po osnovu troškova liječenja i pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova), te je shodno odredbama člana 154, a u vezi sa čl. 174. i 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u tom dijelu donio odluku kao u izreci presude (st. 3, 5, 6. i 7). U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže da mu isplati po osnovu dijela manje isplaćenih plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine, Općinski sud je zaključio da je zahtjev u tom dijelu neosnovan jer je apelant u navedenom periodu zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i s punim radnim vremenom kod drugog poslodavca i ne može istovremeno ostvariti naknadu plaće kod dva poslodavca.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 022462 09 Gž od 18. maja 2011. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u pogledu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete, tako da one teku od 30. maja 2008. godine kao dana postavljenog zahtjeva, umjesto od 3. novembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe, te u dijelu o troškovima postupka tako da je umjesto iznosa od 4.027,54 KM apelantu dosuđen iznos od 1.451,40 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 351,00 KM, dok je tuženi odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 820,00 KM. U ostalom dijelu žalba tuženog, kao i apelantova žalba u cijelosti, odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, dajući u obrazloženju presude jasne i valjane razloge u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev koje u cijelosti prihvata i taj sud s obzirom da nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Kantonalni sud je, ocijenivši apelantove žalbene navode neosnovanim, odnosno djelimično osnovanim žalbene navode tuženog u pogledu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete, odlučio kao u izreci presude shodno odredbama čl. 226. i 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 58 0 P 022 462 11 Rev od 14. februara 2013. godine kojom je reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u stavu 2. izreke prvostepene presude tako što se tuženi obavezuje da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove u skladu sa utvrđenom preostalom radnom sposobnošću i stručnom spremom apelanta, kao i da mu na ime materijalne štete (u vezi s troškovima liječenja i prevoza) isplati ukupno 2.093,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak nižestepenih sudova, zaključio da je apelantova revizija djelimično osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 96. stav 2. Zakona o radu u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je apelant tražio da se tuženom naloži da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da se apelant zaposlio kod drugog poslodavca nema utjecaja na apelantovo pravo da traži povrat na posao kod tuženog. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je apelant, zapošljavanjem kod drugog poslodavca, iskazao volju u smislu otkaza ugovora o radu kod tuženog, te je u vezi s tim naložio tuženom da apelanta vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode koji se odnose na odbijajući dio tužbenog zahtjeva po osnovu dijela manje isplaćenih plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine iz razloga jer je apelant 15. augusta 2006. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca na neodređeno vrijeme, te je od navedenog datuma ostvarivao plaću sa svim pripadajućim doprinosima na plaću u većem iznosu nego što bi ostvarivao kod tuženog u istom periodu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su u ovom dijelu odbili apelantov tužbeni zahtjev.
13. Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor koji se odnosi na visinu dosuđene nematerijalne štete. Tužitelj je doživio povrede na radu, pa shodno odredbi člana 85. Zakona o radu poslodavac je dužan da mu naknadi štetu po općim propisima obligacionog prava (čl. 173. i 174. ZOO-a). Cijeneći (prema činjeničnom utvrđenju) vrstu povreda koje je apelant zadobio tom prilikom, stepen umanjenja životne aktivnosti (3%), bolove i strah, dužinu trajanja i jačinu istih, a pri tome imajući vidu utvrđenu odgovornost tužitelja, odnosno njegov doprinos u nastanku štete u omjeru od 20% (član 177. stav 3. ZOO-a) Vrhovni sud je zaključio da je pravilno dosuđena visina naknada po svim vidovima nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. u vezi sa članom 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje i na to da je postupak trajao od 3. novembra 2006. godine, dakle više od šest godina, što je za radni spor neprihvatljivo dug period. Stoga smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje. Apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu dijela manje isplaćenih plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine koje bi ostvario da je u navedenom periodu radio kod tuženog u odnosu na one koje je ostvario radom kod drugog poslodavca. Apelant također smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i u dijelu osporene odluke koji se odnosi na visinu dosuđene nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalno-pravnim propisima na kojima je zasnovana reviziona odluka. Stoga smatra da tom odlukom nisu povrijeđena Ustavom zagarantirana prava na čiju povredu ukazuje apelant.
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi je naveo da se apelant zaposlio kod drugog poslodavca kod kojeg je ostvarivao veću plaću od plaće koju bi primao kod tuženog tako da smatra da su neosnovani apelantovi navodi o „neadekvatnom zaposlenju“. Također je naveo da je tuženi, postupajući po osporenoj presudi Vrhovnog suda od 14. februara 2013. godine, pozvao apelanta 19. marta 2013. godine da se javi na posao, ali da se apelant navedenog dana nije javio niti je izostanak opravdao. Tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85 Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Član 177. stav 3.
[…] (3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.
[…] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 022 462 11 Rev od 14. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant ukazuje da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je zbog neopravdano dugog trajanja postupka koji je po zakonu hitan povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje „u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu donesenu u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite njegovih prava iz radnog odnosa. S obzirom da se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24).
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu „po osnovu dijela manje isplaćenih plaća“ za sporni period, te dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete, tvrdeći da je osporena presuda u tom dijelu donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.
31. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa apelantovim zahtjevom kojim je tražio isplatu po osnovu dijela manje isplaćenih plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine i naknadu nematerijalne štete, potvrđujući u tom dijelu presude nižestepenih sudova, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prihvaćajući razloge nižestepenih sudova, na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu dijela plaća za period od 15. augusta 2006. godine do 3. septembra 2008. godine budući da je 15. augusta 2006. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca na neodređeno vrijeme i za navedeni period ostvarivao plaću s pripadajućim doprinosima na plaću, te da stoga ne može ostvariti naknadu plaće iz stalnog radnog odnosa za puno radno vrijeme kod dva poslodavca. Također, cijeneći (prema utvrđenom činjeničnom stanju) vrstu povreda koje je apelant zadobio povredom na radu, a pri tome imajući u vidu i utvrđenu odgovornost apelanta, odnosno njegov doprinos u nastanku štete u smislu odredbe člana 177. stav 3. ZOO-a, Vrhovni sud je zaključio da je pravilnom primjenom navedene odredbe pravilno dosuđena visina naknade po svim vidovima nematerijalne štete. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje apelant ni u apelaciji ne osporava, već ih praktično potvrđuje i relevantne odredbe čl. 85. i 90. Zakona o radu kao i čl. 154, 174. i 177. stav 3. ZOO-a na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).
37. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom od 3. novembra 2006. godine, te da je spor pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 14. februara 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste period od šest godina i tri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplati plaća, te naknadi materijalne i nematerijalne štete pa, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Također, iz predmeta spora (otkaz i isplata) proizlazi da je u pitanju parnica iz radnog odnosa kojoj, osim značaja koji bez dileme ima za apelanta, procesni zakon (član 420. ZPP-
a) daje poseban značaj propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
40. U vezi sa apelantovim ponašanjem Ustavni sud ne može zaključiti da je on svojim radnjama doprinio odugovlačenju predmetnog postupka.
41. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža su u predmetnom postupku donesene ukupno tri odluke, da je period donošenja prvostepene presude trajao dvije godine i sedam mjeseci, drugostepene jednu godinu i osam mjeseci i trećestepene jednu godinu i šest mjeseci. Iz navedenog proizlazi da je postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi, posmatrano u cjelini, pred prvostepenim sudom trajao najduže i ne može se smatrati „razumnim rokom“ odlučivanja po tužbi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da osigura da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je zakonom određen kao hitan, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelantovog statusa i za njega imao poseban značaj. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Općinski sud ispunio ovu dužnost. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da su, odlučujući o izjavljenim žalbama i reviziji, Kantonalni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u periodu nešto dužem od godinu i po.
42. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, koji nije pokretao činjenična i pravna pitanja koja su po svojoj složenosti mogla biti od utjecaja na trajanje postupka duže od šest godina, pri čemu Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim radnjama odugovlačio predmetni postupak, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini postupka od šest godina i tri mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud kome je bilo potrebno dvije godine i sedam mjeseci da donese svoju odluku, prvenstveno zbog zanemarivanja dužnosti da postupak okonča bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
d) Naknada nematerijalne štete
44. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja konačne odluke o njegovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Apelant je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zatražio naknadu nematerijalne štete. Prilikom odlučivanja o ovom zahtjevu, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonu hitan (radni spor) i da je postupak trajao šest godina i tri mjeseca, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800,00 KM koju mu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavi sud ukazuje da se iz apelacije može zaključiti da se i navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja tužbe, žalbe i revizije, a činjenica da su redovni sudovi donijeli odluke u dijelu u kojem apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dužina trajanja postupka od šest godina i tri mjeseca u predmetu koji je po zakonu hitan i za apelanta značajan nije bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu je ukupnoj dužini u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud koji je u odgovoru na apelaciju nije ni pokušao opravdati.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Konačno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kod činjenice da korištenje pravnih lijekova i donošenje odluka povodom pravnog lijeka kojima apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman