Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3677/16 (V. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3677/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3677/16, rješavajući apelaciju Velimira Boljanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Velimir Boljanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 030365 16 Kvlz od 20. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Velimir Boljanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gacka, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 6. septembara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 030365 16 Kvlz od 20. jula 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, dok je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati ukupan iznos od 680,00 KM. Apelant je podneskom od 4. oktobra 2016. godine tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 030365 13 K od 29. decembra 2015. godine, do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

U toku krivičnog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant, u periodu od aprila 2010. godine do 17. decembra 2010. godine, kao zaposlenik na radnom mjestu Skladištar centralnog skladišta, Služba skladišta-komercijalni sektor ZP „Rudnik i Termoelektrana“ a.d. Gacko, obavljajući poslove i zadatke skladištara, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, prisvojio pokretne stvari koje su mu povjerene u radu i na taj način neovlašteno i bez pokrića iznosio rezervne dijelove za radne mašine koje je imao na zaduženju u skladištu, čime je ostvario manjak dijelova (dijelovi i novčana vrijednost pobliže navedeni u izreci prvostepene presude), dok je apelant polovinom 2010. godine, u centralnom magacinu, po prethodnom dogovoru sa osuđenim B. O., utovarili u službeno vozilo, koje je dužio osuđeni B. O., dvije role za radne mašine i nekoliko paketa u kojima su se nalazili rezervni dijelovi, nakon čega su se odvezli do benzinske pumpe „3M“ u Istočnom Sarajevu, nakon čega je apelant prodao navedene predmete. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u drugoj polovini 2010. godine, u više navrata, u centralnom magacinu, osuđenom B. O. predavao rezervne dijelove za radne mašine, koje je osuđeni B. O. službenim vozilom izvozio iz centralnog magacina, a nakon toga navedene rezervne dijelove davao apelantu, kao i da je krajem 2010. godine apelant, u centralnom magacinu utovario u službeno vozilo nekoliko paketa sa rezervnim dijelovima za radne mašine i jednu rolu za radnu mašinu, a koje predmete je osuđeni B. O., uz prateću dokumentaciju za prevoz istih koju je dobio od apelanta, odvezao do benzinske pumpe „3M“ u Istočnom Sarajevu i prodao ih J. M. za iznos od 700,00 KM, a za koju uslugu je od apelanta dobio iznos od 100,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je apelant, u namjeri da opravda manjak robe i rezervnih dijelova, obzirom da se bližila godišnja inventura, u dogovoru sa osuđenim B. O. iscenirao tešku krađu u centralnom magacinu, na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude.

Osim toga, konstatovano je da nije osnovan apelantov žalbeni navod da se pretežni dio izreke optužnice odnosi na krivično djelo krađe, iz razloga što optužni akt jeste konstruisan na neuobičajen način, sa opisom većeg broja radnji koje se odnose na postupanje drugih lica, kojima je suđeno u odvojenom postupku, ali su navedena postupanja u međusobnoj vezi sa djelatnostima apelanta, te se stoga stvara privid da se radi o radnjama krađe izvršenim od strane apelanta. Također, konstatovano je da je nesporna činjenica da se radi o pokretnim stvarima, koje su apelantu povjerene u službi, pa je isključena mogućnost da se apelantovi postupci manifestuju kao krađa. Isto tako, zaključeno je da apelantov prigovor u kojem ističe da je inventura koja je izvršena 2011. godine nezakonita i da je izvršena bez prisustva apelanta, nije osnovan, iz razloga što su popisu robe prisustvovale dvije komisije – Centralna popisna komisija i komisija koju je formirao Komercijalni sektor preduzeća, kao zamjenu za apelanta, koji je u to vrijeme bio suspendovan, kao i da objektivnost u radu ovih komisija nije dovedena u sumnju. Pored toga, zaključeno je da se apelant neosnovano poziva na odredbe Pravilnika o načinu i rokovima vršenja popisa i usklađivanja knjigovodstvenog sa stvarnim stanjem imovine i obaveza, kao internog akta oštećenog preduzeća i na sadržaj zapisnika od 10. maja 2010. godine, iz razloga što ovi dokazi nisu izvođeni tokom pretresa pred prvostepenim sudom i predstavljaju nove dokaze, koji se, shodno odredbi člana 309. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske mogu iznositi u žalbi, samo ako se i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli iznijeti na glavnom pretresu, te da pored paušalnog navođenja da je do ovih dokaza došao poslije izricanja prvostepene presude, apelant ne navodi razloge zašto ih ranije nije iznio, pa shodno tome isti nisu mogli biti uzeti u obzir.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na suđenje u razumnom roku, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od tri godine i četiri mjeseca, i u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3677/16 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio