Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/14 (D. T., A. T. i S. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3899/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-3899/14, rješavajući apelaciju Dževada Turkanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Turkanovića, Adema Turkanovića i Sabahete Bektašević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037973 14 Rev 2 od 27. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Turkanović, Adem Turkanović i Sabaheta Bektašević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Švedske i Engleske, koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 19. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037973 14 Rev 2 od 27. maja 2014. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osniovni sud) broj 71 0 P 037973 12 P 2 od 31. decembra 2012. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina (pobliže opisanih u dispozitivu presude) zaključen između pok. Taiba Turkanovića, oca apelanata kao tužitelja-protivtuženih u predmetnom postupku, te tuženog-protivtužitelja Marinka Špirića (u daljnjem tekstu: tuženi), sudski ovjeren pod brojem I-Ov-1282/95, kojim je tuženi mijenjao svoje nekretnine na području Općine Kakanj za nekretnine pravnog prednika apelanata u Banjoj Luci, pa je tuženi obavezan da apelantima preda u posjed nekretnine u Banjoj Luci i da trpi uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u gruntovnici i katastru, te da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 22.165,00 KM sa kamatom od presuđenja do isplate. Istovremeno je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog za obavezivanje apelanata da mu naknade vrijednost njegovih ulaganja u nekretnine u Banjoj Luci i štetu prouzrokovanu na nekretninama u Kaknju, te da mu vrate novčani iznos koji je isplatio njihovom pravnom predniku po osnovu navedenog ugovora.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno, između ostalog: da su pravni prednik apelanata i tuženi u Opštinskoj službi pravne pomoći Banja Luka zaključili pismeni ugovor o razmjeni nekretnina, koji je 17. maja 1995. godine ovjeren u Republičkoj upravi javnih prihoda, a 24. maja 1995. godine i u sudu; da je nekoliko dana prije zaključenja ugovora pravni prednik apelanata napustio Banja Luku, ali je prethodno 9. februara 1995. godine opunomoćio drugo lice (suprugu tuženog) da sa tuženim zaključi ugovor o zamjeni i tu punomoć istog dana ovjerio u sudu; da je istom takvom punomoći i tuženi ovlastio drugo lice (suprugu pravnog prednika apelanata) da u njegovo ime zaključi identičan ugovor sa pravnim prednikom apelanata u Kaknju; da su obje punomoći sadržavale klauzulu da će se „aktivirati“ po okončanju rata; da su predmet ugovora o zamjeni bile nekretnine tuženog u Kaknju i nekretnine pravnog prednika apelanata u Banjoj Luci; da su u vrijeme zaključenja ugovora odnosi između pravnog prednika apelanata i tuženog bili korektni; da se tuženi uknjižio kao vlasnik i posjednik nekretnina u Banjoj Luci i ušao u njihov posjed, nakon čega je u te nekretnine vršio ulaganja i time povećao njihovu vrijednost, dok pravni prednik apelanata nije ušao u posjed nekretnina u Kaknju već je otišao u Švedsku kod svojih sinova (prvoapelanta i drugoapelanta) gdje je i umro 2000. godine; da su nakon 1997. godine nekretnine u Kaknju zbog nekorištenja i neodržavanja te utjecaja atmosferskih prilika potpuno devastirane i urušene; da su nakon smrti svog prednika apelanti 17. jula 2002. godine podnijeli tužbu za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina.

4. Imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zadovoljava sve uslove pravne valjanosti propisane odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94; u daljnjem tekstu: ZPN), ali da je ništav s obzirom na odredbu člana 2. Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja (,,Službeni glasnik RS“ broj 1 - posebno izdanje od 29. novembra 1994. godine; u daljnjem tekstu: Zakon o primjeni ZPN), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (kojim je propisano da se zabranjuje promet i razmjena nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja po bilo kom pravnom osnovu-kupoprodaja, prenos prava raspolaganja, poklon, dodjela građevinskog zemljišta na korištenje), te Uredbu sa zakonskom snagom o dopuni Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti sa vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja („Službeni glasnik RS“ broj 10/95, u daljnjem tekstu: Uredba-kojom je predviđeno da se samo izuzetno može dozvoliti zamjena nepokretnosti u privatnoj svojini građana na teritoriji Republike Srpske za nepokretnost na drugim područjima i to pod uslovom da su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nepokretnosti). U prilog navedenom utvrđenju ništavosti, Osnivni sud je istakao i činjenicu da je prilikom ovjere tuženi pismeno upozoren na odredbe čl. 2. i 3. Zakona o primjeni ZPN, zbog čega je sporni ugovor ništav jer je zaključen na osnovu punomoći koja nije pravno valjana, iako zadovoljava pismenu formu, iz razloga što ista sadrži klauzulu da se može aktivirati po prestanku rata. Nadalje je Osnovni sud utvrdio i to da je predmetni ugovor suprotan načelu autonomije volje, načelu savjesnosti i poštenja, da volja prednika apelanata za zaključenje spornog ugovora nije izjavljena jasno, ozbiljno i slobodno, pa da je sporni ugovor zaključen suprotno prinudnim propisima, zbog čega je ništav, shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Polazeći od činjenice da je predmetni ugovor ništav, Osnovni sud je pozivom na odredbu člana 104. ZOO obavezao tuženog da apelantima preda nekretnine u Banjoj Luci pobliže opisane u dispozitivu presude. Nalazeći utvrđenim da prednik apelanata nije ni zaključio sporni ugovor i da tuženi Marinko Špirić nije predao predniku apelanata svoje nekretnine u okolini Kaknja, da predmetni ugovor o razmjeni nikada nije dostavljen predniku apelanata pa da isti nije ni mogao ući u posjed istih i zaštititi ih od uništenja, odnosno ponašati se prema njima kao svojim, Osnovni sud je zaključio da je prednik apelanata bio savjesna strana, a tuženi nesavjesna strana. S obzirom da je tuženi bio nesavjesna strana prilikom zaključivanja spornog ugovora, Osnovni sud je zaključio da mu ne pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova za održavanje i uvećanje vrijednosti spornih nekretnina u Banjoj Luci, odnosno za izvršena ulaganja u voćne zasade na nekretninama u Banjoj Luci. Nadalje, prvostepeni sud je zaključio i to da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 210. ZOO, koja se odnosi na neosnovano obogaćenje, jer tuženi nije doveden u zabludu jer je svo vrijeme morao znati da je predmetni ugovor nevažeći i da vrši ulaganja u nekretnine koje nisu njegove, pa stoga za ulaganja po tom osnovu nema pravo zahtijevati vraćanje uloženog.

6. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037973 13 Gž 3 od 13. decembra 2013. godine je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 31. decembra 2012. godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepena presuda pravilna. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 9. stav 2. ZPN, te kako supruga tuženog (Danka Špirić) nije imala ovlaštenje da u ime prednika apelanata (Taiba Turkanovića) zaključi sporni ugovor o razmjeni u vrijeme kada je isti zaključen, odnosno nije bilo volje da se ugovor zaključi prije okončanja rata, Osnovni sud je pravilno po ocjeni Okružnog suda zaključio da predmetni ugovor ne proizvodi dejstvo od početka. Dalje je navedeno da nisu osnovani navodi žalbe da punomoć nije imala ograničenje „da se može aktivirati tek po prestanku rata u Bosni i Hercegovini“. Kako je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u ime prednika apelanata na osnovu punomoći koja je sadržavala ograničenja u pogledu vremena zaključivanja ugovora, a punomoćnik je prekoračio ovlaštenje i ugovor zaključio u vrijeme kada za to nije imao ovlaštenje, jer je u vrijeme zaključivanja ugovora o razmjeni trajao rat, a prednik apelanata nije ni naknadno odobrio prekoračenje ovlaštenja, Okružni sud je zaključio da takav ugovor nije punovažan, odnosno smatra se kao da nije bio ni nastao, shodno odredbi člana 88. stav 1. ZOO, u vezi sa članom 85. stav 1. ZOO i članom 87. stav 1. istog Zakona, pa je stoga prvostepena presuda u djelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužioca za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, pravilna i zakonita. S obzirom da je ugovor o razmjeni ništav, odnosno nije ni nastao, shodno odredbi člana 104. ZOO, po ocjeni drugostepenog suda, tuženi je pravilno obavezan da apelantima vrati nekretnine koje su bile predmet ugovora.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 037973 14 Rev 2 od 27. maja 2014. godine usvojena je revizija tuženog-protivtužitelja, pa su obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka tako da se tužbeni zahtjev apelanata odbija u cjelosti i apelanti obavezuju da tuženom-protivtužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 16.750,00 KM.

9. U obrazloženju revizione odluke, Vrhovni sud je naveo da pogrešno pravno stanovište nižestepenih sudova da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO, zato što je zaključen na osnovu punomoći koja nije bila valjana jer se trebala aktivirati (stupiti na snagu) tek po okončanju rata, odnosno što je punomoćnik pravnog prednika apelanata zloupotrijebio i prekoračio granice ovlaštenja iz punomoćja. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je pravni prednik apelanata 9. februara 1995. godine dao punomoć supruzi tuženog da u njegovo ime sa tuženim zaključi i potpiše ugovor o zamjeni nekretnina te da je istu takvu punomoć tuženi dao supruzi pravnog prednika apelanata. Obje punomoći su sudski ovjerene istog dana kada su izdate. Punomoć koju je pravni prednik apelanata dao supruzi tuženog je realizovana tako što je na osnovu nje zaključen ugovor koji je predmet predmetne parnice, dok punomoć koju je tuženi dao supruzi pravnog prednika tužitelja u svrhu zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina u Kaknju nije realizovana, mada prema podacima u spisu za to nije bilo prepreka po ocjeni Vrhovnog suda.

10. U kontekstu prednje navedenog, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 90. ZOO forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora odnosno za odobrenje raspolaganja. Ugovor se, dakle, može zaključiti i putem punomoćnika. No, kada zakon traži za važnost nekog ugovora pismeni oblik i sudsku ovjeru (ugovor o zamjeni nekretnina, prema odredbama člana 9. stav 2. ZPN, mora biti sačinjen u pismenom obliku i ovjeren kod suda), punomoć za zaključenje takvog ugovora mora biti sastavljena u pismenom obliku i sudski ovjerena i to ne kao opšta punomoć već u vidu specijalne punomoći za zaključenje pravnog posla koji se namjerava zaključiti. Samo u takvom slučaju se može, u pravilu, reći da je vlastodavac pismeno dao svoj pristanak na ugovor. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da u konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta, proizlazi da je pravni prednik apelanata pismeno ovlastio suprugu tuženog da u njegovo ime zaključi ugovor o zamjeni nekretnina na relaciji Banja Luka-Kakanj, a kako je ovo punomoćje i sudski ovjereno, ono po ocjeni Vrhovnog suda zadovoljava sve formalno-pravne uslove valjanosti. Na osnovu ove punomoći zaključen je sporni ugovor u maju 1995. godine, tj. prije nego što se punomoć „aktivirala“ (u punomoćju je, naime, navedeno da će se ista aktivirati po okončanju rata). Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, punomoćnik je bio ovlašten da u ime pravnog prednika apelanata zaključi sporni ugovor, pa se u ovom slučaju ne može primijeniti član 88. stav 1. ZOO, na koji se pogrešno poziva drugostepeni sud, smatrajući da ugovor nije ni nastao jer neovlašteno zastupano lice u ostavljenom roku nije odobrilo ugovor. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je potrebno ukazati da je, prema stanju spisa predmeta, pravni prednik apelanata znao za zamjenu i za sve okolnosti pod kojima je ona izvršena. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da se ovdje radi o valjanom punomoćju koje je sadržavalo odložni uslov. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da se prema članu 74. stav 1. ZOO uslovom smatra neizvjesna činjenica od koje zavisi nastanak ili prestanak ugovora. Ugovor zaključen pod uslovom je nastao, ali da li će on proizvesti pravne posljedice zavisiće od nastupanja uslova. Odložni uslov je onaj od čijeg nastupanja zavisi pravno dejstvo zaključenog ugovora (stav 2. navedenog člana Zakona). Dakle, ako se uslov ispuni, tj. nastupi buduća neizvjesna činjenica (ovdje: prestanak rata), tada će zaključeni ugovor proizvesti pravno dejstvo. To znači da će za ugovarače kao subjekte obligacionog odnosa nastati određena prava i određene obaveze. Ispunjenje uslova ima retroaktivno dejstvo što znači da ugovor djeluje od trenutka zaključenja. Iz sadržaja ctiranih zakonskih odredaba, po ocjeni Vrhovnog suda, proizlazi da su pogrešna shvatanja nižestepenih sudova da je sporni ugovor ništav iz razloga što je zaključen prije ispunjenja odložnog uslova navedenog u punomoćju. Iako je ugovor zaključen prije nego što je taj uslov ispunjen, Vrhovni sud smatra da to nema utjecaja na njegovu punovažnost, jer je prestankom rata na ovim prostorima uslov ispunjen, pa se ima smatrati da je ugovor proizvodio dejstva od momenta njegovog zaključenja. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da predmetni uslov nije nedopušten niti nemoguć, nije protivan prirodi posla i volji stranaka pa nije osnovan stav prvostepenog suda da su odložni uslov, a samim tim i punomoćje kao i zaključeni ugovor, pravno ništavi.

11. Zatim je revizioni sud naveo da je nepravilno i stanovište nižestepenih sudova da je sporni ugovor ništav u smislu člana 3. Zakona o primjeni ZPN i člana 1. Uredbe. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da navedeni Zakon nikad nije stupio na pravnu snagu (a time ni Uredba o dopuni tog Zakona) jer je odštampan u javnom glasilu koje je za sve vrijeme trajanja zakona ostalo nedostupno javnosti. Stoga se ovaj propis, po ocjeni Vrhovnog suda, nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju. U prilog ovakvom stavu, Vrhovni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-3679/08 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. maja 2011. godine, dostupan na www.ustavnisud.ba ). S obzirom na naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da sporni ugovor o zamjeni nekretnina ispunjava sve uslove punovažnosti iz člana 9. stav 2. ZPN u vezi sa članom 552. ZOO, a nižestepeni sudovi su na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdili da je isti rezultat slobodno izražene volje ugovarača, odnosno da su ga ugovorne strane dobrovoljno zaključile. Iz ovih razloga, Vrhovni sud je zauzeo stav da se predmetni tužbeni apelanata zahtjev ukazuje neosnovanim, te da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su udovoljili istom. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredaba člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP).

12. U odnosu na prtivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da je isti postavljen uslovno, tj. samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva (eventualni protivtužbeni zahtjev), pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva postao bespredmetan i protivtužbeni zahtjev, slijedom čega je prema mišljenju revizionog suda postalo irelevantno i pitanje savjesnosti, odnosno nesavjesnosti ugovarača u konkretnom slučaju. Međutim, Vrhovni sud nalazi za shodno da istakne da je neprihvatljiv stav nižestepenih sudova da je prilikom zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina pravni prednik apelanata bio savjestan, a tuženi nesavjestan. Shodno izvedenim dokazima, Vrhovni sud je istakao da su oba ugovarača bila savjesna u vrijeme zaključenja ugovora, a tuženi je tek u jesen 2002. godine, kada je saznao da su apelanti protiv njega podnijeli predmetnu tužbu, postao nesavjestan. Zatim, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan je i zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije izvršio svoju ugovornu obavezu predaje nekretnina u Kaknju. S tim u vezi je revizioni sud konstatovao da nije bilo nikakve smetnje da pravni prednik apelanata uđe u posjed nekretnina dobijenih razmjenom i da sporni ugovor provede u javnim knjigama koje se vode za područje Opštine Kakanj, odnosno da se na osnovu ovjerene punomoći u Kaknju zaključi identičan ugovor o zamjeni nekretnina i da se pravni prednik apelanata na osnovu njega uknjiži kao vlasnik nekretnina dobijenih razmjenom te uđe u posjed istih, ali on to svojom voljom nije učinio već je otišao kod sinova (prvoapelanta i drugoapelanta) u Švedsku. Zbog nebrige pravnog prednika apelanata, po ocjeni Vrhovnog suda, nekretnine u Kaknju su potpuno uništene, za razliku od nekretnina u Banjoj Luci, o kojima se tuženi brinuo te ulaganjima povećao njihovu vrijednost. Ova ulaganja, prema mišljenju Vrhovnog suda, tuženi nije vršio u tuđu već u svoju imovinu, pa se ne može smatrati nesavjesnim posjednikom, kako to pogrešno tumače nižestepeni sudovi. Preinačavanjem nižestepenih presuda valjalo je preinačiti i odluku o parničnim troškovima, primjenom odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa odredbom članom 386. stav 1. ZPP.

13. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako apelanti nisu precizirali u čemu se ogleda povreda navedenih prava, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti osporavaju način na koji je Vrhovni sud u revizionom postupku primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari radi utvrđenja ništavosti ugovora i isplate. U tom smislu, apelanti su hronološki opisali tok predmetnog postupka, te primarno ukazali na nesrazmjer u tržišnoj vijednosti nekretnina koje su predmetom spornog ugovora o zamjeni, navodeći pritom da se na osnovu sporne punomoći (koju je prednik apelanata dao supruzi tuženog) nije mogao ovjeriti sporni ugovor iz 1995. godine i izvršiti zemljišno-knjižni prijenos prava svojine. Slijedom navedenog, apelanti su naveli da je njihova imovina otuđena ništavim pravnim poslom, te da za istu nisu dobili nikakvu naknadu a ni druge nekretnine, kao i da njihov prednik nakon rata nije izrazio volju da nekretnine u Banjoj Luci mijenja za nekretnine u Kaknju, budući da bi u suprotnom stupio u posjed istih. Stoga su apelanti predložili Ustavnom sudu da se predmetna apelacija usvoji i osporena odluka Vrhovnog suda preinači na način da se potvrde nižestepene presude.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud sud u osporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku radi predaje u posjed ili isplate protivvrijednosti, jasno ukazao na razloge zbog kojih je pogrešan zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata u smislu relevantnih odredaba ZPN i ZOO, odnosno u pogledu zaključka Vrhovnog suda da sporni ugovor o zamjeni nepokretnosti iz 1995. godine nije ništav u smislu navedenih propisa s obzirom na utvrđenje u predmetnoj pravnoj stvari da sporni ugovor o zamjeni nekretnina zadovoljava sve uslove pravne valjanosti propisane odredbom člana 9. stav 2. ZPN. U prilog navedenom zaključku, Ustavni sud primijećuje da je Vrhovni sud (sa pozivanjem na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-3679/08) ukazao i na nemogućnost primjene relevantnih odredaba Zakona o primjeni ZPN (i Uredbe o dopuni tog Zakona), primjenom kojih propisa su nižestepeni sudovi zauzeli pravni stav da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina ništav, odnosno da je tuženi nesavjesna stranka. U tom smislu, Ustavni sud ističe da je u citiranoj Odluci Ustavnog suda zaključeno da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u to pravo ne zadovoljava princip «zakonitosti» zato što propis (Zakon o primjeni ZPN) koji je primijenjen nije nikada bio javno objavljen i podjednako dostupan svima, već je samo odštampan u službenom glasilu koje nosi oznaku «državna tajna». Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe (koje su citirane u obrazloženju osporene odluke) sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je taj sud dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/14 (D. T., A. T. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio