Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-42/15 (B. Đ.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-42/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-42/15, rješavajući apelacije Branka Đedovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Branko Đedović, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 015108 14 Gž 2 od 30. oktobra 2014. godine i protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 015108 15 Rev od 17.

marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-42/15 i AP-3298/15

1. Branko Đedović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 015108 14 Gž 2 od 30. oktobra 2014. godine. Apelant je, također, podnio 29. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 015108 15 Rev od 17. marta 2015. godine, kojim rješenjem je odbačena apelantova revizija, kao nedozvoljena, podnesena protiv osporenog rješenja Okružnog suda od 30. oktobra 2014. godine, pa Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant omeo tužiteljicu (S.B.) u mirnoj i faktičkoj državini nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), na način što je oranjem pomjerio granicu unutar parcele.

2. U toku predmetnog postupka, prvostepeni sud je u toku dokaznog postupka saslušao parnične stranke, svjedoke, proveo uviđaj na licu mjesta i vještačenje po vještaku geometru, te izvršio uvid u popisni list za zemljište, zgrade i posebne dijelove zgrade, te je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica, određenog dana, kada je sa članovima svoje porodice došla obići svoju nepokretnost, utvrdila da međni znaci koje je, ranije, postavio ovlašteni inženjer geodezije, između južne strane ove parcele i susjedne parcele apelanta, oranjem poremećeni-pomjereni, tako da je apelant na ovaj način zauzeo 90 m2. Na osnovu ovako utvrđene činjenice posljednjeg mirnog posjeda i nastalog smetanja, pozivajući se na odredbe čl. 313. i 317. Zakona o stvarnim pravima, prvostepeni sud je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev.

3. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je apelant izvršio smetanje državine, koji čin je izvršen fizičkim i prostornim zadiranjem u tužiteljicinu državinu, pa ga je pravilno prvostepeni sud obavezao na vraćanje oduzete državine na način da uspostavi granicu parničnih stranaka prema stanju od određenog dana i da nu se zabranjuje da ubuduće ne takav ili sličan način vrši takvo ili slično smetanje, te zbog navedenog, po ocjeni Okružnog suda, se neosnovano žalbom ističe da tužiteljica tužbom želi riješiti pitanje svojine nepokretnosti stečene kupovinom. Dalje se navodi, da je predmetna tužba materijalno pravne prirode, koja samo služi cilju da se uspostavi posljednje mirno stanje državine i da se ono zaštiti. Okružni sud konstatuje, da se u konkretnom slučaju radilo o uznemiravanju državnine, kao vidu smetanja državnine izvršene radnjom oranja preko međe. Okružni sud ističe, da u postupku zbog smetanja državnine sud je izrekom rješenja ovlašten naložiti zabranu daljeg uznemiravanja državine, odnosno vračanje oduzete državine i otklanjanje svih smetnji koje onemogućavaju uspostavljanje posljednjeg mirnog stanja državine, što znači i vračanje stvari u prvobitno stanje, ako je to moguće.

4. Vrhovni sud je, u svojoj odluci, konstatovao da prema odredbi člana 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku, revizija nije dozvoljena protiv rješenja donijetih u parnicama zbog smetanja posjeda, a da u ovoj vrsti parnice nije moguće dozvoliti reviziju ni po stavu 3. člana 237. Tako0na o parničnom postupku.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-42/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-42/15 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio