Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/15 (Turistička organizacija Republike Srpske)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-427/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-427/15, rješavajući apelaciju Turističke organizacije Republike Srpske, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Turistička organizacija Republike Srpske, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046558 14 Rev od 23.
oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Turistička organizacija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Banjoj Luci, podnijela je 26. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046558 14 Rev od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom sučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (R. R.) te su poništene kao nezakonite odluke apelantice – rješenje o prestanku radnog odnosa od 1. decembra 2006. godine i rješenje od 28. decembra 2006. godine, naloženo apelantici da tužitelju isplati naknadu na ime izgubljenih plata u periodu od 1. decembra 2006. godine do 28. aprila 2009. godine, da izvrši uplatu doprinosa penzijsko invalidskog, zdravstvenog i osiguranja za slučaj nezaposlenosti za period od 1. februara 2009. godine do 28. aprila 2009. godine, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, kao i protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi apsolutno ništavim ugovor o radu od 26. marta 2006. godine. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužitelja na dužnost direktora apelantice rješenjem od 28. aprila 2005. godine imenovala Vlada Republike Srpske, a da je Upravni odbor apelantice 19. jula 2005. godine donio odluku o zasnivanju radnog odnosa tužitelja kod apelantice na neodređeno vrijeme, počev od 1. juna 2005. godine, te da je tužitelj sa predsjednikom Upravnog odbora apelantice 26. marta 2006. godine zaključio ugovor o radu direktora za vrijeme od 4 godine. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem od 20. jula 2006. godine, Vlada Republike Srpske razriješila tužitelja dužnosti direktora apelantice, te da je apelantica nakon toga rješenjem od 1. decembra 2006. godine utvrdila da mu prestaje radni odnos zbog razrješenja sa dužnosti direktora i nepostojanja mogućnosti da se tužitelj rasporedi na drugo radno mjesto i odlukom od 28. decembra 2006. godine utvrdila mu pravo na naknadu za vrijeme otkaznog roka. Osim toga, utvrđeno je da je odluka Vlade Republike Srpske o razrješenju tužitelja sa dužnosti direktora apelantice poništena u upravnom sporu. Pored toga, utvrđeno je da je nakon razrješenja tužitelja, Vlada Republike Srpske imenovala drugog direktora apelantice, dok je apelantica u toku 2006. godine zapošljavala samo jednog radnika na radno mjesto stručni saradnik za turističko-marketinške aktivnosti, istraživanje, informativno-tehničke poslove i saradnju, pa nije postojala mogućnost da se tužitelj, nakon razrješenja sa dužnosti direktora apelantice, rasporedi na drugo radno mjesto. Obzirom da je odluka Vlade Republike Srpske o razrješenju tužitelja sa dužnosti direktora apelantice poništena u upravnom sporu, konstatovano je da tužitelju pripada pravo na naknadu plata za period od decembra 2006. godine do isteka perioda na koji je imenovan za direktora apelantice, odnosno do aprila 2009. godine, kao i na doprinose za period od 1. februara 2009. godine do 28. aprila 2009. godine.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman