Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5587/14 (C. U.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5587/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5587/14, rješavajući apelaciju Cvetina Uroševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Cvetina Uroševića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna apelantu obezbijediti prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Cvetin Urošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Mirza Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana pod brojem AP 5587/14, protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045900 14 Rev od 2. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045900 09 Gz od 6. novembra 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 045900 07 P od 3. aprila 2009. godine.

2. Takođe, apelant je posredstvom istog punomoćnika 24. marta 2015. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 045900 14 Rev od 27. januara 2015. godine, koja je naknadno donesena. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1348/15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije dostavljene Ustavnom sudu odnose na isti predmet, te činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP 5587/14 i broj AP 1348/15 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5587/14.

4. Ustavni sud je, na osnovu odredbe člana 23 stav (6) Pravila Ustavnog suda, uzeo u obzir odgovore na apelaciju Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) koje su dostavili u predmetu broj AP 3035/13 s obzirom da se radi o predmetu sa sličnim činjeničnim i pravnim stanjem.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

6. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 045900 07 P od 3. aprila 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji - otkupu stana u Sarajevu, zaključen 10. februara 1992. godine pod brojem In-3513-892 između apelanta i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA iz Beograda, kao i da se apelant uknjiži u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari treba utvrditi da li je apelant imao status nosioca stanarskog prava i da li je legalni korisnik stana kako bi primjenom člana 39a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo mogao utvrditi da li je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. U vezi sa citiranom zakonskom odredbom, Opštinski sud je istakao kako smatra da apelant ne ispunjava zakonske uslove s obzirom da je sprovedenim dokazima, i to uvidom u Rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo i Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo od 31. oktobra 2003. godine, utvrđeno da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana pravosnažno odbijen, te je na isti način odbijen i Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica od 21. oktobra 2005. godine iz čega proizilazi da apelant nije dokazao da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da ima legalan posjed. Takođe, Opštinski sud je naveo da iz izjave apelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizilazi da je u kontinuitetu služio u bivšoj JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije, odnosno Vojsci Srbije, sve do trenutka kada je penzionisan 8. januara 2002. godine, a takođe, iz njegove izjave proizilazi da je nastanjen u Beogradu, odnosno da se ne nalazi u predmetnom stanu. Opštinski sud je dalje istakao da u toku postupka nije bilo sporno da je apelant bio prijeratni nosilac stanarskog prava, da je 10. februara 1992. godine zaključio pismeni ugovor o kupovini spornog stana sa državom SFRJ-SSNO - Vojna ustanova za upravljanje SFJNA „Beograd", koji je ovjerio nadležni organ (vojni pravobranilac) i da je predmetni stan koristio sve do izbijanja ratnih dejstava, odnosno do 17. maja 1992. godine, kada je premješten po naredbi personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije u Novi Sad, a zatim u Beograd. S obzirom da navedeni stan nije nikada vraćen u posjed apelantu, te da apelant nije legalni korisnik stana, a da je legalno korišćenje stana osnovni preduslov u smislu člana 39a Zakona o prodaji stanova kod otkupa vojnih stanova, a koji u konkretnom slučaju nije bio ispunjen, Opštinski sud smatra da je nezavisno od pravne valjanosti zaključenog ugovora o kupoprodaji, u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje pravne valjanosti navedenog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i upis svojine u knjigu položenih ugovora zemljišnoknjižnog ureda.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045900 09 Gž od 6. novembra 2013. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako što je utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji-otkupu stana u Sarajevu, zaključen 10. februara 1992. godine pod brojem In-3513-892 između apelanta i Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA iz Beograda, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu u odnosu na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se apelant uknjiži u zemljišne knjige kao vlasnik stana žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporno da je 10. februara 1992. godine zaključen ugovor o kupoprodaji – otkupu stana između države SFRJ - SSNO - Vojne ustanove za upravljanje SFJNA ,,Beograd“, kao prodavatelja, i apelanta u svojstvu kupca, za otkupnu cijenu od 571.209,00 dinara, te da je kupoprodajna cijena u cijelosti izmirena 24. januara 1992. godine, a potpisi ugovornih strana ovjereni kod Osnovnog suda II u Sarajevu pod brojem Ov-9/02 od 12. februara 1992. godine. Takođe, navedeno je da je pravnu valjanost ugovora potpisom potvrdio vojni pravobranilac, a Odjeljenje Centar Poreske uprave Grada Sarajeva potvrdilo je 12. februara 1992. godine da promet nepokretnosti po ugovoru ne podliježe plaćanju poreza. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 39 stav 1 Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ br. 54/04 i 36/06) propisano da nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo sprovođenje na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i izmirena u cijelosti u ugovorenom roku. Kantonalni sud je naveo da, pošto je u ovom slučaju predmetni pismeni ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine, dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi a kupoprodajna cijena je izmirena u cijelosti, onda takav ugovor, prema citiranoj odredbi, ima se smatrati pravno obavezujućim. Pošto apelant, u ovakvoj pravnoj situaciji, ima pravo da traži naknadu od Federacije BiH, utvrđenu u skladu sa članom 18 toga zakona, u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju (član 39e stav 3 Zakona o prodaji stanova), Kantonalni sud smatra da apelant ima i pravni interes da sud utvrdi da je predmetni ugovor pravno valjan, odnosno pravno obavezujući. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nepravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, a na šta opravdano ukazuje apelant, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio primjenom člana 229 tačka 4 ZPP. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se upiše kao vlasnik u zemljišne knjige, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nesumnjivo slijedi, a što se ne osporava ni navodima žalbe, da je apelant, koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz čega proizilazi da apelant, prema odredbi člana 39e stav 3 Zakona o prodaji stanova, nema pravo sticanja svojine na njemu upisom u zemljišne knjige po zaključenom ugovoru.

8. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 045900 14 Rev od 2. oktobra 2014. godine reviziju tužene odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud osnovano zaključio da je ugovor o kupoprodaji-otkupu stana koji je apelant zaključio sa prednikom tužene pravno valjan u smislu odredbe člana 39 Zakona o prodaji stanova s obzirom na to da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu stana 10. februara 1992. godine, u cijelosti izvršio uplatu kupoprodajne cijene 24. januara 1992. godine i ugovor dostavio nadležnoj poreskoj službi 12. februara 1992. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant, pored pravnog interesa istaknutog u tužbi, ima i pravni interes da se utvrdi pravna valjanost predmetnog ugovora koji je zaključio sa SSNO, zbog toga što od takvog utvrđenja zavisi osnovanost njegovog obligacionog zahtjeva iz člana 39e navedenog zakona, a osnovanost tog zahtjeva, u skladu sa tom zakonskom odredbom, zavisi od toga da li se radi o pravno obavezujućem ugovoru o otkupu stana zaključenom prije 6. aprila 1992. godine.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 045900 14 Rev od 27. januara 2015. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije utemeljen revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se na osnovu presude u zemljišnoknjižnom uredu upiše kao vlasnik predmetnog stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da bi se apelant, u skladu sa članom 39a Zakona o prodaji stanova (,,Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04,36/06 i 51/07) mogao upisati kao vlasnik predmetnog stana moraju kumulativno biti ispunjena dva uslova, tj. da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO i da taj stan koristi zakonito. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizilazi da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO, ali da nije njegov zakoniti posjednik s obzirom na to da su nesporne činjenice da je apelant 17. maja 1992. godine napustio sporni stan kada je po naredbi personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije premješten u Novi Sad, a zatim u Beograd i da je aktivnu vojnu službu nastavio u Oružanim snagama Vojske Jugoslavije (dakle, izvan Bosne i Hercegovine) sve do svoga penzionisanja, te da je njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana pravosnažno odbio CRPC i da ni apelant, niti članovi njegove porodice nisu u posjedu predmetnog stana. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud smatra da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je vezan revizijski sud, drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 39a Zakona o prodaji stanova kada je potvrdio prvostepenu presudu i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da i prema ocjeni toga suda zakonito korišćenje znači posjed stana koji se zasniva na valjanom pravnom osnovu i da, s obzirom na to da se radi o vojnom stanu, pravo svojine na njemu se može steći samo u skladu sa Zakonom o prodaji stanova, a da se isto pravo ne može steći u skladu sa odredbama zakona koji regulišu vlasničkopravne odnose. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da je bez osnova apelantov prigovor da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH, člana 8 i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju, budući da se ovi prigovori zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Vrhovni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili iz kojih razloga smatraju da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan, a takvo obrazloženje nije proizvoljno.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te smatra da se u konkretnom slučaju trebalo obezbijediti da se apelant, u skladu sa Evropskom konvencijom i njenim protokolima, uknjiži u zemljišne knjige kao vlasnik nepokretnosti ili da mu se odredi pravična naknada kao u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presude redovnih sudova i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavu usvojenom u osporenoj presudi, te da, suprotno mišljenju u apelaciji, osporenom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.

12. Kantonalni sud je naveo da je, nakon izvršenog uvida u spis, utvrdio da se predmetni postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz apelacije.

13. Pravobranilaštvo je u ime tužene u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana i da su osporene presude u potpunosti zasnovane na zakonu.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovoga zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, sticanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava svojine nad tim stanom.

Umjesto prava na upis svojine nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava svojine na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosilaca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda od 2. oktobra 2014. godine i 27. januara 2015. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz stanja spisa proizilazi da je osporenu presudu Vrhovnog suda od 2. oktobra 2014. godine apelantov punomoćnik primio 17. novembra 2014. godine, a apelacija u predmetu broj AP 5587/14 je podnesena 24. decembra 2014. godine, a protiv osporene presude koja je donesena 27. januara 2015. godine apelacija u predmetu broj AP 1348/15 je podnesena 24. marta 2015. godine iz čega proizilazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se bavio povratom vojnih stanova koji pokreće slična pitanja kao i u konkretnom slučaju u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu svojine na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

22. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacijskih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra svrsishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelacijske navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

23. Član II/3Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog članka, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. U konkretnom slučaju apelant smatra da osporene odluke krše njegovo pravo na imovinu, jer je odbijen njegov zahtjev da se u javnim evidencijama apelant upiše kao vlasnik na predmetnom stanu na osnovu pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je zaključio kao raniji nosilac stanarskog prava na tom stanu.

26. U vezi sa prigovorima koji se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant predmetni stan otkupio kao nosilac stanarskog prava. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana i da se, shodno tome, naloži upis prava svojine u javnim evidencijama na apelantovo ime. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konačno zaključili da je ugovor kojim je apelant otkupio predmetni stan pravno valjan, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova. Stoga, imajući u vidu identičan stav Vrhovnog i Kantonalnog suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Kada je Ustavni sud otklonio tu dilemu, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, Ustavni sud će, prije ocjene utemeljenosti apelantovih navoda, podsjetiti na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost ulaska u posjed i upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana 39 Zakona o otkupu stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava svojine po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima toga predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da obezbijedi apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

28. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu opšteg načela mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tač. 32 do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što je apelant, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava svojine na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava svojine u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

29. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 3.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

30. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u cijelosti mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije, jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uslova za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korišćenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uslova za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korišćenje stana. Ustavni sud, takođe, podsjeća da apelanti nisu ostvarili povrat predmetnog stana u posjed, jer je taj njihov zakon odbijen ranijim odlukama CRPC-a. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelantovu imovinu, pa apelanti imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, u smislu člana 39e Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u relevantnom periodu, iako tu naknadu nisu eksplicitno tražili pred redovnim sudovima. Dakle, podržavajući svoju praksu iz citiranog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u redovnom postupku, kojom je potvrđeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana pravno valjan, ali da apelant nema pravo na uknjižbu prava svojine došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja im pripada umjesto predaje u posjed navedenog stana i upisa svojine u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizilazi da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale važiti 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz perspektive apelanata, njihov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede prava na imovinu.

32. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona, uopšte nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantima pripada umjesto upisa svojine u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na njih je stavljen prevelik teret.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5587/14 (C. U.) | Sudska praksa | Aktio