Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-32/15 („Carmen Line“ d.o.o. Trn)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-32/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016 godine, u predmetu broj AP-32/15, rješavajući apelacije „Carmen Line“ d.o.o. Trn i Zavod za izgradnju grada i opštine Prijedor, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli „Carmen Line“ d.o.o. Trn i Zavod za izgradnju grada i opštine Prijedor, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011657 14 Rev od 27. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-32/15 i AP-753/15
1. „Carmen Line“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke i Zavod za izgradnju grada i opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnijeli su 31. decembra 2014. godine, odnosno drugoapelant 17. februara 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 011657 14 Rev od 27. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, pored ostalog, utvrđeno da su pravno valjani ugovori o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora od 9. decembra 1991. godine i aneks tog ugovora od 6. februara 1995. godine, kao i ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju garaže od 9. decembra 1991. godine i aneks tog ugovora od 6. februara 1995. godine, zaključeni između tužitelja (M. M.) i pravnog prednika drugoapelanta, čiji predmet su poslovni prostor i garaža u Prijedoru, te je odbijen protivtužbeni zahtjev drugoapelanta, kojim je tražio da se utvrdi da su raskinuti navedeni predmetni ugovori i aneksi ugovora. Prvoapelant je, u konkretnom slučaju, učestvovao kao umješač na strani tuženog-drugoapelanta.
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Vrhovni sud navodi da su se u konkretnoj stvari, ugovarači saglasili oko predmeta ugovora (izgradnja poslovnog prostora i garaže) i cijene koja nije bila konačno određena, ali je imala elemente koji su je činili odredivom voljom stranaka, jer su ugovorili parametre na osnovu kojih se dolazi do konačne cijene po m2 izgrađenog prostora. Dalje se navodi, da su osnovnim ugovorom stranke ugovorile „orijentacionu cijenu", a zaključenjem aneksa ugovora o udruživanju sredstava, su ugovorili „konačnu cijenu poslovnog prostora u iznosu od 800,00 dinara po 1 m2, što za 42 m2 poslovnog prostora iznosi 33.600,00 dinara" (član 1.), uz konstataciju u članu 2. da je udružilac „do sada uplatio 17.798,00 dinara, a da će preostali dio od 15.802,00 dinara, po obavijesti o dugovanju od 15. jula 1994. godine, uplatiti do dana potpisivanja aneksa". Prema nalazu vještaka tužitelj je do potpisivanja aneksa, uplatio (u ratama) ukupni iznos od 18.921,00 dinara. Također se navodi, da iako je u aneksu upotrjebljen izraz „konačna cijena", iz sadržine odredbe člana 4. aneksa proizlazi da ni ona nije definitivna jer će biti korigovana prema vrijednosti radova koji ne ulaze u „konačnu cijenu" i koji su taksativno nabrojani, a članom 6. je ostavljeno da se konačna predaja u posjed odredi prilikom zaključenja ugovora kojim će se ugovoriti radovi iz člana 4. aneksa. Vrhovni sud konstatuje, da drugoapelant od posljednje primljene dinarske uplate do slanja ponude za zaključenje novog ugovora iz 2000. godine, nije završio ugovorenu izgradnju, nije pristupio zaključenju ugovora kako bi regulisao koja je vrijednost radova iz člana 4. aneksa, a nije ni obavještavao tužitelja da treba i u kom iznosu uplatiti moguću razliku cijene, te da drugoapelant nije uspio valjano da ospori dokaze i činjenične navode tužitelja, koje prihvataju utvrđenim oba nižestepena suda i koje potvrđuje nalaz vještaka ekonomske struke, da je tužitelj u cilju izvršenja svojih obaveza izvršio dinarske uplate u određenom ukupnom iznosu. Ove uplate tužitelj je vršio po osnovu preuzetih obaveza iz ugovora, aneksa ugovora i obavijesti drugoapelanta o kliznoj skali, a sve su izvršene u periodu od 26. novembra 1991. godine do 20. februara 1995. godine. Vrhovni sud ističe da je drugoapelant 8. oktobra 2002. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa umješačem-prvoapelantom, te mu je prodao i predao u posjed sporni poslovni prostor zajedno sa garažom. Cijeneći sveukupno ponašanje tužitelja u izvršenju ugovornih obaveza koji je uplate vršio u skladu sa ugovorom i zahtjevima drugoapelanta, te ponašanje drugoapelanta koji ne izvršava obavezu izgradnje ni u razumnom roku (imajući u vidu period rata kao dejstvo više sile), Vrhovni sud zaključuje, suprotno stavu nižestepenih sudova, da je tužitelj svoju obavezu ispunio u pretežitom dijelu, da nije ni mogao izvršiti uplatu vrijednosti radova iz člana 4. aneksa, jer o istim nije ni obavješten, a što je nesumnjivo bila obaveza drugoapelanta, što ukazuje da je njegovo ponašanje u izvršenju preuzetih obaveza savjesno. Vrhovni sud dalje navodi, da se svaki ugovor zasniva na ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosu (član 11. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu ZOO), pa se ne može prihvatiti da je tužitelj odbijanjem da potpiše ponuđeni ugovor broj: 01-112/00 izrazio volju da ranije zaključeni ugovori i njihovi aneksi više ne proizvode pravno dejstvo. Naime, kada je u pitanju ugovor stranaka o udruživanju sredstava, onda je nesumnjivo cijena njegov bitan elemenat koji može da se izmijeni samo saglasnošću njihovih volja, cijena od 2.200,00 KM/m2 poslovnog prostora i 550,00 KM/m2 garažnog prostora, navedena u ponuđenom ugovoru koga tužitelj nije potpisao, nije izraz zajedničke volje ugovarača već produkt jednostranog postupanja drugoapelanta, koji sebi daje za pravo da samoinicijativno određuje i mijenja ugovorenu cijenu, iako sam nije ispunio obavezu da prostor izgradi i preda ni po znatnom proteku ugovorenog roka. Vrhovni sud zaključuje da obavijest drugoapelanta prema tužitelju od 27. februara 2001. godine, da raskida ugovor o udruživanju sredstava, nema pravni značaj raskida u smislu odredbi člana 124. ZOO, jer pravo raskida ugovora pripada samo onoj strani koja je ispunila svoju obavezu, a očigledno je da drugoapelant to do slanja obavijesti nije učinio, te pored toga, iako smatra da je ugovor raskinut drugoapelant ne vrača tužitelju do tada uplaćena sredstva, što samo po sebi govori o njegovom odnosu prema preuzetim obavezama. Po ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno je pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana
133. ZOO jer nije dokazano da su nastupile okolnosti koje su onemogućavale tužitelja da isplati razliku cijene, niti drugoapelanta da završi izgradnju, posebno ne u mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima stranaka i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično njegovo održavanje na snazi. Vrhovnog suda, također, ističe da ugovori i aneksi ugovora koje su zaključile parnične stranke su pravno valjani i ne mogu se smatrati raskinutim bez obzira na jednostranu obavijest drugoapelanta o raskidu, jer za to nije ispunjen zakonski razlog iz člana 124. ZOO, niti su nastupile promijenjene okolnosti koje bi vodile raskidu (član 133. ZOO). Vrhovni sud još ističe da se zahtjev tužitelja za predaju u posjed, može usvojiti samo u odnosu na onoga ko je faktički držalac stvari čija se predaja traži, a kako je u toku predmetne parnice nesporno utvrđeno da se sporni prostor ne nalazi u posjedu drugoapelanta, to se u tom djelu tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje neosnovanim. Naime, predmetni prostor se nalazi u posjedu prvoapelanta, ali kako prvoapelant-umješač nije parnična stranka već samo lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od strana uspije, zbog čega se i njoj pridružuje, njemu se ništa ne može dosuditi niti se može na nešto obavezati.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-32/15.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a prvoapelant i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, drugoapelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da drugoapelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se drugoapelant, u konkretnom slučaju, može pozvati na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ali se ne može pozivati na povredu prava na dom i nediskriminaciju iz člana II/3.f) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 8. i 14. Evropske konvencije, pa Ustavni sud nije ni razmatrao te navode drugoapelanta.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman