Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/15 (D. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-850/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016 godine, u predmetu broj AP-850/15, rješavajući apelacije Dragana Samardžića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Samardžić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 097723 14 Pžp od 17. decembra 2014. godine;

Senahid Sirćo protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005661 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine;

Ibrahim Sokolar protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005700 15 Pžp od 16. septembra 2015. godine;

Jasmin Karamović protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005661 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine;

„TXTV“ d.o.o. Tuzla i Sabahudin Bešić protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Pr 055290 16 Pžp od 21. juna 2016. godine;

„Bonus Bono“ d.o.o. Pribinić - Teslić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 020381 16 Pžp od 8. juna 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-850/15 Dragan Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 097723 14 Pžp od 17. decembra 2014. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 32. stav 4. tačka 1. i člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, učinjene na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je za prekršaj iz člana 38. stav 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni-apelant u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne počini isti ili sličan prekršaj u oblasti indirektnih poreza, dok je za prekršaj iz člana 32. stav 4. točka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 13.803,20 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 40,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene izvedenih dokaza, zaključio da je okrivljeni-apelant počinio navedene prekršaje u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja, te je za svoje odlučenje iznio valjane razloge koji u potpunosti opravdavaju navedeni stav prvostepenog suda i ukazuju na pravilnost odluke. Naime, utvrđeno stanje proizilazi iz materijalnih dokaza - zapisnika o kontroli Regionalnog centra Sarajevo koji predstavlja javnu ispravu (obzirom da apelant u ostavljenom roku nije ulagao prigovor u odnosu na sadržinu i konstatovane činjenice u toku inspekcijske kontrole) kojim su na jasan i nedvojben način utvrđene činjenice koje se odnose na počinjenje prekršaja od strane poreskog obveznika u kojem je u vrijeme počinjenja prekršaja apelant bio odgovorno lice. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH.

2. AP-4481/15 Senahid Sirćo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 29. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005661 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant i J.K su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 17. stav 1. Zakona o šumama, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 200,00 KM, te su obavezani da naknade troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od po 20,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud navodi da je pravilnim tumačenjem odluke Ustavnog suda FBIH broj U-46/13 od 13. maja 2014. godine zaključio da se Zakon o šumama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 8/13) u konkretnom predmetu mogao primjenjivati, jer je prekršaj od strane okrivljenih lica počinjen (5. novembra 2014. godine) u periodu kada je važio Zakon o šumama na nivou Zeničko-dobojskog kantona. Naime, uvidom u Prijavu za šumsku štetu broj 95/14 od 10. novembra 2014. godine, koja je kao materijalni dokaz predložena od strane ovlaštenog organa i izvedena na usmenom pretresu, utvrđeno je da su apelant i J.K počinili navedeni prekršaj u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepeno rješenje i oglasio ih odgovornim za počinjeni prekršaj. Što se tiče odluke o sankciji, Kantonalni sud je prilikom odabira vrste i visine prekršajne sankcije zaključio da će se svrha kažnjavanja postići isključivo izricanjem novčane kazne u zakonom propisanom minimumu u skladu sa čl 21. i 22. st. 1. i 3. Zakona o prekršajima FBIH u vezi sa članom 62. stav 1. tačka e) Zakona o šumama.

3. AP-4492/15 Ibrahim Sokolar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 30. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005700 15 Pžp od 16. septembra 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 17. stav 1. Zakona o šumama, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 10,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud navodi da je pravilnim tumačenjem odluke Ustavnog suda FBIH broj U-46/13 od 13. maja 2014. godine zaključio da se Zakon o šumama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 8/13) u konkretnom predmetu mogao primjenjivati, jer je prekršaj od strane okrivljenog lica počinjen (23. decembra 2014. godine) u periodu kada je važio Zakon o šumama na nivou Zeničko-dobojskog kantona. Naime, uvidom u Prijavu za šumsku štetu broj 19/14 od 31. decembra 2014. godine, koja je kao materijalni dokaz predložena od strane ovlaštenog organa i izvedena na usmenom pretresu, utvrđeno je da je apelant počinio navedeni prekršaj u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepeno rješenje i oglasio ga odgovornim za počinjeni prekršaj. Što se tiče odluke o sankciji, Kantonalni sud je prilikom odabira vrste i visine prekršajne sankcije zaključio da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem novčane kazne u najnižem iznosu unutar zakonom propisanog raspona novčane kazne (200,00 do 1.500,00 KM) u skladu sa odredbom čl. 21. i 22. st. 1. i 3. Zakona o prekršajima FBIH u vezi sa članom 62. stav 1. tačka e) Zakona o šumama.

4. AP-4505/15 Jasmin Karamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005661 15 Pžp od 15. septembra 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, S.S. i apelant su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 17. stav 1. Zakona o šumama, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 200,00 KM, te su obavezani da naknade troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od po 20,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud navodi da je pravilnim tumačenjem odluke Ustavnog suda FBIH broj U-46/13 od 13. maja 2014. godine zaključio da se Zakon o šumama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 8/13) u konkretnom predmetu mogao primjenjivati, jer je prekršaj od strane okrivljenih lica počinjen (5. novembra 2014. godine) u periodu kada je važio Zakon o šumama na nivou Zeničko-dobojskog kantona. Naime, uvidom u Prijavu za šumsku štetu broj 95/14 od 10. novembra 2014. godine, koja je kao materijalni dokaz predložena od strane ovlaštenog organa i izvedena na usmenom pretresu, utvrđeno je da su S.S. i apelant počinili navedeni prekršaj u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepeno rješenje i oglasio ih odgovornim za počinjeni prekršaj. Što se tiče odluke o sankciji, Kantonalni sud je prilikom odabira vrste i visine prekršajne sankcije zaključio da će se svrha kažnjavanja postići isključivo izricanjem novčane kazne u zakonom propisanom minimumu u skladu sa čl 21. i 22. st. 1. i 3. Zakona o prekršajima FBIH u vezi sa članom 62. stav 1. tačka e) Zakona o šumama.

5. AP-3233/16 „TXTV“ d.o.o. Tuzla i Sabahudin Bešić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnijeli su 28. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Pr 055290 16 Pžp od 21. juna 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu („TXTV“ d.o.o. Tuzla) su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa im je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM za prvoapelanta i 100,00 KM za drugoapelanta, te su obavezani da naknade troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od po 30,00 KM. U predmetnom prekršajnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na nesporan način utvrdio da su se u radnjama apelanata u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja koji im se stavlja na teret. Ovakvo činjenično stanje sud, u predmetnom prekršajnom postupku, temelji na izjavi svjedoka i vještaka saobraćajne struke odnosno, dokazima materijalne prirode, dok je kod odlučivanja o visini novčane kazne cijenio sve okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH.

6. AP-3246/16 Bonus Bono d.o.o. Pribinić - Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 28. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 020381 16 Pžp od 8. juna 2016. godine. Apelant je 21. septembra 2016. godine dopunio apelaciju tako što je obavijestio Ustavni sud da Republičko javno tužilaštvo neće podići zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja koja je apelant osporio u predmetnoj apelaciji. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 81. Zakona o inspekcijama u RS, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je, u konkretnom slučaju, do izvršenja predmetnog prekršaja došlo propuštanjem preduzimanja određene radnje od strane apelanta, tj. apelant nije postupio po rješenju nadležnog inspektora (da radniku I.B. izvrši obračun i isplatu plate za mjesec juni i pet dana jula 2015. godine i uruči mu pismeni obračun plate, u roku od pet dana od dana prijema rješenja) na koji način je ostvareno biće prekršaja iz naprijed navedenog člana Zakona o inspekcijama. Dalje se navodi da apelant nije dokazao razloge za nepostupanje po rješenju inspektora (nije obezbijedio prisustvo svjedoka na usmenom pretresu), odnosno, da je radnik, prije nego je prestao sa radom u pravnom licu sam sebi isplatio platu, tako što je novac uzeo od dnevnog pazara. Okružni sud je istakao da je predmet ovog prekršajnog postupka prekršaj čija su zakonska obilježja nepostupanje po rješenju inspekcije, te se u tom rješenju utvrđuju samo okolnosti od značaja za utrđivanje da li je postupljeno po rješenju u ostavljenom roku, dok se, čak i ukoliko je radnik iz kase okrivljenog-apelanta neovlašteno uzeo novac, okolnosti međusobnog potraživanja radnika i pravnog lica utvrđuju u drugoj vrsti postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 215. Zakona o prekršajima RS. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-850/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/15 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio