Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/16 (A. L. iz Sarajeva)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1373/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1373/16, rješavajući apelacije Adnana Lunje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Adnana Lunje koje su podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 465116 15 Pžp od 21. januara 2016. godine, broj 65 0 Pr 476800 15 Pžp od 22. januara 2016. godine, broj 65 0 Pr 476812 15 Pžp od 22.
januara 2016. godine, broj 65 0 Pr 495684 16 Pžp od 27. januara 2016. godine, broj 65 0 Pr 495681 16 Pžp od 1. februara 2016. godine, broj 65 0 Pr 476801 16 Pžp od 1. februara 2016. godine, broj 65 0 Pr 507435 16 Pžp od 8. februara 2016. godine, broj 65 0 Pr 513188 16 Pžp od 16. marta 2016. godine, broj 65 0 Pr 488633 16 Pžp od 15.
marta 2016. godine, broj 65 0 Pr 505122 16 Pžp od 15. marta 2016.
godine, broj 65 0 Pr 495696 16 Pžp od 7. marta 2016. godine, broj 65 0 Pr 517931 16 Pžp od 16. marta 2016. godine, broj 65 0 Pr 495678 16 Pžp od 15. marta 2016. godine, broj 65 0 Pr 507431 16 Pžp od 25.
aprila 2016. godine, broj 65 0 Pr 507781 16 Pžp od 5. aprila 2016.
godine, broj 65 0 Pr 506134 16 Pžp od 4. aprila 2016. godine i broj 65 0 Pr 465114 16 Pžp od 4. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Lunja iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović advokat iz Sarajeva, podnio je u periodu od 25. marta do 2016. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-1373/16, AP-1374/16, AP-1375/16, AP-1546/16, AP-1578/16, AP-1579/16, AP-1833/16, AP-2172/16, AP-2173/16, AP- 2174/16, AP-2175/16, AP-2219/16, AP-2220/16, AP-2237/16, AP-2238/16, AP-2239/16 i AP- 2240/16.
3. Dakle, ukupno je podneseno 17 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1373/16.
4. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama Kantonalnog suda, potvrđena su rješenja Općinskog suda, koja su donijeta u prekršajnom postupku protiv apelanta, u kojem je apelant oglašen odgovornim, jer je inspekcijskom kontrolom koju je izvršio kantonalni saobraćajni inspektor utvrđeno da se u preciziranom vozilu, čiji je vlasnik drugoapelant, koje ne posjeduje važeće registarske tablice sa slovnom oznakom „TA", nalazi sistem radioveze ugrađen na vidnom mjestu, a na vozilu se nalazila krovna oznaka sa natpisom „Holand Company 68“, koja upućuje na obavljanje taksi-djelatnosti, čime je drugoapelant počinio prekršaj iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o taksi-prijevozu), pa mu je na osnovu člana 55. stav 4. a u vezi sa stavom 1. tačka d. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosima preciziranim u izrekama osporenih rješenja. U obrazloženjima prvostepenih rješenja Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza ustanovio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića prekršaja iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu, zbog čega je apelanta proglasio odgovornim i kaznio prema zakonu. Odbranu apelanta u kojoj navodi da su saobraćajni inspektori mogli vršiti kontrolu samo u dijelu provođenja obaveza koje ovakva lica imaju prilikom tranzita preko Kantona Sarajevo Općinski sud nije mogao prihvatiti s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza nedvosmisleno utvrdio da su se navedenim vozilom pružale usluge taksi-prijevoza na području Kantona Sarajevo, a saobraćajni inspektor je vršio poslove inspekcijskog nadzora i kontrole u skladu sa članom 41. stav 2. i članom 42. Zakona o taksi-prijevozu.
5. Općinski sud je, također, ocijenio kao neutemeljene navode apelanta da je članom 173. Zakona o inspekcijama FBiH propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe, odnosno stavljaju se van snage sve odredbe drugih propisa koje su regulirale procesne radnje svih inspektora na području Federacije BiH za šta je Općinski sud dao objašnjenje. Općinski sud nije mogao prihvatiti ni navode odbrane apelanta da prekršajni nalog nije mogao biti izdat na ime apelanta kao vlasnika preduzetničke radnje zbog toga što Zakon o taksi-prijevozu ne predviđa mogućnost kažnjavanja vlasnika poduzetničke radnje s obzirom na to da je članom 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d) Zakona o taksi-prijevozu u Kantonu Sarajevu propisana novčana kazna i za vlasnika vozila, što je sud u konkretnom slučaju i primijenio na apelanta, jer je dokazano da je apelant vlasnik vozila.
6. Rješenja prvostepenog suda u postupku po žalbama apelanta su potvrđena, odnosno žalbe apelanta izjavljene protiv prvostepnih rješenja u svim predmetima su odbijene kao neosnovane.
7. U svim navedenim apelacijama apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U tom pravcu apelant upućuje na arbitrarnu primjenu materijalnog prekršajnog propisa. Drugoapelant upućuje i na praksu Ustavnog suda prema kojoj se prekršajni postupak izjednačava sa krivičnim, te u tom pravcu ukazuje da je prekršajnim nalogom, koji predstavlja prekršajnu optužnicu, nadležni organ stavio na teret drugoapelantu osnov iz člana 55. Zakona o taksi-prijevozu, a prekršajni sud je ex officio preinačio materijalnopravni prekršajni osnov, odnosno sam utvrdio odredbu iz materijalnog zakona koja je prekršena. U tom pravcu drugoapelant, dalje, ukazuje da član 55. stav 1. tačka d) Zakona o taksiprijevozu predviđa kaznu za samostalnog taksi-prijevoznika-fizičko lice, odnosno da se ovom odredbom može kazniti lice koje je vozilo taksi-vozilo, a stavom 4. istog člana predviđeno je kažnjavanje i vlasnika vozila. Drugoapelant upućuje na to da član 55. ne poznaje dvije vrste subjekata koji se kažnjavaju. Dakle, prema mišljenju drugoapelanta, inspekcijski organ je stavio drugoapelantu na teret pogrešnu odredbu (član 55. stav 1. tačka d) ), što je pokušao ispraviti redovni sud (član 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d), što je zabranjeno u krivičnim stvarima. Dalje, u vezi sa pravom na pravičan postupak, apelant se žali na povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te u tom pravcu navodi da niti jednom riječju u obrazloženju osporenog rješenja nije dokazana krivica drugoapelanta kao vlasnika vozila, čime je sud uveo „institut odgovornosti po sili zakona“ u prekršajni postupak, konstruirao subjektivni element i prebacio teret dokazivanja na drugoapelanta. Dalje, drugoapelant ističe da odredba koja je osnov (član 55. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 4) nema veze sa odgovornošću odgovornog lica u pravnom licu, što je Kantonalni sud naveo. U vezi sa povredom prava na imovinu, drugoapelant, u suštini, ukazuje na povrede prava na presumpciju nevinosti i pravično suđenje koje su dovele do oduzimanja imovine drugoapelantu u vidu određene novčane kazne. Drugoapelant veoma detaljno navodi svoje mišljenje i viđenje povrede člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te ukazuje na pojam jedinstvenog tržišta i u tom pravcu ukazuje da je sud prekršio obaveze da poštuje jedinstveno tržište kada vozilo koje je zakonito registrirano za obavljanje rentakar djelatnosti tretira kao taksi-vozilo prema odredbama kantonalnog zakona, zbog činjenica da vozač rentakar vozila posjeduje određenu opremu dozvoljenu u skladu sa zakonom gdje je registriran. Na ovaj način drugoapelant je onemogućen da obavlja djelatnost na teritoriji cijele BiH. Osim toga, prema mišljenju drugoapelanta, inspektor je trebalo da ocijeni dokumentaciju koju vozilo ima prema registraciji, odnosno u odnosu na propise Republike Srpske. Drugoapelant ukazuje da je prekršajna odgovornost posljedica samo izgleda vozila, jer u momentu kontrole nije bilo čak ni korisnika usluga (taksi), pa se postavlja pitanje da li je pružanje taksi-usluga dokazano. Drugoapelant ukazuje da bi sasvim drugačije bilo da je inspekcijski pregled dokazao da se rantakar djelatnost zloupotrebljavala za obavljanje taksi-djelatnosti, ali takvih dokaza nema. S tim u vezi, drugoapelant ukazuje na protivrječnost ukoliko sud kazni nekoga zato što ne ispunjava uvjete za taksi-djelatnost, a prethodno ukaže da se on bavi rentakar djelatnošću. Dalje, drugoapelant ističe i da je inspektor otvoreno naveo da ne poznaje zakonske propise Republike Srpske, a sud je odbio kao dokaz upravni akt koji je izdao nadležni organ Republike Srpske.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant se poziva na arbitrarnu primjenu materijalnog prekršajnog propisa, kao i na povredu prava na pretpostavku nevinosti.
12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-764/16 u okviru odluke AP-2560/15 ( vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2560/15 od 12. maja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime pri odlučivanju, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti konkretnih slučajeva, navedenu praksu Evropskog suda i relevante stavove Ustavnog suda navedene u odluci AP-2560/15 od 12. maja 2016. godine, u kojoj je zaključeno da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje drugoapelantu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka u prekršajnom postupku, nakon provedenog prekršajnog postupka, uz primjenu relevantnih materijalnih propisa utvrdili prekršajnu odgovornost drugoapelanta za šta su dali jasne i obrazložene razloge. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na presumpciju nevinosti drugoapelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je zaključak o utvrđenoj prekršajnoj odgovornosti drugoapelanta rezultat prekršajnog postupka u kojem su ispoštovana prava drugoapelanta. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. kada je prekršajni postupak posljedica nepostupanja drugoapelanta u skladu sa načinom propisanim zakonom da obavlja određenu djelatnost za koju nije uspio razuvjeriti redovni sud da je ne obavlja. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu drugoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je izrečena novčana kazna sankcija donesena za utvrđenu prekršajnu odgovornost drugoapelanta.
13. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP-2560/15, koje se u potpunosti primjenjuje na navedene predmete, te da ih nije potrebno posebno obrazlagati i zaključuje da su predmetne apelacije očigledno neosnovane, jer Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u konkretnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se apelant pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman