Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/16 (I. A.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-563/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-563/16, rješavajući apelaciju Ibrahima Alića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Alić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 201790 12 Rsž od 29. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Alić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 201790 12 Rsž od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena žalba tuženog (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo), te je preinačena prvostepena presuda, u djelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev (da se obaveže tuženi da apelantu, za određeni vremenski period, isplati na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad, za rad na dane državnih praznika i da na ime razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u ime apelanta uplati kod nadležnog Fonda PIO, određene novčane iznose), na način da je apelantu umanjen dosuđeni novčani iznos.
2. U svom obrazloženju, Kantonalni sud navodi da je predmet spora, pored ostalog, apelantov zahtjev za isplatu manje isplaćenih plata sa naknadom za minuli staž, za rad u dane državnih praznika, kao i naknade razlike obaveznih doprinosa za PIO za određeni vremenski period, iz razloga što tuženi apelantu nije isplaćivao zahtijevane naknade prema Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje se navodi, da je prvostepeni sud rješavajući o takvom zahtjevu, utvrdio da je apelant u spornom periodu bio na radnom mjestu autogumar-vulkanizer, da je tuženi pristupio predmetnom GKU, da je navedeni granski ugovor na snazi, da je apelant po zanimanju KV gumar-vulkanizer, da je u odnosu na stručnu spremu i poslove koje je obavljao kod tuženog spadao u III grupu, za koju je utvrđen koeficijent složenosti 2,00 do 2,50., da je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu jer zaključuje da apelant u odnosu na stručnu spremu i poslove koje je obavljao kod tuženog spadao u grupu III, pa se može primijeniti koeficijent složenosti 2,30, a kako je apelant i predložio. Kantonalni sud konstatuje, da je osnovana žalba tuženog u djelu u kojem on osporava utvrđeni koeficijent apelantu od 2,30. Također se navodi, da tuženi ne spori da se posao apelanta treba svrstati u III grupu prema članu 43. GKU, koja obuhvata srednje složene poslove KV zaposlenika, da III grupa složenosti prema navedenom članu GKU obuhvata poslove na koje se primjenjuje koeficijent složenosti u rasponu od 2,00 do 2,50, te da je ovu spornu situaciju oko primjene koeficijenta složenosti, prvostepeni sud raspravio i udovoljio je apelantovom tužbenom zahtjevu kada je prihvatio nalaz vještaka, koji je obračun izvršio uz primjenu koeficijenta složenosti od 2,30. Kantonalni sud ističe, da je nalaz i mišljenje vještaka zasnovao isključivo po uvidu u finansijsku dokumentaciju, a na odredbama GKU i da matematički iskazani iznosi nisu bili sporni između stranaka, već je bilo sporno koji je to koeficijent primjenjiv za apelanta, te da se apelant odlučio za koeficijent od 2,30 a morao je u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazati da su ti poslovi iz III grupe koje je obavljao, vrednovani koeficijentom složenosti 2,30 i taj teret dokazivanja sud nije mogao ,,prebaciti“ na tuženog. Ovo sve zbog toga, po ocjeni Kantonalnog suda, što se teret dokazivanja prema pravilu o teretu dokazivanja, vezuje za vrstu činjenica koje se dokazuju, a u konkretnom slučaju to su činjenice o grupi i koeficijentu grupe složenosti iz GKU, koji se primjenjuje u predmetnoj stvari, a na kojima apelant dokazuje pravo na isplatu veće plate i naknada kao u zahtjevu, te kako na činjenicama o grupi složenosti poslova i koeficijentu u okviru grupe apelant zasniva pravo na isplatu, onda je na njemu i bio teret dokazivanja da poslu, koji je obavljao, pripada koeficijent od 2,30. Kantonalni sud zaključuje, da navedene činjenice apelant, osim tvrdnje, ničim nije dokazao i zbog toga je Kantonalni sud prihvatio osnovanim navode žalbe u tom dijelu, te kako je kroz dokazni postupak vještak finansijske struke po prijedlogu tuženog izvršio i obračun razlike plata i naknada i prema koeficijentu složenosti od 2,00, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman