Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4845/13 (R.S. vlasnik apoteka „Džuna“)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4845/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4845/13, rješavajući apelaciju R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002528 12 Rev od 12. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. S., vlasnik apoteka „Džuna“ (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke podnio je 29. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002528 12 Rev od 12. septembra 2013. godine. Apelant je 3. decembra 2015. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tuženog hotela „Bosna“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 9. septembra 2016. godine, dok Viši privredni sud i Okružni privredni sud nisu odgovorili na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 002528 02 Ps od 18. januara 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 22.001,60 KM sa zakonskom kamatom na način preciziran u izreci presude, s tim da se obračun kamate do 18. maja 2001. godine vrši prema visini kamatne stope koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju u konvertibilnim markama, a od 19. maja 2001. godine do konačne isplate prema Zakonu o visini stope zatezne kamate. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, a koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog novčanog iznosa, kao i apelantov alternativni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora pobliže označenog kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) koji se nalazi u sastavu tuženog, kao i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je utvrdio da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev od 4. decembra 2001. godine podnesen protiv tuženog radi neosnovanog bogaćenja, naknade štete po osnovu izgubljene dobiti i prava na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Nakon ocjene brojnih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant predmetnim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 552.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 1990. godine pa do isplate i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da u slučaju da mu tuženi ne isplati navedeni iznos da je dužan da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor koji se nalazi u holu tuženog. Okružni privredni sud je, uvidom u ugovor o udruživanju sredstava za adaptaciju i davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora zaključenog između apelanta i pravnog prednika tuženog DP „Kontinental“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog) od 20. marta 1990. godine, utvrdio da je predmet navedenog ugovora udruživanje sredstava ugovornih strana radi adaptacije predmetnog poslovnog prostora prema projektnoj dokumentaciji, kao i davanje istog pod zakup apelantu. Utvrđeno je da se navedenim ugovorom apelant obavezao da u korist pravnog prednika tuženog udruži sredstva u iznosu od 75.000,00 dinara koje će tuženi utrošiti za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora koji će apelant koristiti isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti, i to otvaranje i rad butika „Zdravlje“, što se ima smatrati unaprijed isplaćenom zakupninom apelanta pravnom predniku tuženog za prvih pet godina zakupa, a da se za narednih pet godina apelant obavezao plaćati zakupninu u iznosu od po 2.000 DEM mjesečno u dinarskoj protivvrijednosti. Dalje, navedenim ugovorom je regulirano da se pravni prednik tuženog kao zakupodavac obavezao predati u zakup predmetni poslovni prostor apelantu po završetku adaptacije, od kada počinje teći obaveza apelanta kao zakupca po osnovu zakupnine i da po isteku zakupa ugovorne strane mogu otkazati ugovor iz sljedećih razloga, i to zakupac ako krivicom zakupodavca bude onemogućen da obavlja svoju djelatnost u zakupljenom prostoru, a zakupodavac ako krivicom zakupca bude onemogućen da obavlja svoju djelatnosti, te da će u tom slučaju naknadu štete snositi ona ugovorna strana zbog koje je došlo do raskida ugovora. Okružni privredni sud je također utvrdio, da je apelant na osnovu prikupljenih ponuda od različitih ponuđača za izradu projektne dokumentacije za sanaciju hola pravnog prednika tuženog odabrao ponudu ateljea „Čađo“ (u daljnjem tekstu: atelje „Čađo“) s kojim je zaključio ugovor koji je potpisan i ovjeren i pečatom i pravnog prednika tuženog, da je cijena idejnog projekta iznosila 21.000 dinara, što je svojim iskazom potvrdila i vlasnica navedenog ateljea Slavica Čađo, navodeći da je 28. maja 1990. godine predala apelantu projekat enterijera hola pravnog prednika tuženog koji joj je isplatio navedeni iznos. Iz Zaključka Općinske komisije za urbanizam, saobraćaj i komunikacije broj 11-364-2146/89 od 4. januara 1990. godine proizlazi da je usvojen zahtjev pravnog prednika tuženog i da je izdata urbanistička saglasnost za adaptaciju dijela prizemlja hola pravnog prednika tuženog, uz prethodno pribavljeno mišljenje projektanta hotela.
7. Dakle, Okružni privredni sud je ocjenom svih navedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke, tj. apelant i pravni prednik tuženog, bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora shodno Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90), a supsidijarno Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „ Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je apelant dokazao da je u postupku izvršenja navedenog ugovora snosio troškove putovanja delegacije u Opatiju radi pronalaženja idejnog rješenja za rekonstrukciju hola pravnog prednika tuženog u iznosu od 9.477,00 dinara, odnosno prema tadašnjem kursu 705,83 KM, te da je na ime projektne dokumentacije za sanaciju hola pravnog prednika tuženog ponuđaču ateljeu „Čađo“ platio iznos od 2.100,00 dinara koji, prema tržišnom kursu utvrđenom od strane Narodne banke Jugoslavije na dan izvršene isplate (1:7,10), iznosi 295,77 KM. Okružni privredni sud je na osnovu navedenog udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu primjenom člana 132. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ovo iz razloga što, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, apelant nije dokazao svoje navode koji se odnose na troškove izgubljene zarade u iznosu od 46.200,00 KM, troškove upotrebe tehničke dokumentacije u iznosu od 72.000,00 KM i troškove plaćanja projektno-tehničke dokumentacije koju je sačinio projektni studio „Arhis“ u iznosu od 28.000,00 dinara, kao i apelantov alternativni tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju predmetnog poslovnog prostora. Dakle, kako apelant preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 552.000,00 KM ničim nije dokazao, niti je predlagao izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem, Okružni privredni sud je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan.
8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 002528 12 Pž 2 od 17. septembra 2012. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Okružnog privrednog suda od 18. januara 2012. godine potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda je preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu, tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 7.020,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 1.316,25 KM.
9. Ispitujući presudu prvostepenog suda Viši privredni sud je naveo da su apelant i pravni prednik tuženog zaključili ugovor o udruživanju sredstava za adaptaciju i zakup poslovnog prostora u holu pravnog prednika tuženog. Tim ugovorom se apelant obavezao da u cilju adaptacije predmetnog poslovnog prostora u korist zakupodavca udruži novčana sredstva u iznosu od 75.000,00 dinara, što se ima smatrati unaprijed plaćenom zakupninom za period od pet godina, nakon čega će apelant kao zakupac pravnom predniku tuženog plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od po 2.000,00 DEM u dinarskoj protivvrijednosti. Navedeno je da se tuženi kao zakupac obavezao da će navedena sredstva uplaćena od strane apelanta uložiti za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, uz obavezu da predmetni poslovni prostor po završetku adaptacije preda apelantu u zakup, od kada počinju teći obaveze po osnovu zakupnine. Iz navedenog, prema ocjeni Višeg privrednog suda, proizlazi da su se ugovorne strane sporazumjele o udruživanju novčanih sredstava u korist pravnog prednika tuženog kao zakupodavca, s tim da istim ugovorom nije predviđeno da apelant finansira putovanja delegacije u inostranstvo radi pribavljanja idejnog rješenja, niti njegova obaveza da pribavlja tehničku i drugu dokumentaciju potrebnu za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, Viši privredni sud ukazuje da apelant nije predložio vještačenje radi utvrđivanja da li je tuženi koristio dokumentaciju koju je apelant finansirao i koju je izradio atelje „Čađo“ za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. Dakle, apelant, prema ocjeni Suda, nije dokazao da je prema tuženom vršio bilo kakvo plaćanje po osnovu zaključenog ugovora. Pogotovo neosnovanim Viši privredni sud smatra apelantove žalbene navode u pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva za predaju predmetnog poslovnog prostora budući da se apelantov primarni i alternativni zahtjev međusobno isključuju, te jer apelant ničim nije dokazao osnovanost tog zahtjeva. Dakle, Viši privredni sud je zaključio da apelant ničim nije dokazao eventualnu izgubljenu dobit, odnosno štetu koju je pretrpio zbog izgubljenog vremena i zapostavljanja rada njegove apoteke, pa smatra da apelantovi žalbeni navodi ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu s obzirom da apelantovo potraživanje ne proizlazi iz zaključenog ugovora. S obzirom na navedeno Viši privredni sud je, primjenom čl. 226. i 229. stav 2. ZPP-a (kad utvrdi drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi), donio odluku kao u izreci.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 002528 12 Rev od 12. septembra 2013. godine apelantovu reviziju odbio, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode, ocijenivši da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da je u konkretnom slučaju shodno ugovoru o udruživanju sredstava zaključenom između apelanta i pravnog prednika tuženog, apelant bio dužan da uloži sredstva u iznosu od 75.000,00 dinara u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, nakon čega je pravni prednik tuženog bio dužan predati apelantu adaptirani poslovni prostor, pa kako apelant nije izvršio svoju obavezu, tuženi je bio oslobođen svojih ugovornih obaveza shodno odredbi člana 122. stav 1. ZOO-a. Budući da je apelant „tvrdio da je tuženi za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora koristio projektnu dokumentaciju koju je on finansirao“, pa da se na taj način neosnovano obogatio, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana
210. ZOO-a propisano da stjecanje bez osnova postoji kada se ispune dva kumulativna uvjeta, i to: da imovina jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe i drugi uvjet da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Istaknuto je da u konkretnom slučaju ti uvjeti nisu ispunjeni, te je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom čl. 7. stav 1, 102. stav 1, 123. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode da je drugostepeni sud pogrešno tumačio ugovorene odredbe jer „iz provedenih dokaza ne proizilazi da je adaptaciju poslovnog prostora izvršena na osnovu dokumentacije koju je naručio i platio [apelant ] (projekat ateljea 'Čađo'), a [apelant ] nije dokazao ni da je on umjesto tuženog platio projektnu dokumentaciju koju je izradio Projektni studio 'Arhis'“. Vrhovni sud je istakao da dakle nema dokaza da se tuženi neosnovano obogatio time što je iskoristio dokumentaciju koju je apelant isfinansirao. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da je nesporno da je apelant tokom 1990. godine imao izdatke na ime troškova putovanja određenih osoba zaposlenih kod pravnog prednika tuženog, uključujući i troškove hotelskog smještaja, te druge ugostiteljske usluge „ne znači da je time imovina tuženog uvećana na uštrb imovine“ apelanta, tim prije što je apelant navedene usluge plaćao i osobama koje nisu zaposlene kod pravnog prednika tuženog. U vezi s tim je istaknuto da apelant nije imao ugovorenu obavezu da snosi ovu vrstu troškova, pa se, kako je istakao Vrhovni sud, „ovdje radi o privatnim putovanjima, pa ukoliko se neko o obogatio na račun [apelanta], to nije bio tuženi, već lica koje je [apelant] čašćavao te plaćao njihove hotelske račune i troškove putovanja“. Prema tome, kako apelant nije realizirao ugovorene obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava zaključenim s pravnim prednikom tuženog jer nije uložio sredstva u iznosu od 75.000,00 dinara na ime adaptacije predmetnog poslovnog prostora, to nije mogao niti očekivati dobit od njegovog korištenja, zbog čega Vrhovni sud smatra da je drugostepenom presudom pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti shodno odredbi člana 155. u vezi sa članom 189. st. 1. i 3. ZOO-a. Vrhovni sud također smatra neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora jer, kako je već navedeno, ugovor zaključen između apelanta i pravnog prednika tuženog nikad nije ni realiziran, dakle zakupni odnos nije nikad ni nastupio, zbog čega niti jedna ugovorna strana od druge ne može da traži ispunjenje ugovorene obaveze. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu primjenom člana 248. stav 1. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te najzad garancije u pogledu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U prilog tvrdnji o povredi navedenih prava apelant je istakao da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, relevantne odredbe ZOO-a kada su u konačnici odbili njegov tužbeni zahtjev i reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda. Apelant tvrdi da se u okolnostima konkretnog slučaja tuženi neosnovano obogatio i da je zbog toga dužan da mu naknadi štetu zbog izgubljene dobiti i da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Ove navode apelant obrazlaže činjenicom da je tuženi „na temelju dokumentacije koju je on platio izvršio adaptaciju hola i predmetnog poslovnog prostora, snošenjem troškova putovanja delegacije u Opatiju i plaćanjem hotelskih računa za iste, uplatom na ime projektne dokumentacije za adaptaciju hola vlasništvo tuženog“. Apelant se također žali na pristrasnost vijeća Vrhovnog sud koji je odlučio u korist tuženog „na taj način pravdajući prevaru i kriminal tuženog“.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude, te nasuprot apelantovom stavu smatra da apelantu pri donošenju njegove odluke nisu uskraćena garantirana ljudska prava, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna. Tvrdi da apelant ničim nije dokazao da je izvršio ulaganja u predmetni hotel, vlasništvo tuženog, da nije izvršio ugovorenu obavezu adaptacije poslovnog prostora koji se nalazio u holu predmetnog hotela, stoga nije ni došlo do realizacije ugovora o zakupu zaključenog između ugovornih strana. Dalje, Vrhovni sud ukazuje da apelant neosnovano tvrdi da je pretrpio štetu, što u okolnostima konkretnog slučaja ničim nije dokazao. Također smatra paušalnim apelantove navode u vezi s pristrasnošću vijeća Vrhovnog suda smatrajući da njegovo nezadovoljstvo proizlazi iz samog ishoda predmetnog spora. Vrhovni sud dalje smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud propustio da utvrdi činjenično stanje, ukazujući da u postupku po reviziji nije dozvoljeno ispitivanje činjeničnog stanja, već da je revizioni sud vezan činjeničnim stanjem koje su nižestepeni sudovi utvrdili, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi također smatra apelantove navode neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 122. stav 1.
Pravilo istovremenog ispunjenja (1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla. Član 155.
Šteta Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola, ili straha (nematerijalna šteta).
Član 189. st. 1. i 3.
Obična šteta i izmakla korist (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 210.
Sticanje bez osnova (1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002528 12 Rev od 12. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te najzad garancije u pogledu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. U vezi s primjenjivošću garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na neosnovano bogaćenje i naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, te pravo na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, a kao posljedica nerealizacije ugovora koji je apelant zaključio s tuženim, dakle na predmet građansko-pravne prirode. Iz navedenog proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
26. U vezi s pitanjem koje se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku presudom Vrhovnog suda kojom je potvrđena presuda Višeg privrednog suda, u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime neosnovanog bogaćenja i izgubljene dobiti naknadi štetu i da mu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Taj apelantov tužbeni zahtjev je djelimično bio usvojen presudom Okružnog privrednog suda. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u provedenom žalbenom i revizionom postupku utvrdili da je prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev djelimično usvojio na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, jasno i argumentirano obrazložili da su apelant i pravni prednik tuženog zaključili ugovor o udruživanju sredstava radi adaptacije predmetnog poslovnog prostora i davanja u zakup istog, koji ugovor nije realiziran jer apelant nije ispunio svoju ugovorenu obavezu, tj. jer nije pravnom predniku tuženog isplatio iznos od 75.000,00 dinara koji je bio dužan isplatiti tuženom, a ovaj ga uložiti u adaptaciju predmetnog prostora, a zatim isti dati u zakup apelantu nakon adaptacije. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelant nije mogao niti očekivati dobit od njegovog korištenja, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti shodno odredbi člana 155. u vezi sa članom 189. st. 1. i 3. ZOO-a u konačnici u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Prema tome, kako navedeni ugovor između ugovornih strana nije nikad realiziran, Ustavni sud zapaža da su sudovi odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora jer zakupni odnos nije nikad nastao, zbog čega niti jedna ugovorna strana od druge nije mogla tražiti ispunjenje ugovorene obaveze.
29. Ustavni sud također zapaža da su u odluci Vrhovnog suda kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari dati detaljni i jasni razlozi zašto je neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva usmjeren na isplatu preciziranog novčanog iznosa na ime neosnovanog obogaćenja tuženog. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno istakao da ne proizlazi da je adaptacija poslovnog prostora izvršena na osnovu dokumentacije koju je naručio i platio apelant (projekat ateljea „Čađo“), kao i da apelant nije dokazao da je on umjesto tuženog platio projektnu dokumentaciju koju je izradio projektni studio „Arhis“. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje i relevantne odredbe ZOO-a Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
30. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, potvrđujući presudu Višeg privrednog suda, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava (ZOO i ZPP) u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu ocjene utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog, te su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u navodima apelacije istakao iste razloge koje je naveo i u reviziji, a koje je Vrhovni sud detaljno ispitao, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.
31. Apelant apelacionim navodima također ukazuje na pristrasnost vijeća Vrhovnog suda koji je odlučio u korist tuženog „na taj način pravdajući prevaru i kriminal tuženog“.
32. U odnosu na ove apelantove navode Ustavni sud ističe da se prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost vijeća Vrhovnog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
34. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da je apelant navode o kršenju ovog prava, također, doveo u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, tj. vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), te zapaža da je Viši privredni sud ispitao njegove žalbene navode, a Vrhovni sud revizione navode i da su ovi sudovi dali razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom u korist apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članu 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Pravo na zabranu od nediskriminacije
36. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom da apelant nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, te imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu od nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
37. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 17. Evropske konvencije kojom odredbom je regulirana zabrana zloupotrebe prava. U vezi sa ovim apelacionim navodima apelanta, pri tome cijeneći da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne dovode u pitanje povredu člana
17. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev uz ukazivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak pogrešne i proizvoljne primjene prava, pri čemu u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na pristrasnost suda.
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant koristio sve zakonom raspoložive pravne lijekove, a sama činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu u konačnici rezultirali odlukom u korist apelanta ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku.
41. Imajući u vidu zaključke vezane za navode o povredi naprijed navedenih prava Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 17. Evropske konvencije budući nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu navedenog člana poništeno ili ograničeno bilo koje apelantovo pravo garantirano Evropskom konvencijom.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman