Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3753/13 (A. Z.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3753/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3753/13, rješavajući apelaciju Ahmeta Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka
h) i l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Zahirovića podnesena zbog nepostupanja Tužilaštva Brčko Distrikta po podnesenim krivičnim prijavama broj T18 0 KT 0005000 12 i broj T18 0 KTPO 0002420 10 zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Zahirovića podnesna protiv protiv rješenja Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH broj UP-I-33-000094/12 od 14. juna 2013. godine i rješenje Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta BiH broj UP-II-33- 000091/13 od 29. jula 2013. godine zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Zahirovića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 I 054652 13 Gž od 3. juna 2013. godine, rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 I 054652 13 I od 22. aprila 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Tužilaštva Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) po njegovim krivičnim prijavama u predmetima broj T18 0 KT 0005000 12 i broj T18 0 KTPO 0002420 10. Osim toga, apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Gradonačenik) broj UP-I-33-000094/12 od 14. juna 2013. godine i rješenje Apelacione komisije Vlade Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-33-000091/13 od 29. jula 2013. godine, kao i protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 054652 13 Gž od 3. juna 2013. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 054652 13 I od 22. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. i 18. novembra 2013. godine, 29. jula 2015. godine i 29. januara i 12. februara 2016. godine.
2. Dopisom od 29. januara 2016. godine apelant je podnio prijedlog za izuzeće sudije Ustavnog suda Mate Tadića, zbog toga što „je Sudija Mato Tadić član Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH sa stalnim zvaničnim i nezvaničnim kontaktima sa sudijama Osnovnog i Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, kao i sa Gradonačelnikom dr. Antom Domićem i članovima Vlade Brčko distrikta BiH protiv kojih se i vodi Apelacija pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine“.
3. Ustavni sud je na prijedlog potpredsjednika Ustavnog suda Mate Tadića donio odluku o njegovom izuzimanju iz rada i odlučivanja o apelaciji iz razloga propisanih članom 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, jer je član Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH. Krivični postupak protiv trećih lica
4. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 1. oktobra 2010. godine Tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv Nike Stoparića i nepoznate osobe u Vladi Brčko Distrikta BiH. Predmetna krivična prijava je registrovana pod poslovnim brojem T18 0 KT 0002420 10.
5. Također, iz stanja spisa proizilazi da je apelant 18. septembra 2012. godine Tužilaštvu podnio novu krivičnu prijavu protiv Ante Tomića, koja je registrovana pod poslovnim brojem T18 0 KTA 0005000 12.
6. Iz dopune apelacije proizlazi da je Osnovni sud, odlučujući o optužnici Tužilaštva broj T18 0 KTPO 0002420 10, donio presudu broj 96 0 K 069334 13 K od 10. jula 2014. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 069334 14 Kž od 2. juna 2015. godine, kojom se optuženi oslobađaju od optužbe.
Upravni postupak
7. Rješenjem Gradonačelnika broj UP-I-33-000094/12 od 14. juna 2013. godine apelant kao zaposlenik Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge, Pododjeljenja za sport i kulturu, imenovan Odlukom Gradonačelnika od 7. decembra 2005. godine, na određeno vrijeme, do povratka zaposlenice sa porodiljskog odsustva, na radno mjesto referent za razvoj amaterizma i realizaciju programa u kulturi, proglašen je prekobrojnim sa 4. oktobrom 2006. godine.
8. Rješenjem Apelacione komisije broji UP-II-33-000091/13 od 29. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Gradonačelnika od 14. juna 2013. godine.
9. Presudom Osnovnog suda broj 93 0 U 068667 13 U od 23. juna 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Apelacione komisije od 29. jula 2013. godine i rješenje Gradonačelnika od 14. juna 2013. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
Izvršni postupak
10. Apelant je 16. januara 2013. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv izvršenika Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik), na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj 096-0-U-07-000087 od 15. septembra 2008. godine i rješenja broj 96 0 U 006226 12 U 3 od 6. septembra 2012. godine, radi isplate plaća – mjesečnih iznosa koji su dospjeli, te vraćanja na posao.
11. Kako podnijeti prijedlog nije sadržavo izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, Osnovni sud je donio zaključak od 28. marta 2013. godine kojim je apelantu naložio da otkloni navedene nedostatke.
12. Postupajući po zaključku suda, apelant je 11. aprila 2013. godine Osnovnom sudu dostavio uređen prijedlog za izvršenje u kome je naveo da je gradonačelnik Brčko Distrikta BiH donio rješenje broj 01.1-33-023608/09 od 21. jula 2009. godine koje je postalo konačno i pravosnažno, kojim je njegov radno pravni status riješen, tako što je radni odnos sa određenog prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Nadalje, apelant je u uređenom prijedlogu naveo da se više puta obraćao izvršeniku da postupi po konačnim i pravosnažnim odlukama, organ uprave zakazivao sastanke, ali nikada nije riješio njegov radno pravni status, nije ga je vratio na posao po navedenom rješenju. Zbog toga je predložio da sud donese rješenje o izvršenju, te da u potpunosti postupi po konačnom i pravosnažnom rješenju broj 01.1-33-23608/09 od 21. jula 2009. godine, na taj način što će radni odnos sa određenog vremena prerasti na neodređeno vrijeme od 4. oktobra 2006. godine, te ga vratiti na posao i rasporediti na upražnjeno mjesto u organima uprave, kao i da se skinu novčana sredstva u visini zadnje neto plate apelanta u iznosu od 1.168,4 KM, počev od 4. juna 2010. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, zajedno sa novčanim sredstvima zdravstvenog i penzionog osiguranja, a u slučaju nedostatka sredstava da se izvrši popis i procjena pokretnih stvari izvršenika, te da se izreknu penali na novčanim sredstvima izvršenika, sve dok se apelant ne vrati na posao.
13. Osnovni sud je rješenjem broj 96 0 I 054652 13 I od 22. aprila 2013. godine odbacio kao nepotpun prijedlog apelanta za dozvolu izvršenja protiv izvršenika, radi isplate plata i vraćanja na posao koji je podnešen sudu 16. januara 2013. godine. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja prije svega naveo da apelant sudu nije dostavio niti jednu izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, a u smislu odredbe člana 26. Zakona o izvršnom postupku, a na osnovu koje bi sud mogao dozvoliti predloženo izvršenje. Naime, Osnovni sud je istakao da je apelant u prijedlogu za izvršenje, a kasnije i u uređenom prijedlogu dostavio nekoliko sudskih odluka, te odluka Upravnih organa Brčko Distrikta BiH, koje se tiču vođenja upravnog postupka, odnosno vođenja upravnog spora, koje ne sadrže izvršni naslov. Osnovni sud je naveo da je odrebom člana 26. Zakona o izvršnom postupku određeno da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, dok je odredbom člana 35. stav 1. istog Zakona propisano da prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršđenje, u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava, na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarivanje traži, te sredstvo kojim izvršenje treba provesti i po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Budući da Osnovni sud iz dostavljenih podataka nije mogao sa sigurnošću utvrditi kojom izvršnom ispravom je određeno predloženo izvršenje, to je odlučio da, primjenom člana 35. Zakona o izvršnom postupku, člana 72. stav 2, člana 74. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 20. Zakona o izvršnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
14. Apelacioni sud je rješenjem broj 96 0 I 054652 13 Gž od 3. juna 2013. godine odbio apelantov prigovor i rješenje Osnovnog suda od 22. aprila 2013. godine potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja ponovio utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, iako je Zakonom o izvršnom postupku propisano da sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave u koju između ostalog spadaju i izvršne odluke donesene u upravnom postupku (član 22. Zakona o izvršnom postupku), izvršna isprava na osnovu koje je u konačnom apelant tražio da sud donese rješenje o dozvoli izvršenja ne predstavlja pogodnu izvršnu ispravu za sudsko izvršenje, jer istom nije utvrđeno ispunjenje novčane obaveze i pravilno je zaključio prvostepeni sud da se na osnovu predložene izvršene isprave u konkretnom postupku ne može dozvoliti prinudno izvršenje. Stoga, kako je apelant i prvobitno postavljenim a i uređenim prijedlogom tražio od suda da dozvoli prinudnu naplatu neisplaćenih plata i vraćanje na posao, a kako izvršna isprava na osnovu koje je predložio predmetnu prinudnu naplatu ne sadrži utvrđenu obavezu izvršenika na isplatu plata i vraćanja na posao, nego (između ostalog) obavezu Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH da posebnim rješenjem o imenovanju apelanta rasporedi na upražnjeno radno mjesto u organim uprave, po ocjeni Apelacionog suda, priložena izvršna isprava ne ispunjava uslov za sudsko izvršenje propisan odredbama Zakona o izvršnom postupku i nema snagu izvršen isprave za sudsko izvršenje, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio apelantov prijedlog kao nepotpun. Naime, navedenim rješenjem Gradonačelnika usvojen je apelantov zahtjev za rješavanje radno-pravnog statusa i prerastanje radnog odnosa sa određenog na neodređeno vrijeme, oglašena je ništavom odluka o prestanku radnog odnosa Odjeljenja za zdravstvo i ostale usluge, Pododjeljenja za sport i kulturu od 1. decembra 2006. godine, utvrđeno je da apelantu radni odnos na određeno vrijeme prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme od 4. oktobra 2006. godine i odlučeno je da će gradonačelnik posebnim rješenjem o imenovanju rasporeiti apelanta na upražnjeno radno mjesto u organim uprave, vodeći računa o stručno spremi koju je imao na dan prerastanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Pošto se ne radi o novčanoj obavezi, navedeno rješenje ne može biti izvršna isprava za sudsko izvršenje.
15. Apelant je opisao tok postupaka pokrenutih radi rješavanja njegovog radno pravnog statusa, navodeći da nadležni organi izbjegavaju da mu omoguće ostvarenje pripadajućih prava iz radnog odnosa, pri čemu se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant je istakao da je postupanjem nadležnih organa pri rješavanju njegovog radno pravnog statusa došlo do povrede prava na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je nepostupanjem Tužilaštva po njegovim krivičnim prijavama u predmetima broj T18 0 KT 0005000 12 i broj T18 0 KTPO 0002420 10 povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Relevantni propisi
16. Zakon o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/00, 1/01, 5/02, 8/03, 19/07 i 2/08) u relevantom dijelu glasi:
Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 26.
(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.
(3) U slučaju iz stava 2 ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.
Prijedlog za izvršenje Član 35. stav 1.
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim izvršenje treba provesti, i po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.
Dopustivost ratione materiae
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na krivični postupak po apelantovim krivičnim prijavama protiv trećih lica, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
18. Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u pogledu apelantovih navoda da je zbog dužine trajanja postupaka pred Tužilaštvom po njegovim krivičnim prijavama u predmetima broj T18 0 KT 0005000 12 i broj T18 0 KTPO 0002420 10, koji su okončani presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 069334 13 K od 10. jula 2014. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 069334 14 Kž od 2. juna 2015. godine, kojom se optuženi oslobađaju od optužbe povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, postavlja se pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
19. Ustavni sud zapaža da su Tužilaštvo i redovni sudovi odlučivali o osnovanosti krivične optužbe protiv trećih lica, te da se apelant ne žali na sudske odluke o njihovoj krivici, već se u istim pojavljuje u ulozi oštećenog. Ustavni sud smatra da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo se takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
20. Iz navedenog proizlazi da pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Preuranjenost apelacije
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se tiče upravnog postupka za poništenje rješenja Gradonačelnika, koje je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
22. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
23. U konkretnom slučaju, nakon što je presudom Osnovnog suda broj 93 0 U 068667 13 U od 23. juna 2015. godine uvažena apelantova tužba, poništeno rješenje Apelacione komisije od 29. jula 2013. godine i rješenje Gradonačelnika od 14. juna 2013. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje, postupak o predmetu apelacije je u toku pred prvostepenim organom (Gradonačelnikom Brčko Distrikta BiH), pa slijedi da je apelacija, u ovom dijelu, preuranjena.
Dopustivost u odnosu na osnovanost apelacije
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se odnosi na rješenje Osnovnog suda broj 96 0 I 054652 13 I od 22. aprila 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 I 054652 13 Gž od 3. juna 2013. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
25. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Osnovni sud i Apelacioni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tač. h) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, te odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman