Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2083/13 (D. T.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Porez
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Šta se smatra imovinom
  • Upravni postupak
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2083/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2083/13, rješavajući apelaciju Darije Tintor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darije Tintor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 005706 12 Uvp od 20. februara 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 005706 10 U od 10. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Darija Tintor (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 00570612 Uvp od 20. februara 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 005706 10 U od 10. aprila 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Ministarstva finansija Republike Srpske, kao tuženog u upravnom sporu, zatraženo je 24. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani dostavili su odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je pokrenula postupak zahtjevom za povrat uplaćenih sredstava na ime poreza na promet nepokretnosti, upućenog Ministarstvu finansija Republike Srpske.

6. Ministarstvo finansija, Poreska uprava, porodični centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) donijela je Rješenje broj 06/1.02/0702-453-366/07 od 27. februara 2007. godine, kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev, iz razloga što ne može imati svojstvo stranke u upravnoj stvari, a nakon apelantkinjine žalbe Poreska uprava donijela Rješenje broj 06/1.02/0702-453-366/07 od 29. marta 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za povrat uplaćenih sredstava na ime poreza na prenos nepokretnosti i prava.

7. Nakon niza postupaka u kojem su odlučivali Ministarstvo finansija, Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), Okružni sud i Vrhovni sud, predmet je vraćen na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Ministarstvo finansija donijelo je Rješenje broj 06.05/II- 450/1252/10 od 4. novembra 2001. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantkinjina žalba izjavljena protiv rješenja Poreske uprave od 29. marta 2007. godine, a kojim je odbijen njen zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu poreza na prenos nepokretnosti i prava kao neosnovan (navedeno rješenje nije dostavljeno Ustavnom sudu, ali njegov sadržaj je vidljiv iz odluka koje slijede i koje je apelantkinja osporila apelacijom).

Presude koje se osporavaju apelacijom

9. Rješavajući po tužbi apelantkinje protiv Rješenja Ministarstva finansija od 4. novembra 2011. godine, Okružni sud je donio presudu kojom se tužba odbija kao neosnovana.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je apelantkinja kao „investitor broj II“ sa Daliborom Simićem kao „investitor broj I“ zaključila Ugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje stana. Dana 30. avgusta 2004. godine Dalibor Simić kao poreski obveznik podnosi poresku prijavu u kojoj je iskazana obaveza po navedenom ugovoru u iznosu od 2.143,00 KM na osnovu čega je izvršena uplata navedenog novca. Nakon toga apelantkinja (16. februara 2007. godine) podnosi zahtjev za povrat poreza na promet nepokretnosti jer je smatrala da navedeni ugovor ne predstavlja ugovor o prometu nepokretnosti, nego ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje. Nadalje, Okružni sud je naveo cijeli tok postupka i odluke koje su donijete.

11. Dakle, odlučujući u ponovnom postupku, „a u izvršenju presude Vrhovnog suda“ od 8. septembra 2010. godine, Okružni sud je našao da je poreska prijava jasno govori da je poreski obveznik Dalibor Simić. Iz uplatnice koja je u prilogu prijave proizlazi da je apelantkinja izvršila uplatu poreza na prenos nepokretnosti u korist Budžeta Grada Banjaluke, u ime i za račun Dalibora Simića, koji je podnosilac poreske prijave. Uvidom u nalog za knjiženje riješenih spornih stavki Poreske uprave proizlazi da je poreski obveznik Dalibor Simnić, kao i datum i visina uplate. Dakle, prema stanju spisa, poreske obaveze su izmirene od poreskog obveznika Dalibora Simića prijave, koje su proistekle iz ugovora zaključenog između Dalibora Simića i apelantkinje, zbog čega apelantkinja nema osnova da traži novčana sredstva usmjerena na izmirenje obaveza drugog lica. U evidenciji Poreske uprave uplaćena je obaveza koja je utvrđena po poreskoj prijavi pa stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 95 Zakona o poreskoj upravi. Pored toga, Okružni sud se pozvao na član 17 Zakona o porezima na imovinu, prema kojem prenos prava na nepokretnosti plaća lice koje prenosi pravo (prodavac), pa apelantkinja ni po kom osnovu nema pravo na povrat uplaćenih sredstava. Odlučujući po zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 10. aprila 2012. godine, Vrhovni sud je donio presudu kojom je zahtjev odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je razmotrivši zahtjev za preispitivanje koji je izjavila apelantkinja, u skladu sa članom 39 Zakona o upravnom sporu odlučio kao u izreci. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz podataka proizlazi da je Dalibor Simić dana 30. avgusta 2004. godine podnio poresku prijavu za plaćanje poreza na prenos nepokretnosti i prava, po osnovu Ugovora o udruživanju rada i sredstava u izgradnju stana u sklopu poslovno-stambenog objekta u Banjaluci, zaključenog između njega i apelantkinje i ovjerenog pred nadležnim sudom. Za poresku osnovicu je označio cijenu nepokretnosti (71.460,00KM) koju je prvostepeni organ prihvatio i na taj iznos izvršio obračun poreza na promet nepokretnosti po kamatnoj stopi od 3%, u iznosu od 2.143,80KM, koji je uplatila apelantkinja, ali u ime i za račun Dalibora Simića, kao poreskog obveznika. Ova uplata je od poreskog organa i proknjižena na račun imenovanog (kartica poreskog obveznika) i na taj način je izmirena obaveza iz navedene poreske prijave. Apelantkinja je podnijela zahtjev za povrat tako uplaćenog poreza 16. februara 2007. godine i uz isti priložila ugovor i uplatnicu kao dokaz o izvršenoj uplati poreza. Polazeći od člana 17 Zakona o porezima na imovinu, obveznik poreza na prenos nepokretnosti i prava je lice koje prenosi pravo, u konkretnom slučaju Dalibor Simić, kako proizlazi iz člana 5 ugovora, a koji u je u skladu sa članom 27 stav 1 Zakona o porezima na imovinu podnio poresku prijavu. Mogućnost podnošenja zahtjeva za povrat preplaćenog iznosa poreza, što je i predmet ove upravne stvari, u skladu sa članom 92 Zakona o poreskoj upravi data je poreskom obvezniku, odnosno licu koje je podnijelo poresku prijavu i koje ima obavezu uplate prijavljenog poreza. Kako je u konkretnom slučaju Dalibor Simić, kao poreski obveznik podnio predmetnu poresku prijavu, to bi u slučaju ispunjenja uslova, pravo na povrat poreza imao samo Dalibor Simić, a ne apelantkinja koja nije bila poreski obveznik, već je izvršila uplatu poreske obaveze za njegov račun. Iz tog razloga je i apelantkinjin zahtjev neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je neosnovano i apelantkinjino pozivanje na pravnu prirodu predmetnog ugovora, kao ugovora o udruživanju rada i sredstava radi zajedničke izgradnje, koji kao takav isključuje osnov oporezivanja, jer se radi o zajedničkoj izgradnji, a ne o prenosu prava svojine. Međutim iz sadržaja toga ugovora zaključuje se da se radi o kupoprodajnom ugovoru, s obzirom da su njegovom odredbom člana 5 stranke regulisale način prenosa prava i svojine, konkretno etažne svojine na jednosobnom stanu u stambeno-poslovnoj zgradi sa Dalibora Simića, u ugovoru označen kao „Investitor I“, na apelantkinju kao „Investitora II“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja ističe povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 17 i člana 54 Ustava Republike Srpske. U suštini apelantkinja se žali sudovi nisu pravilno ocijenili odlučnu činjenicu da li je apelantkinja platila poresku obavezu u svoje ime i za svoj račun. U tom, pravcu apelantkinja ukazuje na datum zaključenja ugovora sa Daliborom Simićem (11. decembar 2002. godine), kao i datum podnošenja poreske prijave od Dalibora Simića (30. avgust 2004. godine). Nadalje, apelantkinja upućuje na odredbe čl. 25 i 27 Zakona o porezu na imovinu, kao i na de facto izvršenje obaveze od apelantkinje kao i na same odredbe ugovora koji je zaključila sa Daliborom Simićem, kojim su stranke regulisale slobodnom voljom svoje odnose. Apelantkinja osporava i ocjenu prirode ugovora od Vrhovnog suda, pozivajući se na čl. 1 i 2 ugovora koji je zaključila sa Daliborom Simićem, a što dalje obrazlaže u apelaciji i upućuje da je promet nepokretnosti isključen, te ovaj ugovor ne podliježe plaćanju poreza na promet nepokretnosti. Zbog navedenog, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, došlo je do neosnovanog bogaćenja u skladu sa članom 240 ZOO-a, te apelantkinja smatra da ima pravo na povrat novca od nadležnog poreskog organa.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je sud dao detaljne razloge da apelantkinja nije poreski obveznik plaćanja poreza na promet nepokretnosti, te ne ispunjava uslove za povrat novčanog iznosa koji je uplatila za izmirenje poreske obaveze Dalibora Simića.

15. Okružni sud je istakao u odgovoru da je u svojoj presudu dao jasne razloge za svoje odlučenje.

16. Ministarstvo finansija je dalo detaljan odgovor na apelaciju iz kog proizlazi da se apelantkinja saglasila da se iznos novčanih sredstava koje je uplatila u svoje ime i za svoj račun preusmjeri za izmirenje obaveza drugog lica pa je njen zahtjev za povrat tih sredstava neosnovan. Osim toga Ministarstvo finansija je obrazložilo da ne postoji pretplata u evidenciji Poreske uprave, te nema uslova za povrat.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/07 – prečišćeni tekst, 22/08 i 34/09), u relevantnom dijelu, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka glasi:

Član 92.

(1) Ako je ukupan iznos preplate koja se automatski odbija od druge obaveze veći od te obaveze, obveznik će moći iskoristiti razliku preplate za izmirivanje budućih obaveza ili će primiti nazad razliku preplate.

(2) Ako nije drugačije propisano poreskim zakonima, povrat viška preplate koji obveznik zahtijeva po prethodnom stavu PU će isplati u roku od trideset radnih dana od dana prijema takvog zahtjeva.

Zahtjev za poreske odbitke i povrat Član 95.

(1) Zahtjev za odbijanje od buduće obaveze ili povrat preplaćene obaveze prema članu 92. ovog Zakona, obveznik mora podnijeti u roku od tri godine od dana uplate obaveze.

18. Zakon o porezima na imovinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/00 i 53/07) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u konkretnom periodu, glasi: Član 17. stav 1.

Obveznik poreza na prenos nepokretnosti i prava je lice koje prenosi pravo. Član 27. stav 1.

Obveznik poreza na prenos nepokretnosti i prava je dužan da podnese poresku prijavu u roku od deset dana od dana nastanka poreske prijave.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi ima li apelantkinja „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će prihvatiti da novčana sredstva koja je apelantkinja uplatila nesporno jesu njena imovina.

27. Takođe, nesporno je da je odlukama koje apelantkinja osporava jeste došlo do miješanja u apelantkinjino prvo na imovinu, jer apelantkinja smatra da ima pravo na povrat uplaćenih sredstava, dok su sudovi odlučili drugačije, odnosno odbili njen zahtjev za povrat uplaćenih sredstava.

28. Ustavni sud nadalje podsjeća da svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterijum „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantkinjin zahtjev za povrat uplaćenih sredstava po osnovu poreza. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odbijanje apelantkinjinog zahtjeva bazirano na utvrđenim činjenicama, kao i na odredbi čl. 92 i 95 Zakona o poreskoj upravi i člana 17 i 27 Zakona o porezu na imovinu. Apelantkinja osporava zakonitost sudskih odluka navodeći da su sudovi pogrešno primijenili materijalni propis, jer je došlo do neosnovanog bogaćenja, instituta iz člana 240 ZOO-a. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja podnijela zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na ime poreza nadležnom poreskom organu, da su primijenjene procesne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu, te je u odnosu na sam zahtjev odlučeno primjenom „poreskih propisa“. Stoga, suprotno apelantkinjinim navodima Ustavni sud u konkretnom dijelu primjene zakona ne može da pronađe proizvoljnost i „nezakonitost“ jer su na adekvatnu materiju i u skladu sa postavljenim apelantkinjinim zahtjevom primijenjeni Zakon o poreskoj upravi i Zakon o porezu na imovinu. Imajući u vidu činjenicu da navedeni zakoni ispunjavaju sve uslove (dostupnost, transparentnost, pristupačnost), Ustavni su zaključuje da je miješanje u apelantkinjinu imovinu bilo „zakonito“.

30. Nadalje, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantkinjinog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj porezi predstavljaju oblast koju država apsolutno kontroliše, i u kojoj država nameće pojedincima obaveze, a kojima se u stvari sama država izdržava. Stoga, plaćanje poreza je u svakom slučaju u javnom interesu. S druge strane, apelantkinja je mišljenja da se „neosnovano obogatio tuženi“ jer ugovor koji je apelantkinja zaključila „nije oporeziv“. U tom pravcu u apelaciji apelantkinja ističe da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom predmetu dvije činjenice ključne, a utvrđene su od redovnih sudova – da apelantkinja nije poreski obveznik, niti je poresku prijavu podnijela apelantkinja i da je apelantkinja usmjerila svoja sredstva, odnosno uplatila novčani iznos u ime i za račun Dalibora Simića. Ustavni sud primjećuje da sama apelantkinja navodi u apelaciji da je ona preuzela ugovorom (zaključenim sa Daliborom Simićem) obavezu plaćanja poreza, ali da se apelantkinja ne pojavljuje kao poreski obveznik, već je samo izvršila uplatu novčanih sredstava na ime poreza. Osim toga, apelantkinja navodi da je izvršila plaćanje poreske obaveze kako bi realizovala svoja prava, odnosno u cilju upisa prava na nepokretnosti u zemljišne knjige. Stoga, na osnovu činjenica koje su utvrdili sudovi, a koje ni apelantkinja nije uspjela dovesti u pitanje, ne može se reći da je stavljen pretjeran teret na apelantkinju. Čak, može se zaključiti da je apelantkinja sama i u vlastitom interesu preuzela obavezu koju je Dalibor Simić imao prema državi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli ko je poreski obveznik, odnosno da to nije apelantkinja, pa ona nema ni pravni osnov za povrat „preplaćenog“ poreza, a u skladu sa apelantkinjinim postavljenim zahtjevom pred nadležnim poreskim organom, kao i da se država ili tuženi nije „neosnovano obogatila“ (kako apelantkinja navodi), već je državi plaćeno tačno koliko je obaveza poreskog obveznika. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da na apelantkinju nije stavljen pretjeran teret.

31. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantkinjinog prava na imovinu i opšteg interesa, odnosno u konkretnoj situaciji na apelantkinju nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

32. Apelantkinja je navela da je osporenim presudama došlo do povrede čl. 17 i 54 Ustava Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan za odlučivanje po podnesenoj apelaciju u odnosu na odredbe Ustava Republike Srpske, jer apelacija, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja koja su sadržana u ovom ustavu.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantkinjinu imovinu zakonito, služi legitimnom cilju i proporcionalno je javnom interesu i pravu apelantkinje.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2083/13 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio