Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5410/13 (Grad Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5410/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5410/13, rješavajući apelaciju Grada Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 010448 12 Rev od 24. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 010448 12 Rev od 24. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Pejke Pejović, Mire Rakočević, Jelice Gluhović, Mirjane Mandić, Dubravke Trifunović i Radmile Lazarević (u daljnjem tekstu: tužioci), koje je u postupku zastupao Zoran Jovanović, advokat iz Pala, zatraženo je 17. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužioci dostavili su odgovor na apelaciju 23. i 27. juna i 1. jula 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 010448 09 P2 od 24. januara 2011. godine odbačena je tužba tužilaca „od 1-10“ (deset lica poimenično navedenih u uvodu presude) u dijelu zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od 1. novembra 2007. godine do 1. februara 2008. godine. Istovremeno, apelant je obavezan da tužiocima isplati naknade plata, toplog obroka i prevoza za period od 1. maja 2008. godine do 31. juna 2009. godine za svakog od tužilaca u iznosima bliže označenim u izreci prvostepene presude s pripadajućom kamatom takođe bliže označeno u izreci presude kao i da za svakog od tužilaca za isti period kod nadležnog Fonda za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje izvrši uplatu odgovarajućih doprinosa, te da im kao solidarnim povjeriocima nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.700,00 KM odnosno u iznosu od po 1.070,00 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su tužioci prema pojedinačnim rješenjima o rasporedu iz 2003. i 2004. godine bili radnici Zavoda za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo koji je prestao da egzistira 31. jula 2009. godine kada je tužiocima kod navedenog Zavoda prestao radni odnos. Istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno, a što nije sporno među parničnim strankama, da tužiocima nisu isplaćivane plate, topli obrok i prevoz, te da im nije uplaćen doprinos o penzijskom, invalidskom i zdravstvenom osiguranju u spornom periodu, tj. od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine.
7. Prema mišljenju Osnovnog suda neosnovan je istaknuti prigovor nedostatka apelantove pasivne legitimacije. S tim u vezi ukazano je da među strankama nije sporno da je Zavod za izgradnju grada bio u sastavu apelanta sa statusom upravne organizacije. Ukazano je da je u „Gradu“ došlo do promjena u organizaciji upravne organizacije tako da je Skupština grada Istočno Sarajevo donijela Odluku broj 01-13.16-620/07 od 27. aprila 2007. godine o osnivanju Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo koja je objavljena u „Službenim novinama Grada Istočno Sarajevo“ broj 12 od 23. maja 2007. godine. Istaknuto je da je iz navedene odluke utvrđeno da je osnovano javno preduzeće, a njegov osnivač je Skupština grada Istočno Sarajevo. U članu 1 navedene odluke je konstatovano da je javno preduzeće pravni sljednik Direkcije za obnovu i izgradnju grada Srpsko Sarajevo, odnosno Zavoda za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo. Osnivanje navedenog preduzeća je upisano u sudski registar 9. juna 2007. godine kod Osnovnog suda. Naglašeno je da upis u sudski registar ima karakter konstitutivnog akta kojim subjekat upisa stiče svojstvo pravnog lica.
8. Istaknuto je da je u članu 3 Statuta JP „Zavod za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo“ navedeno da je navedeno preduzeće pravni sljednik Direkcije za obnovu i izgradnju grada, odnosno Zavoda za planiranje i izgradnju grada Istočno Sarajevo. Iz Odluke o izmjeni i dopuni Statuta navedenog preduzeća od 1. aprila 2008. godine utvrđeno je da je promijenjen član 3 tako što se ne pominje da je novonastalo Javno preduzeće pravni sljednik Direkcije odnosno Zavoda, već se konstatuju Odluke Skupštine grada o osnivanju javnog preduzeća, i to: Odluka broj 01-013.16-620/07 od 26. aprila 2007. godine i Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju broj 01-013.1-1581/07 od 30. oktobra 2007. godine i broj 01-013.7-17/08 od 27. marta 2008. godine. Ukazano je da je izmjenom i dopunom Odluke o osnivanju javnog preduzeća broj 01-013.7-17/08 od 27. marta 2008. godine utvrđeno da je tom odlukom zamijenjen član 1 Odluke o osnivanju od 26. aprila 2007. godine tako što se samo konstatuje da se javno preduzeće osniva u skladu sa Zakonom o preduzećima i Zakonom o javnim preduzećima, te da je mijenjan član 13 koji glasi da će se međusobna prava i obaveze između apelanta i JP „Zavoda za planiranje i izgradnju“ regulisati posebnim ugovorom.
9. Navedeno je da iz zaključka Osnovnog suda od 31. decembra 2007. godine koji se odnosi na prijavu predlagača JP „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo proizlazi da upis u sudski registar osnivanja preduzeća ne ispunjava zakonske uslove, pa je zaključeno da javno preduzeće ne može biti pravni sljednik Direkcije za obnovu i izgradnju grada Istočno Sarajevo jer je Direkcija rješenjem Osnovnog suda od 1. oktobra 2002. godine brisana iz sudskog registra kao pravno lice, niti da može biti sljednik „Zavoda za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo jer Zavod nije imao status pravnog lica i poslovao je kao apelantova upravna organizacija.
10. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda u konkretnom slučaju proizlazi da je osnovano novo preduzeće koje je upisano u sudski registar 9. juna 2009. godine. Dalje, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je nakon zaključka Osnovnog suda od 31. decembra 2007. godine došlo do izmjene statuta javnog preduzeća u pogledu određivanja prednika novonastalog preduzeća, a što je učinjeno i u Odluci o izmjeni i dopuni broj 01-013.7- 17/08 od 27. marta 2008. godine gdje se konstatuje da je javno preduzeće pravni sljednik Direkcije odnosno Zavoda. Prema tome, u konkretnom slučaju radi se o novoosnovanom javnom preduzeću.
11. Prema mišljenju Osnovnog suda upravna organizacija nije imala svojstvo pravnog lica i poslovala je u sastavu apelanta, dok je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je svim tužiocima kod apelantove upravne organizacije prestao radni odnos 31. jula 2009. godine. Stoga je, prema ocjeni Osnovnog suda, neosnovan prigovor nedostatka apelantove pasivne legitimacije jer su tužioci do 31. jula 2009. godine bili zaposleni kod apelanta i jer je od tog dana tužiocima prestao radni odnos kod apelantove upravne organizacije. Nadalje je naglašeno da je odredbom člana 4 Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da apelant ima svojstvo pravnog lica, te da navedenim zakonom nije propisano da apelantove upravne organizacije mogu da imaju svojstvo pravnog lica. Stoga je ocijenjeno da je neosnovan apelantov prigovor pasivne legitimacije.
12. Takođe je navedeno da je Odlukom apelanta, odnosno Skupštine grada Istočno Sarajevo broj 01-013.7-17/08 od 27. marta 2008. godine mijenjan član 13 Odluke o osnivanju javnog preduzeća, te je navedeno da će se međusobna prava i obaveze između apelanta i JP „Zavod za planiranje i izgradnju“ regulisati posebnim ugovorom. Međutim iz izjave tužilaca, što apelant nije osporio, poseban ugovor nije ni zaključen, ali je činjenica da je u konkretnoj pravnoj stvari došlo do promjene u organizovanju tako što je upravna organizacija ukinuta, a odlukom Skupštine grada Istočno Sarajevo, kao posebno pravno lice, osnovano je javno preduzeće koje nije pravni sljednik Zavoda za izgradnju grada. Nadalje, u navedenoj upravnoj organizaciji radnicima (tužiocima) prestao je radni odnos 31. jula 2009. godine, iz čega slijedi da su radnici koji su obavljali poslove u apelantovoj upravnoj organizaciji do tog datuma bili apelantovi radnici, zbog čega je u konkretnom slučaju apelant pasivno legitimisan. Prema mišljenju Osnovnog suda odredba apelantove odluke da će se prava i obaveze regulisati posebnim ugovorom je irelevantna u predmetnoj pravnoj stvari imajući u vidu da apelant nije dokazao da je zaključen poseban ugovor između apelanta i novonastalog preduzeća o pravima i obavezama, te je stoga Osnovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.
13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 89 1 P 010448 11 Gž 2 od 30. aprila 2012. godine usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužilaca u cijelosti odbijen.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da prema odluci Skupštine grada Istočno Sarajevo od 24. jula 2008. godine Zavod za planiranje i izgradnju sa statusom upravne organizacije prestaje da radi, a poslove koje je obavljao Zavod će obavljati Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo. Ukazano je da je odlukom Skupštine grada Istočno Sarajevo od 30. septembra 2009. godine („Službene novine Grada Istočno Sarajevo broj 17/09) dopunjena odluka o prestanku rada „Zavoda za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo tako što radnicima koji su bili zaposleni u Zavodu prestaje radni odnos, a njihov radno-pravi status će regulisati posebnim ugovorom novoosnovano preduzeće Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo u čiji su djelokrug prešli poslovi ukinute upravne organizacije.
15. Okružni sud je imao u vidu da je odgovarajućim rješenjima od 31. jula 2009. godine tužiocima prestao radni odnos u „Zavodu za planiranje i izgradnju“ i da je u stavu 3 tih rješenja navedeno da će njihov radno-pravni status regulisati ugovorom o radu javno preduzeće. Nalazeći da je isto i urađeno zaključenjem pojedinačnih ugovora o radu s javnim preduzećem istog datuma drugostepeni sud je zaključio da je time Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo preuzelo i predmetno potraživanje tužilaca.
16. Prema mišljenju Okružnog suda za pravilno rješavanje apelantovog prigovora pasivne legitimacije, činjenice o tome da je apelant osnivač Zavoda, te da Zavod nema svojstvo pravnog lica u konkretnom slučaju ne mogu da predstavljaju odlučujuće razloge koji ukazuju na uspostavljeni pravni odnos između tužilaca kao radnika Zavoda i apelanta kao osnivača Zavoda iz kojeg bi pravnog odnosa proizlazila apelantova pasivna legitimacija, odnosno iz kojeg bi pravnog odnosa proizlazila apelantova obaveza da izvrši isplatu naknada iz radnog odnosa radnicima Zavoda koji je prestao s radom 31. jula 2008. godine. Ukazano je da je poslove Zavoda i imovinu prema Odluci o osnivanju („Službene novine Grada Istočno Sarajevo“ broj 12/07) od 23. maja 2007. godine preuzelo Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo. Takođe, prema Odluci broj 01- 013.38-46/09 od 30. septembra 2009. godine navedeno javno preduzeće je preuzelo i obavezu regulisanja radno-pravnog statusa radnika Zavoda. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, apelantov prigovor u pogledu pasivne legitimacije je valjalo uvažiti kao osnovan.
17. Protiv drugostepene presude tužioci su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 89 1 P 010448 12 Rev od 24. oktobra 2013. godine usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
18. U obrazloženju revizione presude se navodi da drugostepena presuda nije donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Ukazano je da se potraživanje tužilaca koje je predmet ispitivanja u predmetnom revizionom postupku tiče perioda od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine, te da su u tom periodu tužioci bili radnici „Zavoda za planiranje i izgradnju“ koji je imao status upravne organizacije koja nije imala svojstvo pravnog lica i čiji je osnivač apelant. Istaknuto je da su tužioci po prestanku radnog odnosa u Zavodu (31. jula 2009. godine) zasnovali radni odnos u Javnom preduzeću „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo (1. avgusta 2009. godine) koje je preuzelo poslove ranijeg zavoda i čije je osnivač takođe apelant.
19. Prema mišljenju Vrhovnog suda apelant nije dokazao osnovanost istaknutog prigovora pomanjkanja pasivne legitimacije, odnosno nije dokazao da je predmetno potraživanje preuzelo novoosnovano preduzeće. Istaknuto je da je Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo od 27. marta 2008. godine propisano da će se međusobna prava i obaveze između apelanta i Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo regulisati posebnim ugovorom (član 3). Ukazano je da apelant nije dokazao da je taj ugovor zaključen i da je njime ili nekim drugim aktom predmetno potraživanje preneseno na novoosnovano javno preduzeće. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Vrhovnog suda, označeno javno preduzeće i jeste regulisalo radno-pravni status tužilaca tako što je pojedinačno sa svakim od tužilaca zaključilo ugovor o radu 31. jula 2009. godine, ali to ne znači da je preuzelo i obavezu isplate potraživanja tužilaca iz radnog odnosa za raniji period.
20. Istaknuto je da imajući u vidu da su u tom periodu (do 31. jula 2009. godine) tužioci bili radnici apelantove upravne organizacije koja nije imala svojstvo pravnog lica, to proizlazi da je apelant u obavezi da tužiocima isplati predmetna potraživanja iz radnog odnosa (naknadu plata, regresa i prevoza), te izvrši uplatu odgovarajućih doprinosa jer nije dokazao da je tu obavezu preuzelo novoosnovano javno preduzeće.
21. Vrhovni sud je naveo da kako su tužioci visinu ovog potraživanja uskladili sa podacima iz nalaza vještaka finansijske struke (kojem nalazu apelant nije prigovorio), to proizlazi da je prvostepeni sud pravilno usvojio zahtjev tužilaca za isplatu označenih naknada za period od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine. Pri tome je u okviru postavljenog zahtjeva na utvrđene iznose naknada dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, odnosno od dana isticanja zahtjeva, pa ne stoje apelantovi žalbeni navodi da je u ovom dijelu prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pogriješio kada je na osnovu činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud izveo drugačiji zaključak u pogledu apelantove pasivne legitimacije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da Vrhovni sud potpuno zanemaruje činjenicu da je Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo koji ima svojstvo pravnog lica i koje je osnovano nakon prestanka s radom „Zavoda za izgradnju“ grada Istočno Sarajevo kao upravne organizacije u cijelosti preuzelo imovinu tog zavoda, djelokrug poslova Zavoda, te da se obavezalo na regulisanje radno-pravnog statusa njegovih radnika, tj. tužilaca, što je izvršeno zaključenjem pojedinačnih ugovora o radu sa svakim od tužilaca. Ukazuje da je navedeno nesporno utvrdio drugostepeni sud na osnovu relevantnih dokaza. Prema apelantovom mišljenju ne postoji bilo kakvo obrazloženje prema kojem bi obaveze koje je imao „Zavoda za izgradnju“ grada Istočno Sarajevo prema svojim radnicima trebao da izmiri apelant, i to samo na osnovu činjenice da je navedeni zavod imao svojstvo upravne organizacije i da je ga je osnovao Grad Istočno Sarajevo. Prema apelantovom mišljenju pogrešan je stav Vrhovnog suda da osnivač upravne organizacije po sili zakona odgovara za njene obaveze. Ističe da je pitanje odgovornosti za obaveze upravne organizacije prvenstveno vezano za pitanje samostalnosti upravne organizacije i sredstava kojima raspolaže iz kojih se njen rad finansira, pa tek onda za njen status kao pravnog lica.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naglašava da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji.
24. Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena na osnovu zakona, te da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
25. Tužioci su naveli da je nesporno da apelant odgovara za sve obaveze koje su prema trećim licima (i zaposlenima) stvorene u vrijeme postojanja i rada njegove upravne organizacije (bilo pod nazivom Direkcija ili Zavod). Smatraju da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 010448 12 Rev od 24. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. U konkretnom slučaju postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak koji je okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.
35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, generalno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, rješavajući po reviziji tužilaca, preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužilaca. S tim u vezi Vrhovni sud je potvrdio pravnu ocjenu prvostepenog suda nalazeći da je u konkretnom slučaju apelant pasivno legitimisan u pogledu potraživanja tužilaca za period od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine. Vrhovni sud je naglasio da su u navedenom periodu tužioci bili radnici „Zavoda za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo koji je imao status upravne organizacije i nije imao svojstvo pravnog lica, te da je njegov osnivač bio apelant. Dalje je u osporenoj odluci ukazano da su tužioci nakon prestanka radnog odnosa u pomenutom zavodu zasnovali radni odnos u Javnom preduzeću „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo koje je preuzelo obaveze ranijeg zavoda i čiji je osnivač takođe apelant. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu da je članom 3 Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo od 27. marta 2008. godine propisano da će međusobna prava i obaveze između apelanta i Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju“ grada Istočno Sarajevo biti regulisani posebnim ugovorom. Međutim, Vrhovni sud je našao da u predmetnom postupku, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja (čl. 7 i 126 ZPP-a) apelant nije dokazao da je taj poseban ugovor bilo kada zaključen, kao i da je bilo kojim drugim aktom predmetno potraživanje preneseno na novoosnovano javno preduzeće. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kako su tužioci u periodu od 1. maja 2008. godine do 31. jula 2009. godine bili radnici apelantove upravne organizacije koja nije imala svojstvo pravnog lica proizlazi da je apelant u obavezi da tužiocima isplati predmetna potraživanja iz radnog odnosa (naknadu plata, regresa i prevoza), te izvrši uplatu odgovarajućih doprinosa budući da apelant nije dokazao da je tu obavezu preuzelo novoosnovano javno preduzeće kod kojeg su tužioci zasnovali radni odnos od 1. avgusta 2009. godine.
38. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanta. Prema mišljenju Ustavnog suda Vrhovni sud je za svoju odluku kojom je preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužilaca dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. Ostali navodi
40. Apelant ukazuje i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, kako je već u ovoj odluci ukazano da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud neće razmatrati ove apelantove navode budući da apelant kao „državni organ“ ne uživa pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman