Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5330/13 (A. K.)

Odluka donesena 26. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5330/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-5330/13, rješavajući apelaciju Azudina Karamujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azudina Karamujića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002000 13 Gž od 12. novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002000 08 P od 24. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azudin Karamujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002000 13 Gž od 12. novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 002000 08 P od 24. januara 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 002000 08 P od 24. januara 2013. godine, donesenoj po tužbi Pavlović International Bank AD Slobomir Bijeljina - Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta i drugih tuženih(još tri tužena) radi isplate duga, djelimično je (stav 1. izreke presude) uvažen prigovor prvotuženog Slavka Perića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ukinuto je rješenje o izvršenju tog Suda broj 096 0 I 07 013211 od 17. septembra 2007. godine u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja u iznosu od 5.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu potvrđeno navedeno rješenje o izvršenju kojim je utvrđeno postojanje potraživanja u iznosu od 5.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) obavezani su apelant i četvrtotuženi Pero Jeremić (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) da tužitelju isplate solidarno ukupan iznos od 5.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kao i tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka. Osnovni sud je predmetnom presudom takođe odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na drugotuženog „Karamujić“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i o troškovima postupka, sve na način pobliže opisan u st. 3, 4. i 5. izreke te presude.

3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da su rješenjem o izvršenju tog suda broj 096 0 I 07 013211 od 17. septembra 2007. godine apelant kao trećetuženi te ostali tuženi obavezani (kao izvršenici) da tužitelju (kao tražiocu izvršenja) isplate iznos od 10.400,00 KM za zakonskom zateznom kamatom po osnovu dospjeća mjenice na naplatu, te da je Apelacioni sud odlučujući o prigovoru podnesenom protiv tog rješenja donio rješenje broj 097 0 Gž 08 000131 od 20. oktobra 2008. godine kojim je utvrdio da se prijedlog za dozvolu izvršenja u konkretnom slučaju ima smatrati tužbom u odnosu na izvršenike (apelanta i ostale tužene), pa je predmet dostavio Osnovnom sudu na postupanje prema odredbama parničnog postupka. Osnovni sud je u predmetnoj presudi, između ostalog, konstatovao da je uvidom u kopiju mjenice dospjele za isplatu dana 8. avgusta 2007. godine, utvrđeno da apelant potpisao ovu dokumentaciju u svojstvu trasanta odnosno mjeničnog avaliste i da je ista 20. juna 2006. godine u Brčkom popunjena na iznos od 10.400,00 KM. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da je vještak grafolog H.H. u svom nalazu i mišljenju od 22. septembra 2011. godine potvrdio da potpisi na navedenoj vjerodostojnoj ispravi (mjenici) na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje i ovjere podataka za žiranta odgovaraju apelantu. Osnovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tužitelj ispunio svoju obavezu iz ugovora o kreditu zaključenog sa prvotuženim i stavio na raspolaganje prvotuženom kao korisniku kredita iznos od 10.400,00 KM, a da je nasuprot tome, prvotuženi, kao korisnik kredita samo djelimično ispunio svoju obavezu isplativši iznos od 5.100,00 KM. Konstatujući da se radi o dvostrano obavezujućem ugovoru, u kojem je jedna ugovorna strana ispunila svoju obavezu, Osnovni sud je zaključio da ta ugovorna strana ima pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze od druge ugovorne strane, koja je dužna ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, u skladu sa članom 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud nije prihvatio prigovor prvenstva naplate istaknut od strane apelanta zbog toga što tužitelj nije u toku postupka predložio kao dokaz ugovor o jemstvu kojim bi se utvrdilo da se apelant obavezao kao jemac platac. Naime, Osnovni sud je utvrdio da se apelant u konkretnom slučaju kao avalist obavezao da odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, te njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništavna iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da su apelant i četvrtotuženi kao mjenični jemci pasivno legitimisani u konkretnom dužničko-povjerilačkom odnosu i odgovorni su za ostatak neisplaćenog duga po predmetnom kreditu u skladu sa članom 1004. stav 3. ZOO i člana 29. i 31. Zakona o mjenici („Službeni list FNRJ“ broj 104, Službeni list SFRJ br. 16/65, 54/70 i 57/89:).

4. Odlučujući o žalbama koje su apelant i četvrtotuženi podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Apelacioni sud je donio presudu broj 96 0 P 002000 13 Gž od 12. novembra 2013. godine kojom je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju odluke Apelacionog suda je konstatovano da apelant neosnovano ističe da je prvostepeni sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva obavezujući ga na solidarnu isplatu duga, iako se prijedlogom za izvršenje traži isplata djeljive obaveze, te da tužitelj nije dokazao da je pokušao naplatiti predmetni dug od glavnog dužnika. S tim u vezi je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke izvršen uvid u kopiju predmetne mjenice (koja je data kao vid obezbjeđenja ugovora o kreditu) i utvrđeno da je apelant potpisao mjenicu u svojstvu mjeničnog avaliste i da je ista popunjena na iznos od 10.400,00 KM, dana 20. juna 2006. godine u Brčkom. Dalje, ukazano je da je dopisom od 7. marta 2012. godine punomoćnik tužitelja precizirao je tužbeni zahtjev tražeći da se tuženi solidarno obavežu na isplatu preostalog duga u iznosu 5.300,00 KM. Shodno tome, Apelacioni sud je zaključio da ne stoje navodi žalbe da tužitelj nije tražio solidarno obavezivanje i pored već postojeće zakonske obaveze tuženih (dakle i apelanta) na solidarno ispunjenje obaveze propisane članom 46. Zakona o mjenici. Naime, Apelacioni sud je konstatovao da je apelantova zakonska obaveza na solidarno ispunjenje obaveze propisana odredbom člana 46. Zakona o mjenici, odnosno da postoji zakonska solidarnost apelanta kao dužnika izražena kroz načelo solidarnosti u mjeničnom pravu. Uvidom u proteste, koji se kod protestnog registra knjiga vode pod rednim brojem pobliže navedenim u obrazloženju presude, utvrđeno je da je tužitelj iste podnio sudu dana 8. avgusta 2007. godine, a uvidom u notifikacije protesta (br. i dat. pobliže navedenih u obrazloženju presude) utvrđeno je da je tužitelj obavijestio tužene kao mjenične dužnike da je mjenica izdata od prvotuženog na iznos od 10.400,00 KM, protestirana dana 8. avgusta 2007. godine, čime je ostvaren uslov za primjenu zakonske solidarnosti dužnika, koji nastupa tek pošto imalac mjenice izvrši prezentaciju mjenice i podigne protest zbog neakceptiranja, odnosno neisplate. Dalje je navedeno da apelant i četvrtotuženi neosnovano ističu da je obaveza mjeničnih avalista akcesorna, tj. da zavisi od postojanja ugovora o jemstvu, te da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje ugovora o jemstvu kojim je apelant jamčio za obaveze glavnog dužnika iz ugovora o kreditu. Po ocjeni drugostepenog suda, irelevantno je utvrđivanje postojanja pravnog posla koji se mjenicom obezbjeđuje, s obzirom na pravnu prirodu mjenice za ovaj postupak, te činjenicu da je u konkretnom slučaju ugovorom o kreditu na osnovu zaloge predmetne mjenice tužitelj odobrio kredit glavnom dužniku uz obezbjeđenje predmetnom mjenicom koja pripada njemu i ostalim tuženim u ovom predmetu. U vezi s tim, drugostepeni sud je konstatovao „da bi aval bio punovažan on mora biti dat na mjenici ili na alonžu i potpisuje avalista, kao što je to i učinjeno u predmetnom slučaju“. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

6. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini tvrdi da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, navodi da se na mjenici ne nalazi njegov potpis, te da u spisu predmeta ne postoji dokaz o tome da je dao izjavu o jemstvu i izjavu da solidarno odgovara za obavezu prvotuženog. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije obavezao kao solidarni jemac i da je u vezi sa tim došlo do pogrešne primjene odredba čl. 998. i 1004. ZOO.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da iz apelacionih navoda proizilazi da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenim presudama apelant obavezan da zajedno sa četvrtotuženim tužitelju isplati solidarno ukupan iznos od 5.300,00 KM (po osnovu dospjeća mjenice na naplatu), sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je svoje odlučenje obrazložio time da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant potpisao mjenicu i da se kao avalist obavezao da odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči, te njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništavna iz bilo kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka, zbog čega je zaključio da je apelant kao mjenični jemac odgovoran za ostatak neisplaćenog duga po predmetnom kreditu u skladu sa članom 1004. stav 3. ZOO i člana 29. i 31. Zakona o mjenici.

11. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 29. Zakona o mjenici propisano da se isplata mjenice može za cijelu mjeničnu svotu ili izvjestan njen dio osigurati avalom (mjeničnim jemstvom) i da ovo osiguranje može dati treća osoba ili čak neko od potpisnika mjenice. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 31. Zakona o mjenici propisano „[a]valista odgovara onako kako odgovara onaj za koga jamči. Njegova obaveza vrijedi i onda ako je obaveza za koju jamči ništava iz ma kojeg drugog razloga osim zbog formalnog nedostatka. Kad isplati mjenicu, avalista stječe prava iz mjenice protiv onoga za koga je jamči, kao i protiv onih koji su ovome po mjenici odgovorni (pravo na regres)“. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 1004. stav 3. ZOO propisano: [A]ko se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

12. Ustavni sud nadalje zapaža da je razmatrajući apelantove žalbene navode, kakve ponavlja i u apelaciji, Apelacioni sud je u obrazloženju osporene drugostepene presude, između ostalog, ukazao da je apelantova zakonska obaveza na solidarno ispunjenje obaveze propisana odredbom člana 46. Zakona o mjenici, odnosno da postoji zakonska solidarnost apelanta kao dužnika izražena kroz načelo solidarnosti u mjeničnom pravu. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o mjenici propisano: „Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice“. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud obrazložio da je apelant neosnovano isticao da je obaveza mjeničnih avalista akcesorna, tj. da zavisi od postojanja ugovora o jemstvu, te da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje ugovora o jemstvu kojim je apelant jamčio za obaveze glavnog dužnika iz ugovora o kreditu. Apelacioni sud je obrazložio da je irelevantno utvrđivanje postojanja pravnog posla koji se mjenicom obezbjeđuje, s obzirom na pravnu prirodu mjenice za ovaj postupak, te činjenicu da je u konkretnom slučaju ugovorom o kreditu na osnovu zaloge predmetne mjenice tužitelj odobrio kredit glavnom dužniku uz obezbjeđenje predmetnom mjenicom koja pripada njemu i ostalim tuženim u ovom predmetu.

13. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženima osporenih odluka dali logične, jasne i dovoljno precizne razloge za svoju odluku, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, a da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u odluci AP-5229/14 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, kao i u predmetnoj apelaciji (vidi, Ustavni sud: Odluka o dopustivosti broj AP-5229/14 od 16. marta 2016. godine – apelacija broj AP-5229/14) i da je zaključio da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

14. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5330/13 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio