Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2411/13 (P. B.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2411/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2411/13, rješavajući apelaciju Petra Bajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Bajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj 11-0-K-009567 13 Kž od 4. aprila 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11-0-K-009567 12 od 24. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Petar Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11-0-K-009567 13 Kž od 4. aprila 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11- 0-K-009567 12 od 24. decembra 2012. godine. Apelant je u apelaciji, takođe, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2411/13 od 5. septembra 2013. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštava iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 11. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju u vremenskom periodu od 15. do 21. januara 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11-0-K-009567 12 od 24. decembra 2012. godine apelant kao prvooptuženi i Stojko Malić kao drugooptuženi (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su oglašeni krivim što su kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3 stav 1 tačka 1.a) IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, članu 13 stav 2 u vezi sa članom 4 stav 2 tačke a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine, kao pripadnici 343 prijedorske motorizovane brigade, u vrijeme i na način pobliže opisanim u izreci presude, lišili života tri civilna lica, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedeno krivično djelo Okružni sud je apelanta, na osnovu navedenog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 99 stav 1 u vezi sa članom 96 stav 1, 2 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelant i drugooptuženi su obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 546,00 KM, te sudskog paušala u iznosu od po 150,00 KM. Na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS oštećeni Ivan Jović je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze Okružnog tužilaštva i odbrane koje je taksativno pobrojao na str. 3 i 4 osporene presude, a čiju je pojedinačnu ocjenu i ocjenu u njihovoj međusobnoj povezanosti sud prezentovao na stranama od 5 do 14 osporene presude. Naime, Okružni sud je naveo da je nakon ocjene dokaza, u smislu člana 295 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, taj sud zaključio da su apelant i drugooptuženi zajedno sa Č. Ć. i R. D. kao saizvršioci učestvovali u radnji izvršenja kojom su lišili života Z. V., B. J., i A. L. na način kako je opisano u izreci presude čime su se stekla obilježja krivičnog djela koje im je optužnicom stavljeno na teret.
8. Okružni sud je prvenstveno ukazao da je kao opšteprihvaćenu činjenicu prihvatio da je na području cijele BiH u kritičnom periodu postojao oružani sukob između oružanih snaga Vojske RS sa jedne strane i Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu HVO) sa druge strane, odnosno da je na kritičnom mjestu i u kritičnom periodu, na području opštine Prijedor, naselje Mišin Han u periodu od maja do jula 1992. godine, takođe, bilo oružanih sukoba. Uvidom u materijalne dokaze Okružni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnoprvanih radnji bio pripadnik 343 prijedorske motorizovane brigade. Tokom postupka je, takođe, utvrđeno da su oštećeni krivičnim djelom bili civili, hrvatske nacionalnosti, vojno neorganizovani koji nisu imali ni oružje, te da su u kritičnom momentu nalazili u restoranu vlasništvo oštećene Z. V., što je utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka optužbe i odbrane, a što ni apelant tokom postupka nije osporavao. Takođe je nesporno utvrđeno da je apelant u vrijeme opisano u izreci presude došao zajedno sa drugooptuženim, te R. D., Č. Ć., D. S. i R. D. u restoran Romantika
– Mišin Han i da su svi bili obučeni u vojne uniforme i pri tom imali naoružanje – pištolje, a drugooptuženi i automatsku pušku. Pri tom nesporno je utvrđeno da je apelant bio angažovan u vojsci RS i da je u vrijeme opisano u izreci presude bio pripadnik 343 prijedorske motorizovane brigade.
9. Okružni sud je nadalje naveo da je činjenično stanje u odnosu na radnje izvršenja osuđujućeg dijela izreke presude (događaji koji su prethodili lišavanju života Z. V., B. J. i A. L. – fizičko mučenje, zlostavljanje civila, uboda nožem i pucanje iz vatrenog oružja), utvrdio na osnovu iskaza svjedoka, između ostalih S. L., D. S., M. S., očevidaca događaja. Naime, cijeneći njihove iskaze kako pojedinačnno, tako i u vezi sa iskazima drugih svjedoka, Okružni sud je zaključio da su apelant i drugooptuženi zajedno sa Č. Ć. i R. D. koji su u međuvremenu umrli, kao saizvršioci preduzimali radnje izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret na način kako je detaljno prezentovano u obrazloženju presude. Okružni sud je naveo da nije mogao prihvartiti iskaz apelanta kao svjedoka, nalazeći da se apelantov iskaz o bitnim činjenicama razlikuje od iskaza drugih svjedoka, te je različitosti u iskazima svjedoka i apelanta o tim bitnim činjeicama ocijenio zapravo iskonstruisanim i usmjerenim načinom izbjegavanja krivične odgovornosti.
10. Pri tom, Okružni sud je naveo da je apelant pri izvršenju krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan da su oštećeni civili i da kao pripadnici manjinskog naroda strahuju za svoj život, te da su u ratnim okolnostima bili u stalnoj neizvjesnosti u pogledu svoje bezbjednosti, te da je samim tim bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje jer su radnje koje je apelant preduzeo bile rezultat njegove svjiesti i volje.
11. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca i žalbi branioca drugooptuženog protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11-0-K-009567 13 Kž od 4. aprila 2013. godine kojom je odbio žalbe kao neosnovane. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je na isto pravilno primijenio odredbe KZSFRJ, te apelantove radnje i radnje drugooptuženog, koje su činjenično opisane u izreci prvostepene presude pravilno kvalifikovao kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Naime, Vrhovni sud je istakao da je takav zaključak rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredaba člana 295 stav 2 ZKPRS, te je na osnovu takve ocjene dokaza prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Vrhovni sud je, suprotno žalbenim prigovorima zaključio da je pobijana presuda dala valjane razloge kako u pogledu postojanja oružanog sukoba, tako i u pogledu postojanja uzročne veze između oružanog sukoba i posljedice, koja se ogleda u lišenju života tri civilna lica kao bitni elementi bića predmetnog krivičnog djela. Osim toga, Vrhovni sud smatra da za primjenu međunarodnog humanitarnog prava u slučaju unutrašnjih oružanih sukoba, kakav je bio sukob u Bosni i Hercegovini u spornom periodu, dovoljno je da se oružani sukob odvijao na jednom dijelu teritorije koju kontroliše neka od sukobljenih strana i da je djelo počinjeno u kontekstu oružanog sukoba. Pri tome je, po mišljenju Vrhovnog suda, irelevantno da li se mjesto izvršenja djela prostorno podudara sa područjem na kojem se odvijaju stvarne borbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju krivično djelo je počinjeno za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, koji se odvijao između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske sa jedne strane i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, sa druge strane i na prostoru koji je bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske u periodu od prve polovine aprila 1992. godine pa do kraja novembra 1995. godine. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je u tom periodu bila opšta mobilizacija, dok iz apelantovog iskaza proizlazi da je bilo neposrednih borbenih dejstva otprilike mjesec dana prije kritičnog događaja na području Prijedora, a mjesto događaja je selo Mišin Han, koje je udaljeno od Prijedora svega oko četrdeset kilometara.
12. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju okolnosti koje prate način izvršenja krivičnog djela, po mišljenju Vrhovnog suda bez sumnje ukazuju na postojanje uzročne veze između oružanog sukoba i izvršenog djela, kojim su tri civila lišena života, kako je to po mišljenju Vrhovnog suda pravilno utvrđeno prvostepenom presudom. Pri tom Vrhovni sud je imao u vidu činjenice koje se odnose na dolazak četiri naoružana lica (pripadnika oružane formacije) vojnim motornim vozilom marke „Dajc“ ispred ugostiteljskog objekta „Romantika“, u mjestu Mišin Han u kojem je živjelo većinsko stanovništvo hrvatske nacionalnosti, te nakon njihovog ulaska u unutrašnjost objekta, uslijedilo je fizičko mučenje i zlostavljanje, te lišavanje života tri civilna lica hrvatske nacionalnosti, bez razloga i povoda. Vrhovni sud je zaključio da navedene okolnosti nesumnjivo ukazuju na to da je lišavanje života troje lica od strane optuženih u uzročnoj vezi sa postojanjem oružanog sukoba. Isto tako, nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, pobijana presuda je dala valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud, za zaključak da su apelant i ostali optuženi znali da su oštećeni bili pripadnici hrvatske nacionalnosti.
13. Vrhovni sud je, suprotno navodima apelantove žalbe, ocijenio da je zaključak pobijane presude o saizvršilačkoj djelatnosti apelanta i ostalih optuženih u lišavanju života oštećenih Z. V., A. L. i B. J. zasnovan na osnovu pravilne ocjene dokaza od strane prvostepenog suda, te da rezultati takve ocjene, po mišljenju Vrhovnog suda, predstavljaju sasvim pouzdan osnov za navedeni zaključak. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na apelantov iskaz kojim je potvrdio da je vidio kada je optuženi S. M. pucanjem iz automatske puške lišio života oštećenu Z. V., a ovi navodi apelanta potvrđeni su i iskazom svjedoka Đ. S. koji je kao istražni sudija obavio uviđaj na licu mjesta, kao i nalazom i mišljenjem vještaka balističara u kojem je konstatovano da je oštećena Z. V. lišena života iz vatrenog oružja. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je i u pogledu činjeničnog utvrđenja u odnosu na lišavanje života oštećenih B. J. i A. L., prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude, suprotno navodima apelantove žalbe, analizirao sadržaj iskaza svjedoka D. S. i R. D. kao i iskaz drugooptuženog, a u vezi sa radnjama lišavanja života oštećenih B. J. i A. L., na osnovu kojih je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant zajedno sa ostalim optuženim učestvovao u izvršenju radnje lišavanja života oštećenog A. L. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelantova odbrana neosnovano u žalbi navodi da nije dokazana činjenica da je apelant učestvovao u radnji lišavanja života oštećenog A. L. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelant i ostali optuženi postupali sa direktnim umišljajem i da je kod njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju, iz čega po ocjeni tog suda proizlazi da su postupali kao saizvršioci, a budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je radnja bilo kog izvršioca bila izvan umišljaja ostalih izvršioca.
14. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje apelanta, koje su činjenično opisane u izreci prvostepene presude, kvalifikovane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22
KZSFRJ.
15. Neosnovanost prigovora u vezi s krivičnopravnom sankcijom i troškovima postupka Vrhovni sud je obrazložio na str. 5 i 6 osporene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepena presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Takođe, apelant navodi da su osporene presude zasnovane na očigledno proizvoljnoj ocijeni izvedenih dokaza. U vezi s tim, navodi da u obrazloženju osporenih presuda nisu dati valjani razlozi u pogledu postojanja oružanog sukoba, te u pogledu postojanja uzročne veze između oružanog sukoba i posljedica koja se ogleda u lišavanju života tri civilna lica. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije dokazano da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnopravnih radnji koje su mu ustavljene na teret, niti da je bio učesnik zajedničkog djelovanja i preduzimanja radnji kojima su lišeni života Z. V., A. L. i B. J. Takođe, apelant smatra da nije dokazano da je apelant postupao s umišljajem u vezi s izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Apelant je, takođe, istakao da su sudovi „poklonuli vjeru iskazu Malić Stojka (drugooptuženi)“, a da pri tom „uopšte ponašanju Malić Stojka (drugooptuženi) nisu poklonuli dužnu pažnju“. U vezi s tim, apelant je naveo da je sud njegovu izjavu trebao „posmatrati sa aspekta njegove bolesti – epilepsije koja je konstatovana u ljekarskom nalazu za vrijeme pritvora“. Zbog svega navedenog apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje pa je predložio da se osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj presudi savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, te da smatra da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje na koje se apelant neosnovano pozvao. Vrhovni sud, takođe, smatra da se apelacija u svom sadržaju odnosi na žalbene navode na koje se taj sud očitovao u osporenoj presudi i kod kojih u cijelosti ostaje. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju svoje presude te da smatra da apelantu u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružno tužilaštvo je istaklo da u konkretnom slučaju činjenični zaključci redovnih sudova nisu proizvoljni, već da su zasnovani na valjanim dokazima. Navedeno je da je prvostepeni sud dao potpune, jasne i određene razloge za svoje činjenične zaključke, koje je prihvatio Vrhovni sud u žalbenom postupku, pri čemu su data obrazloženja u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje. Pri tom Okružno tužilaštvo smatra da je prvostepeni sud dao jasne razloge utvrđenosti ratnog stanja i povezanosti apelantovih radnji kod izvršenja krivičnog djela po tom osnovu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, […], primjenjivanje mera zastrašivanja i terora, […], pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvaja u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
Član 13.
Odredbe ovog dijela odnose se na cjelokupno stanovništvo zemalja u sukobu, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, naročito s obzirom na rasu, narodnost, vjeru ili politička uvjerenja, i svrha im je da ublaže patnje koje sobom donosi rat. Član 147.
Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvaćaju jedno od slijedećih djela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: (…) mučenje ili nečovječno postupanje, (…) protivzakonita zatvaranja (…), uništavanje i prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama i koje se vrši u velikom obimu na nedopušten i samovoljan način.
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11-0-K-009567 13 Kž od 4. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije kako to proizlazi iz navoda apelacije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnih djela zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6 Evropske konvencije svakako primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na ocjenu dokaza, odnosno utvrđeno činjenično stanje za koje apelant smatra da je utvrđeno proizvoljno, pri čemu osporava i relevantnost provedenih dokaza.
32. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
34. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza, takođe, podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv lica u pitanju prezentovani na način da obezbijede pravičan postupak (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
36. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka (pojedini svjedoci su bili učesnici događaja) proglasili krivim apelanta da je radnjama, koje su detaljno opisane u izreci presude, u saizvršilaštvu sa drugim licima, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a takav stav je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima (postojanje oružanog sukoba, saizvršilačke djelatnosti, da preduzete radnje nisu rezultat apelantove svijesti i volje, utvrđeno činjenično stanje) izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno iskazima pojedinih svjedoka kao učesnika događaja, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentovano obrazloženje. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski ukazuje i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant u apelaciji, osim svojih tvrdnji, ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazao suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti, te na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i krivičnopravnu odgovornost apelanta, a apelant, osim svojih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi se relevantno suprotstavio stavu redovnih sudova o apelantovoj involviranosti u spornim događajima.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman