Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4846/13 (R. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Uporedive situacije
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Ništavost
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pasivna legitimacija
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4846/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4846/13, rješavajući apelaciju Ranka Kondića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ranka Kondića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je djelimično okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 020562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ranku Kondiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Ranku Kondiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Kondića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 010562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ranko Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 010562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i „Arcelor Mittala“ d.o.o Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 14. septembra 2016. godine. Vrhovni sud i Okružni sud nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 15. februara 2005. godine podnio Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa kojom je tražio da mu tuženi isplati neisplaćene plate, regres, zimnice, ogrev, borački dodatak, naknade za Dan rudara i otpremnine za periode precizirane u tužbi i da mu uplati doprinose za te periode, da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu apelantu koju je donijelo DOO „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor (u daljnjem tekstu: prednik tuženog) 29. oktobra 2004. godine i da se naloži tuženom da vrati apelanta u radni odnos i rasporedi apelanta na radne zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom, da se utvrdi da je ništava odredba člana 5 stav 1 Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 30. aprila 2004. godine između RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: osnivač tuženog) i LNM Holdings NV sa sjedištem na Holandskim Antilima, da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-0461/04 koji je zaključen između prednika tuženog i apelanta, te da se utvrdi ništavost odredbi čl. 2, 3 i 4 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. oktobra 2002. godine zaključenog između apelanta i MDP „Poslovni sistemi RMK-Prijedor“, ZDP RŽR „Ljubija“ Prijedor.

6. Nakon što je apelant kao tuženog označio „Arcelor Mittal“ d.o.o Prijedor i tuženi dostavio odgovor na tužbu, Osnovni sud je zakazao i održao tri ročišta a jedno ročište je odgođeno. Osnovni sud je donio Presudu broj RS-22/05 od 25. decembra 2006. godine. Stavom 1 navedene presude utvrđeno je da postoji apelantovo potraživanje prema tuženom na ime neisplaćenih plata za periode i u iznosima preciziranim u presudi. Stavom 2 presude utvrđeno je da postoji i potraživanje tuženog prema apelantu u iznosu od 309,68 KM, koje je istaknuto u kompenzaciji sa apelantovim potraživanjem. Stavom 3 je utvrđeno da se apelantovo potraživanje iz stava 1 presude ugasilo „prebijanjem“ sa potraživanjem iz stava 2 te presude. Stavom 4 je odbijen, slijedom navedenog, apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati iznos za potraživanja taksativno nabrojana u stavu 1 presude, te stavom 5 obavezan tuženi da na navedene iznose iz stava 1 izreke presude uplati apelantu doprinose za PIO. Stavom 6 je odbijeno kao neosnovano apelantovo potraživanje na ime neisplaćenih plata, regresa, ogreva, boračkog dodatka, zimnice, naknade za Dan rudara i otpremnine za period od 15. februara 2004. godine do 16. avgusta 2004. godine i za period od 1. januara 2005. godine do presuđenja, kao i u dijelu kojim apelant traži da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine i naloži tuženom da ga vrati u radni odnos i rasporedi na radne zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom, kao i u dijelu u kojem je apelant predlagao da se utvrdi ništavost odredbe člana 5 stav 1 Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključenog 30. aprila 2004. godine između osnivača tuženog i LM N Holding NV sa sjedištem na Holandskim Antilima. Stavom 7 izreke odbačena je tužba u dijelu u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-0461/04 zaključen između prednika tuženog i apelanta. Stavom 8 odbačena je tužba kao neblagovremena u dijelu u kojem je traženo utvrđivanje ništavosti odredbi čl. 2, 3 i 4 Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. oktobra 2002. godine koji je zaključen između apelanta i osnivača tuženog, kao i u dijelu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata, regresa, ogreva i zimnice, boračkog dodatka, naknade za Dan rudara i otpremnine za period od 1. januara 2004. godine do 15. februara 2004. godine. Stavom 9 je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.

7. U obrazloženju je navedeno da je apelant podnio predmetnu tužbu u kojoj je naveo da je kod tuženog bio u radnom odnosu na radnom mjestu medicinski tehničar (ali da nikada nije faktički radio kod tuženog) počev od 16. avgusta 2004. godine do 29. oktobra 2004. godine, kada mu je odlukom tuženog prestao radni odnos sa otkaznim rokom od dva mjeseca a sve zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, da je apelant bio u radnom odnosu kod osnivača tuženog od 17. januara 1986. godine na radnom mjestu portira/čuvara, te da smatra da je navedena odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, da je treba ukinuti i da mu tuženi treba isplatiti sve neisplaćene naknade vezane za radni odnos i vratiti ga na posao. S tim u vezi, obrazloženo je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 16. avgusta 2004. godine, kada je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da apelant nikada nije faktički radio kod tuženog na radnom mjestu SSS medicinski tehničar na koje je raspoređen ugovorom o radu, niti je radio na bilo kom drugom radnom mjestu, odnosno da nije bio faktički radno angažovan, da je navedenom odlukom o otkazu ugovora o radu apelantu utvrđena otpremnina od 980,10 KM, koja mu je i isplaćena. Navedeno je i da su u toku postupka sprovedeni dokazi: uvid u apelantovu radnu knjižicu, diploma o stečenoj stručnoj spremi, ugovori o radu zaključeni sa apelantom, ugovori o osnivanju tuženog, uvjerenja PIO, interni oglas, te zapisnici i izvještaj Komisije za odabir kandidata po tom oglasu, obračuni plata, izvod iz tekućeg računa, izvod iz Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza osnivača i tuženog, spisak neraspoređenih radnika, te dokumenta ministarstava, Vlade RS, zapisnici, bilansi stanja i uspjeha i Odluka Ustavnog suda RS, precizirani u presudi.

8. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je dio tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje odluke o prestanku radnog odnosa od 29. oktobra 2004. godine, te vraćanje apelanta na radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi odbio kao neosnovan s obzirom na to da je odredbama člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika a što je, prema obrazloženju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju i učinjeno. Osnovni sud je naveo da se apelant nije ni javio na oglas koji je tuženi raspisao, te da je pravo svakog poslodavca da od više radnika koji ispunjavaju zahtijevane uslove izabere izvršioca na određeno radno mjesto usljed čega, kako je obrazloženo, postupak odabira drugog radnika sam po sebi nije nezakonit. Nadalje je navedeno da je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. avgusta 2004. godine odbačen. Ovo stoga što, kako je obrazloženo, taj sud smatra da, ako se isti rezultat može postići tužbom za osudu na činidbu, tužba kao konkretna nije dopuštena, jer pravni interes na tužbu za utvrđenje po pravilu ne postoji u onom slučaju kada se ostvarenje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom, što, prema obrazloženju tog suda, znači da tužba za utvrđenje ima supsidijarni karakter u odnosu na kondemnatornu ili konstitutivnu tužbu. Prema obrazloženju tog suda, kondemnatornom ili konstitutivnom presudom se tužiocu pruža puna zaštita prava koje se, u odnosu na presuđeni zahtjev, pojavljuje kao prejudicijelni, te nema osnova da mu se dozvoli da putem suda još utvrđuje i ono što se već može i mora utvrditi prilikom pružanja potpunije pravne zaštite, tj. osudom na činidbu ili preinačenjem pravnog odnosa.

9. Osnovni sud je nadalje naveo da u postupku zaštite prava iz radnog odnosa moraju biti ispunjene određene pretpostavke koje se tiču blagovremenosti i dopuštenosti tužbe o čemu sud vodi računa po službenoj dužnosti. Navedeno je da je odredbom člana 105 Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od kada je povreda učinjena. Navedeno je da ova zakonska odredba ne pravi razliku između novčanih i nenovčanih potraživanja kada je u pitanju zakonom propisani rok za podnošenje tužbe. Prema obrazloženju Osnovnog suda, subjektivni rok od godinu dana je prekluzivni rok i ne može se ni produžavati, ni skraćivati, te pošto su plate i naknade plate po karakteru obročna davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, to se kao dan saznanja za povredu prava smatra dan kad je dospio svaki mjesečni iznos plata i naknada. Obrazloženo je da, pošto je apelant podnio predmetnu tužbu 15. februara 2005. godine, to je, prema mišljenju Osnovnog suda, tužba blagovremeno podnesena samo za potraživanja u periodu od jedne godine unazad, računajući od podnošenja tužbe, tj. samo za potraživanja nastala nakon 15. februara 2004. godine, dok je za potraživanja koja su dospjela do 15. februara 2004. godine tužba neblagovremena, te je i odbacio tužbu u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva.

10. Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koju je isticao tuženi navodeći da nije pravni sljednik osnivača tuženog, već da je on samo jedan od osnivača tuženog koji i dalje postoji i posluje. Ovo stoga što je, kako je obrazložio taj sud, na osnovu ugovora o osnivanju od 30. aprila 2004. godine utvrđeno da je taj ugovor zaključen između osnivača tuženog sa 49% osnivačkog uloga i inoosnivača LNM Holdings NV sa 51% osnivačkog uloga, da se članom 17 tog ugovora tuženi obavezao da će preuzeti sve zaposlene radnike osnivača tuženog osim 10 radnika koji su poimenično navedeni i izmiriti radnicima pripadajuća prava i obaveze sa stanjem na 31. decembar 2003. godine, da sastavni dio ugovora o osnivanju čini i sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza čijim članom 5 je kao prioritetna aktivnost predviđeno namirenje dospjelih obaveza prema radnicima Društva (do i ne preko iznosa sadržanih u prilogu 7.3 ugovora o osnivanju u odnosu na period prije 31. decembra 2003. godine i do i ne preko iznosa od 11.050.682,00 KM u odnosu na period nakon 1. januara 2004. godine) utvrđenih na način i u skladu sa pojedinačnim kolektivnim ugovorom između Društva i Sindikata. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.

11. Nadalje, prema obrazloženju Osnovnog suda, imajući u vidu da je tuženi 16. avgusta 2004. godine zaključio sa apelantom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a otkazao mu taj ugovor 29. oktobra 2004. godine sa dva mjeseca otkaznog roka, uzimajući u obzir da u tom periodu apelant nije bio faktički radno angažovan ni na jednom radnom mjestu, Osnovni sud smatra da apelantu pripada naknada plate od 50% od plate koju bi ostvario da je radio u navedenom periodu. Kako je utvrđeno da je tuženi isplaćivao apelantu manje iznose plata od toga, Osnovni sud je zaključio da je tuženi bio obavezan da apelantu isplati iznos preciziran u presudi. Navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi apelantu isplatio otpremninu u iznosu od 980,00 KM a da je, shodno članu 80 Kolektivnog ugovora o radu u metalskoj industriji i rudarstvu RS, trebalo da isplati otpremninu u iznosu od 670,37 KM u vezi s čim je tuženi istakao prigovor kompenzacije do iznosa 309,68 KM (koliko je više otpremnine isplatio). Prema obrazloženju Osnovnog suda, iz navedenog proizilazi da je došlo do preboja navedenih potraživanja, čime se apelantovo potraživanje za naknadu plata ugasilo, ali da i dalje postoji obaveza tuženog da apelantu uplati doprinose za navedena potraživanja. Konačno, Osnovni sud je istakao da je apelantov zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor odbijen kao neosnovan, jer je regres vezan za korišćenje godišnjeg odmora koji apelant nesporno nije koristio, kao i da apelant nije aktivno legitimisan da traži poništenje odredbi Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza koji je zaključen između osnivača tuženog i LNM Holdings NV. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 098 od 18. septembra 2007. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način što je u prvom stavu izreke presude obavezao tuženog da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata u periodu od 12. avgusta 2004. godine do 31. decembra 2004. godine ukupan iznos od 532,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog potraživanja do isplate, st. 2, 3, 4 djelimično stav 6 i stav 9 ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom osporenom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, preinačen je i stav 5 presude tako da je naloženo tuženom da uplati za apelanta doprinose za PIO za period od 12. avgusta 2004. godine do 31. decembra 2004. godine u roku od 15 dana. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se iz obrazloženja osporene presude može zaključiti da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju apelanta na rad, jer je utvrdio da je članom 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu propisano da poslodavac, zbog razloga navedenih u ovom članu, može dati otkaz ugovora o radu zaposleniku, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, da je taj sud istakao da se apelant nije ni javio na oglas koji je raspisao tuženi, te da poslodavac ima pravo da izabere izvršioca koji ispunjava uslove iz oglasa. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije dao argumentovane razloge za odbijanje ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno da su ti razlozi nejasni s obzirom na to da prvostepeni sud nije sa dovoljno pažnje ocijenio apelantove tvrdnje da nisu postojali kriterijumi i mjerila koje je trebalo da donese tuženi kao poslodavac u vezi s tim sa kojim će radnicima nastaviti proces rada. Navedeno je i da se u spisu ne nalaze pismeni dokazi na kojim bi osporena odluka prvostepenog suda bila utemeljena.

13. Navedeno je da je iz spisa vidljivo da je apelant na pripremnom ročištu tražio da se na glavnoj raspravi izvede dokaz čitanjem internog oglasa, prijave na interni oglas, zapisnik komisije o odabiru kandidata po tom oglasu i izvještaj komisije o odabiru kandidata po internom oglasu, te da je u zapisniku konstatovano da su ova dokumenta pročitana na raspravi, ali da ih nema u spisu, niti u popisu spisa. Pošto se zbog navedenog, prema obrazloženju Okružnog suda, osporena presuda u ovom dijelu ne može ispitati u skladu sa apelantovim žalbenim navodima, taj sud je u tom dijelu ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 105 Zakona o radu koji je bio na snazi i primjenjivao se u vrijeme nastanka spornog odnosa, kao i u vrijeme donošenja prvostepene presude propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od jedne godine od saznanja za povredu a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede, odnosno da je blagovremenost procesna pretpostavka za ostvarenje sudske zaštite na koju sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi je navedeno da je, kod nesporne činjenice da apelant traži poništenje odluke koja je donesena 28. oktobra 2002. godine, isplatu naknada za period od 1994. godine do 31. decembra 2004. godine i da je apelant danom prijema odluke, odnosno već protekom narednog mjeseca kada nije primio očekivanu platu i druge plate, saznao za povredu svog prava a da je tužba podnesena 5. februara 2005. godine, tužba neblagovremena zbog proteka subjektivnog roka iz člana 105 Zakona o radu za dio zahtjeva koji se odnosi na navedene zahtjeve kako je to, prema obrazloženju Okružnog suda, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno i utvrdio prvostepeni sud.

14. Prema obrazloženju Okružnog suda, članom 33 Zakona o radu je propisano da se, kad dođe do promjene poslodavca, prava i obaveze iz ugovora o radu prenose na novog poslodavca ukoliko je radnik sa tim saglasan. Navedeno je da je, s tim u vezi, utvrđeno da je apelant bio radnik prednika tuženog do 12. avgusta 2004. godine, odnosno do dana registracije tuženog, nakon čega je 16. avgusta 2004. godine u radnoj knjižici odjavljen kao radnik prednika tuženog i prijavljen kao radnik tuženog. Navedeno je da bez obzira na to što se tuženi obavezao da će zasnovati radni odnos radnicima prednika tuženog, on je, u smislu navedenog člana 33 Zakona o radu, bio dužan preuzeti sve radnike prednika tuženog osim deset taksativno nabrojanih radnika. Zbog navedenog se, kako je obrazložio taj sud, ima smatrati da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog već od 12. avgusta 2004. godine, od kada mu teku sva prava i obaveze iz radnog odnosa. Prema obrazloženju Okružnog suda, vidljivo je da je apelant, dakle od 31. decembra 2003. godine do 12. avgusta 2004. godine, bio radnik prednika tuženog, te da mu tuženi nije obavezan isplatiti plate i naknade za taj period preko preuzetog iznosa, odnosno da tuženi nije pasivno legitimisan za taj period za isplatu naknade preko iznosa od 3.453,50 KM, koji je u vezi sa obavezama prema apelantu tuženi preuzeo prilikom zaključivanja deklaracije između tuženog i Sindikata prednika tuženog vezane za dinamiku isplate obaveza koje je preuzeo tuženi.

15. Nadalje je navedeno da, u skladu sa članom 83 Zakona o radu, radnik ostvaruje platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. S tim u vezi je navedeno da apelant opravdano u žalbi ističe da je bio radnik tuženog počev od 12. avgusta 2004. godine do prestanka radnog odnosa, pa da je tuženi dužan da mu za taj period isplati manje isplaćene plate i doprinose za PIO, kako je i utvrdio prvostepeni sud. Međutim, prema obrazloženju Okružnog suda, visinu neisplaćenih plata prvostepeni sud je utvrdio primjenom odredbe člana 43 stav 2 Posebnog kolektivnog ugovora koji propisuje da radnik ima pravo na naknadu plate u iznosu od 50 procenata u dane kada ne dolazi na posao zbog nedostatka posla, što se detaljno utvrđuje pojedinačnim kolektivnim ugovorom, ali da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U 19/05 od 1. juna 2007. godine utvrđeno da navedena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom RS zbog čega je, prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je preinačio dio prvostepene presude koji se odnosio na navedeni zahtjev, te, analogno tome, shodno odredbama člana 68 Zakona o radu, obavezao tuženog da apelantu za navedeni period uplati i doprinose za PIO. Konačno, navedeno je i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbu u dijelu u kojem je apelant tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. avgusta 2004. godine, jer je apelant već postavio zahtjev da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu zbog čega ne postoji pravni interes za utvrđujuću tužbu u ovom dijelu. Navedeno je i da je pravilno odbijen zahtjev za isplatu regresa, zimnice, ogreva i naknade za Dan rudara u 2004. godini, jer apelant, u smislu odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao da su ove naknade isplaćene drugim radnicima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

16. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 077-0-P-07-000-670 od 15. oktobra 2008. godine kojom je stavom 1 poništio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu od 29. oktobra 2004. godine kao nezakonitu i naložio tuženom da apelanta vrati na njegovo prijašnje radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Stavom 2 naloženo je da apelantu na ime izgubljene zarade i drugih primanja isplati iznose precizirane u presudi za period od 1. januara 2005. godine do 15. avgusta 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od svakog 15. u mjesecu za prethodni mjesec do konačne isplate. Stavom 3 obavezan je tuženi da apelantu uplati doprinose za PIO i osiguranje od nezaposlenosti i iznose plata navedene u prethodnom stavu registruje kod Fonda PIO u obrascu M-4. Stavom 4 obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 126 Zakona o radu propisano da, ako poslodavac u roku od jedne godine od prestanka radnog odnosa radnika namjerava zaposliti određen broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojim je prestao radni odnos, dužan je prije zasnivanja takvog radnog odnosa sa drugim licima ponuditi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu, što u konkretnom slučaju tuženi nije učinio. Nadalje je navedeno da je odredbama čl. 138 i 139 istog zakona propisano da poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovore o radu najmanje 10% od ukupnog broja radnika, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika ili sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10 % radnika. Takođe, dužan je, između ostalog, da sačini program zbrinjavanja radnika uključujući mjere kojim bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu, što, prema obrazloženju Osnovnog suda, tuženi nije u konkretnom slučaju učinio. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je poništio kao nezakonitu odluku tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, naložio tuženom da apelanta vrati na posao i da mu isplati naknadu neisplaćenih plata i uplati doprinose i osiguranje od nezaposlenosti.

17. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 539 od 19. decembra 2008. godine kojom je žalba tuženog djelimično odbijena kao neosnovana i osporena presuda potvrđena u dijelu koji se odnosio na poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu i vraćanje apelanta na posao, a povodom žalbi i apelanta i tuženog osporena presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosi na novčana potraživanja apelanta i troškove postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno tvrdnji prvostepenog suda, tuženi donio program socijalnog zbrinjavanja viška radnika u kojem su navedeni razlozi za nastanak viška zaposlenih, te pobrojane mogućnosti zbrinjavanja radnika, ali da taj program, osim uopštenih kriterijuma za popunu radnih mjesta, nema razrađene osnovne i dopunske kriterijume na osnovu kojih će se sačiniti konkretna poimenična lista zaposlenih kojim će se otkazati ugovor o radu kao što su dužina radnog staža, trajanje rada kod tuženog, rezultati rada, socijalne prilike i slično zbog čega je, prema mišljenju tog suda, pravilna odluka prvostepenog suda o ukidanju kao nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu apelantu i obavezivanje tuženog da apelanta vrati na posao. Nadalje je navedeno da je u preostalom dijelu bilo potrebno ukinuti osporenu presudu Osnovnog suda i predmet u tom dijelu vratiti Osnovnom sudu na ponovni postupak, jer su u postupku pred tim sudom nepotrebno čak trojica vještaka izvršila vještačenja, ali nisu pozvani na glavnu raspravu radi usaglašavanja njihovih nalaza, budući da su nalazi bili oprečni. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

18. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 77 0 P 010562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine u odnosu na izjavljene revizije protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 098 od 18. septembra 2007. godine apelantovu reviziju odbio, te reviziju tuženog odbacio, a u odnosu na revizije protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 539 od 19. decembra 2008. godine reviziju tuženog preinačio u dijelu u kojem je njegova žalba „djelimično odbijena“ i presuda Osnovnog suda od 15. oktobra 2008. godine potvrđena u pogledu odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja apelanta na posao na način što se ovaj apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, dok je apelantova revizija odbačena. Presudom je odlučeno da se spisi predmeta Osnovnog suda broj 77 0 P 010562 09 P vrate tom sudu da taj sud pozove lice ovlašćeno za zastupanje Udruženja za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banja Luka da u roku od osam dana potpiše reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj 77 0 P 010562 12 Gž od 8. maja 2012. godine uz upozorenje da će, ako taj nedostatak ne ukloni, reviziju odbaciti kao nepotpunu.

19. U obrazloženju je, u odnosu na revizije protiv presude od 18. septembra 2007. godine, navedeno da je revizija tuženog nedozvoljena, jer ne ispunjava imovinski cenzus iz člana 237 stav 2 ZPP, a u odnosu na apelantovu reviziju navedeno je da je neosnovana s obzirom na to da je taj sud u potpunosti prihvatio utvrđene činjenice i pravni stav nižestepenih sudova. Nadalje je navedeno da je, nakon ponovljenog postupka, Okružni sud donio i presudu od 19. decembra 2008. godine, te da je u odnosu na tu presudu apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog nedostatka pravnog interesa, jer je apelant uspio u parnici u dijelu u kojem je odlučeno o nezakonitosti otkaza ugovora o radu i obavezi vraćanja apelanta na posao, a u odnosu na dio te presude kojom je odlučeno da se predmet u dijelu koji se odnosio na novčana potraživanja vrati na ponovni postupak, jer ta odluka ne predstavlja odluku kojom je taj dio postupka pravosnažno okončan. Nadalje, u odnosu na reviziju tuženog, navedeno je da je ta revizija osnovana.

20. S tim u vezi je navedeno da bi se kriterijum za ocjenu programa zbrinjavanja viška radnika koji su primijenili nižestepeni sudovi mogao prihvatiti u situacijama kada se radi o otkazu manjem broju radnika. Prema obrazloženju tog suda, u konkretnom slučaju tuženi je, između ostalog, zbog istih razloga dao otkaz većem broju radnika zbog čega je programom socijalnog zbrinjavanja uzeo u obzir stanje privrednog društva kao cjeline u skladu sa odredbama čl. 124 i 125 Zakona o radu a program je donesen uz konsultacije sa sindikatom, pri čemu su u programu predviđene različite mogućnosti zbrinjavanja viška radnika (penzionisanje, sporazumni raskid ugovora uz novčanu naknadu, prekvalifikacija i dokvalifikacija, prelazak radnika u druga preduzeća, kao i kriterijumi za popunu radnih mjesta). Navedeno je da je u postupku kao nesporno utvrđeno da su lica, na čije se zapošljavanje apelant poziva, bez prethodne ponude apelantu za zaposlenje na tim radnim mjestima u radni odnos primljena prije nego što je apelantu prestao radni odnos, a za lica poimenično navedena u presudi apelant nije ponudio niti jedan dokaz da su u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa apelantu primljena u radni odnos. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo osnova za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantu i davanje naloga tuženom da ga vrati na posao. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, te smatra i da je predmetni postupak trajao neosnovano dugo. Navodi da je tuženi primio nove radnike u vrijeme kada mu je to odredbama Zakona o radu bilo zabranjeno (pri tome tvrdi i da postoje prijave da su ta lica osigurana), ali da prethodno nije ponudio apelantu da zaključi novi ugovor o radu na tim radnim mjestima iako je apelant imao sve potrebne kvalifikacije za zapošljavanje, jer je obučen i za rad na radnom mjestu portira-čuvara koji posao je i obavljao kod prednika tuženog od 1986. godine. Apelant, s tim u vezi, navodi imena lica za koja tvrdi da su primljena u radni odnos čak i bez javnog oglasa, odredbe pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tuženog i daje svoje komentare na te odredbe, te navodi da tuženi nije sačinio program zbrinjavanja otpuštenih radnika u skladu sa zakonom iako je otpustio 241 radnika. Apelant navodi da se nije javio na raspisani interni oglas, jer je jedan od uslova za prijavu na oglas bila starosna granica od 40 godina. Navodi i da je tuženi kažnjen zbog nezakonitog zapošljavanja novih radnika u tom periodu. Smatra da je, zbog navedenog, diskriminisan i da mu je prekršeno i pravo na imovinu, jer je imao pravo na naknade plata za tražene periode. Apelant smatra i da je postupak predugo trajao, te da ima pravo na naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

22. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, jer u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 138.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 139.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sljedećem:

- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Član 140.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 010562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. septembra 2013. godine a apelacija je podnesena 26. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka iz čega proizilazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na primjenu prava

33. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da nije nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu apelanta i da tuženi nema obavezu da ga vrati na posao. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, podsjeća na već citirane odredbe Zakona o radu kojim su regulisana pitanja otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, te propisane obaveze poslodavca u takvom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je tuženi sačinio program zbrinjavanja otpuštenih radnika u skladu sa zakonom, da zbog toga nema osnova za utvrđivanje nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu koji je dobio apelant, te da lica čija imena apelant navodi nisu primljena u radni odnos u vrijeme dok je postojala obaveza tuženog da ponudi otpuštenim radnicima da zaključe novi ugovor o radu jer su ona primljena u radni odnos dok je apelant još bio u radnom odnosu kod tuženog, a za druga lica koja je apelant pominjao u toku postupka apelant nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi opravdao svoje tvrdnje, pa su ovi apelantovi navodi neosnovani. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi i da je tuženi kažnjen zbog nezakonitog zapošljavanja novih radnika i navodi broj obavještenja o izvršenom inspekcijskom pregledu inpektorata rada a navodi i prijave osiguranja pojedinih poimenično navedenih lica, ali da iz činjenica predmeta, kako je već rečeno, proizilazi da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije ponudio nikakve dokaze, već da su redovni sudovi u svojim odlukama obrazložili da apelant navedenu tvrdnju nije ničim dokazao iz čega proizilazi i da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi iste tvrdnje koje je iznosio i u postupku pred redovnim sudovima a za koje su ti sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna, već da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelant navodi i da je imao pravo na naknadu plata za tražene periode, ali da je njegov zahtjev odbijen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je jedan dio apelantovih novčanih potraživanja odbijen zbog zastare a u odnosu na blagovremeni dio kojim je odlučeno o apelantovom pravu na naknadu plata i drugih primanja po osnovu radnog odnosa prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak a da pri tome ni apelant, ni redovni sudovi nisu obavijestili Ustavni sud da li je taj postupak okončan, pa su i ovi navodi neosnovani. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica predmeta.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

36. Apelant, takođe, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 15. februara 2005. godine, kada je apelant podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu a da je dijelom okončan Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 010562 12 Rev 2 od 11. septembra 2013. godine. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da je dio prvostepene presude ukinut i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje apelantovog prava na naknadu plata i ostalih primanja koja proizilaze iz radnog odnosa, ali da ni apelant, niti redovni sudovi do dana donošenja ove odluke nisu obavijestili Ustavni sud da li je taj dio postupka okončan. Zbog toga će Ustavni sud u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju apelant ukazuje uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do dana podnošenja predmetne apelacije, odnosno do 26. novembra 2013. godine, a što ukupno iznosi sedam godina i devet mjeseci.

b) Analiza dužine trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje apelantovog prava iz radnog odnosa, tj. zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu i apelantovog prava na naknadu neisplaćenih plata i drugih primanja koja proističu iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku prvostepena presuda dva puta ukidana i predmet vraćan na postupak tom sudu, ali da je, i pored toga, postupak pred nižestepenim sudovima okončan u relativno kratkim rokovima, a postupak po reviziji je trajao skoro pet godina. Ustavni sud zapaža da je trajanje revizionog postupka pred Vrhovnim sudom isključivo doprinijelo trajanju radnog spora, koji je po zakonu hitan, od skoro osam godina a da pri tome nema ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način doprinio toj dužini. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja i da su ovi apelantovi navodi osnovani.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

43. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

44. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonu hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, prije svega Vrhovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

45. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenih činjenica, prekršeno i pravo na imovinu i da je zbog toga diskriminisan u odnosu na druge radnike. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava i utvrđenih činjenica, te pošto iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminisan na bilo koji način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica kada su redovni sudovi za svoje zaključke da nema osnova za utvrđivanje ništavosti odluke o otkazu ugovora o radu apelantu i obavezivanje tuženog da apelanta vrati na posao, jer je tuženi tu odluku donio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu, i kada apelant nije dokazao da je tuženi, suprotno odredbama tog zakona, primio nove radnike na postojeća radna mjesta.

47. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak po apelantovoj tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, trajao sedam godina i devet mjeseci od čega pred Vrhovnim sudom skoro pet godina.

48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno, i kad nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantu postupano na drugačiji način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.

49. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4846/13 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio