Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/15 (Č. i D. D. i drugi)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1224/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-1224/15, rješavajući apelacije Čede Dačevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Čedo Dačević i Divna Dačević, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 017208 13 Gž od 13. februara 2015. godine;

Radmila Obrenović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 017682 13 Gž od 13. februara 2015. godine;

Dragomir Radanović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 018427 13 Gž od 11. marta 2015. godine;

Zoran Ćeranić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 018631 13 Gž od 11. marta 2015. godine;

Radoje Milanović i Vinka Milanović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 018228 13 Gž od 14. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1224/15

1. Čedo Dačević i Divna Dačević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Čajniča, koje zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 017208 13 Gž od 13. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršili uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke) u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantima izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa su obavezani apelanti da tuženom isplate određeni novčani iznos, na ime zakonskih zateznih kamata nastalih po osnovu novčanog potraživanja iz predmetnog ugovora o otkupu stana.

AP-1225/15

2. Radmila Obrenović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Foče, koju zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijela je 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 P 017682 13 Gž od 13. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršila uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke), u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantici izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je obavezana apelantica da tuženom isplate određeni novčani iznos.

AP-2120/15

3. Dragomir Radanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 28. aprila 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 P 018427 13 Gž od 11. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršio uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke), u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantu izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je obavezan apelant da tuženom isplate određeni novčani iznos.

AP-2122/15

4. Zoran Ćeranić,(u daljnjem tekstu: apelant), iz Kalinovika, kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 28. aprila 2015. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 P 018631 13 Gž od 11. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršio uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke), u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantu izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je obavezan apelant da tuženom isplate određeni novčani iznos.

AP-2585/15

5. Radoje Milanović i Vinka Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Foče, koje zastupa , koje zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 23. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda broj 94 0 P 018228 13 Gž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su, sa određenim danom, tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka) u cijelosti izvršili uplatu ugovorene otkupne cijene predmetnog stana (bliže opisanog u izreci osporene odluke) u određenom novčanom iznosu, kao i da se istovremeno naloži tuženom da apelantima izda valjanu ispravu za brisanje upisanog založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog, pa su obavezani apelanti da tuženom isplate, zbog zadocnjelog plaćanja glavnog duga, zakonske zatezne kamate, u određenom novčanom iznosu.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1224/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

7. U obrazloženju osporenih odluka, pored ostalog, Okružni sud navodi da je u toku predmetnih postupaka utvrđeno da su apelanti, u svojstvu nosilaca stanarskog prava, zaključili sa vlasnicima predmetnih stanova, ugovor o otkupu stanova na otplatu, da je ugovoreno da će se sva otplata izvršiti u određenom roku, u određenom broju mjesečnih rata na račun tuženog, da su apelanti otplatili cjelokupnu otkupnu cijenu predmetnih stanova, pa su zatražili od tuženog da im izda „dozvolu za brisanje hipoteke sa stana“, da je tuženi dopisom odgovorio da je obračunao kamatu po predmetnim ugovorima o otkupu stana, smatrajući da se apelanti nisu pridržavali ugovorenih obaveza jer su zakasnili sa uplatom tri uzastopne rate pa im je obračunao kamatu u određenom novčanom iznosu. Dalje se navodi, da je u tački VII predmetnih ugovora i otkupu stana, ugovoreno da ako kupac ili njegov nasljednik ne plati tri uzastopne rate, cijeli neotplaćeni ostatak otkupne cijene dospijeva odmah na naplatu. Okružni sud konstatuje, da prema tvrdnji tuženog, koju apelanti nisu osporavali, apelanti u određenom vremenskom periodu nisu uplaćivali rate, a što predstavlja nastupanje događaja regulisanog članom VII ugovora. Okružni sud ističe, da apelanti nisu osporavali tvrdnju tuženog da su, u smislu tačke VII predmetnih ugovora o otkupu stana na otplatu, kasnili sa plaćanjem tri uzastopne rate, pa da je tako cijeli neplaćeni ostatak otkupne cijene dospio odmah na naplatu, apelanti su samo istakli prigovor zastarjelosti potraživanja iz protivtužbe tuženog. Po ocjeni Okružnog suda (u svim predmetnim postupcima), navedeni prigovor zastarjelosti potraživanja, prvostepeni sud je nepravilno usvojio smatrajući da se radi o povremenim potraživanjima u smislu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz ove odredbe, a ne opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO. Naime, iz odredbe člana 372. stav 2. ZOO proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplatu u obrocima i druga djelimična ispunjenja. Okružni sud zaključuje, da je zakonski termin „otplata u obrocima“ u stvari otplata duga u ratama, pa se u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO. Okružni sud ističe, da je članom 277. ZOO propisano, da svaki dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze dužan je da plaća zateznu kamatu, da prema odredbi člana 324. ZOO dužnik dolazi u docnju kad nije ispunio obavezu u roku određenom za ispunjenje, te da zbog toga povjerilac ima pravo da traži zateznu kamatu, pa i bez obzira ako su dužnici platili glavni dug. Također se navodi, da je kamata sporedno potraživanje i da dijeli sudbinu glavnog duga, pa i u pogledu zastarjelosti, pa sve dok glavno potraživanje ne bude plaćeno, zatezne kamate se ne mogu posebno utužiti u parnici, tek nakon izmirenja glavnog duga zatezne kamate se, ukoliko nisu plaćene, osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu, te se kod suda može pokrenuti spor radi njihove isplate (kao što je i učinio tuženi). Po ocjeni Okružnog suda, nepravilno je shvatanje prvostepenog suda da su se stekli uslovi da tuženi da apelantima pismenu suglasnost za brisanje hipoteke na njihovim stanovima pošto su apelanti u cjelini izmirili otkupnu cijenu predmetnih stanova, a što nije ni sporno među parničnim strankama, iz razloga što odredbama predmetnih ugovora o otkupu stana nije ugovorena obaveza plaćanja kamate od strane apelanata prema tuženom. Okružni sud konstatuje da se zatezna kamata duguje, prema odredbi člana 277. ZOO, kada dužnik zadocni sa isplatom novčane obaveze, te da to znači da zatezna kamata nije stvar volje ugovarača, nego se ona plaća po samoj sili zakona. S obzirom na navedeno, Okružni sud zaključuje, da pošto apelanti nisu isplatili kamate kao sporedno potraživanje, nisu ispunjeni uslovi da prestane hipoteka kao založno pravo i da im tuženi izda suglasnost za brisanje hipoteke, a što apelanti traže. Naime, odredbom člana 173. Zakona o stvarnim pravima propisano je da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja kamata i troškova, ako nije drugačije određeno zakonom, a prema odredbi člana 141. stav 4. istog zakona, založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja, Okružni sud, također, ističe da apelanti nisu osporavali visinu kamate koju je tuženi obračunao i čiju je isplatu tražio.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/15 (Č. i D. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio