Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1334/14 (Radio-televizija Federacije Bosne i H., A. H. i B. H.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1334/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1334/14, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Arijane Saračević-Helać i Bakira Hadžiomerovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038491 13 Gž Tuzla od 16. siječnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 038491 05 P od 19. lipnja 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, Arijana Saračević-Helać i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 25. ožujka 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 038491 13 Gž Tuzla od 16. siječnja 2014. godine i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 038491 05 P od 19. lipnja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 19. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. rujna 2016. godine, dok je Općinski sud to učinio 28. rujna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 038491 05 P od 19. lipnja 2012. godine apelanti kao tuženi su obvezani da Mirnesu Ajanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM zbog povrede ugleda i časti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev 7. srpnja 2005. godine kao dana podnošenja tužbe, te da istom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 560,80 KM (stavak I dispozitiva presude). Također je utvrđeno da je tužba protiv ostalih tuženih – Marije Topić-Crnoja i Sinana Alića u predmetnoj pravnoj stvari povučena (stavak II dispozitiva presude).

6. U obrazloženju presude, Općinski sud, je na temelju izvedenih dokaza, izjava saslušanih svjedoka kao i vještaka medicinske struke, neuropsihijatra dr. Kasima Brigića, utvrdio da su apelanti u programu prvoapelanta u magazinu „60 minuta“ koji je emitiran 11. travnja 2005. godine, koji je najavljen na početku emisije prouzrokovali štetu tužitelju (zastupniku u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH i predsjedniku BOSS-a, parlamentarne stranke na svim razinama zakonodavne vlasti od Općinskog vijeća Tuzla, Skupštine TK, Parlamenta FBiH do Parlamentarne skupštine BiH) iznošenjem izražavanja neistinitih činjenica, citat: „Možemo tek zamisliti kakvim se riječima nervozni Mirnes Ajanović služi kada nastupa javno, npr. kada preko telefona prijeti likvidacijama svojim nekadašnjim najbližim saradnicima“, „činjenicom da je u istom naselju Ajanović istovremeno kupio stan i svojoj majci“, ,,o Ajanovićevom voznom parku po kojem je čuven u Tuzli, našoj emisiji su svjedočili sami Tuzlaci, koji Mirnesa svakodnevno viđaju u bijesnim džipovima, čija vrijednost iznosi 100-tinjak hiljada maraka. Zašto ga ne pitaju otkud ti čovječe džip, otkud ti drugo auto, otkud ti treće auto, otkud ti taj stan a boriš se za prava boraca“, te da je u navedenom prilogu pored citiranih dijelova izneseno mnogo neistina i uvreda protiv tužitelja, da su korišteni i montirani dijelovi sjednica Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi težina iznesenih neistina da se tužitelj bavi kriminalnim radnjama bila teža.

7. Zatim je navedeno da, iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Kasima Brigića od 19. travnja 2011. godine kao i usmenim pojašnjenjem danom na nastavku ročišta za glavnu raspravu od 19. ožujka 2013. godine, proizlazi da je isti imajući u vidu strukturu ličnosti tužitelja, odnosno normalno psihološku strukturu bez psihopatoloških simptoma i njegov profesionalni identitet i angažman kao političara i društvenog radnika, a sve vezujući uzročno-posljedično za navedeno sporno izražavanje u emisiji navedenoj u tužbi, odnosno objavljivanje spornog priloga dovelo do psihičkih tegoba u kliničkoj formi „narcističke lezije“, tj. povrede njegovog ukupnog osobnog i profesionalnog integriteta, ugleda, časti i dostojanstva. Dakle, zaključeno je da je tužitelj trpio duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, povrijeđenog dostojanstva, narušenog osobnog i profesionalnog integriteta, zbog specifične profesije kojom se bavi i specifičnih okolnosti u kojima je psihički povrijeđen (najgledanija politička emisija). U konačnici, vještak je naveo da jačina i trajanje psihičkih tegoba opravdavaju nastalu nematerijalnu štetu koju tužitelj potražuje da bi se kod njega uspostavila psihička ravnoteža. Općinski sud je pismeni nalaz i mišljenje kao i usmeno izjašnjenje vještaka u cijelosti prihvatio kao objektivan i točan i dan u skladu sa pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedaba.

8. Slijedom navedenog, po mišljenju Općinskog suda, tužitelj je u postupku dokazao da je bio izložen negativnom sudu javnosti, a što potvrđuju i iskazi svih saslušanih svjedoka, a naročito iskaz svjedoka Sinana Alića koji nije sporio navode da je u navedenoj emisiji iznio činjenice na štetu tužitelja na naprijed opisani način, navodeći da je kasnije došao do saznanja da su one neistinite i da se tužitelju osobno izvinio zbog toga. Predstavljajući tužitelja kao osobu sklonu kriminalnim radnjama koja je navodno prijetila likvidacijama svojim nekadašnjim najbližim suradnicima, u naselju Stupine istodobno kupio i stan svojoj majci, te da je čuven u Tuzli da se vozika u bijesnim džipovima koji koštaju stotinjak tisuća KM da sve to rezultira kršenjem prava boraca, odnosno ide na njihovu štetu, po mišljenju Općinskog suda, apelanti su povrijedili njegovo dostojanstvo, ugled i čast, zbog čega je taj sud našao da je utemeljen tužbeni zahtjev tužitelja za dosuđenje nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove u iznosu od 2.000,00 KM jer su takvim neprovjerenim informacijama povrijeđena tužiteljeva prava zaštićena Ustavom i zbog kojih tužitelj trpi određene psihičke bolove. Ovo tim prije što apelanti tijekom postupka nisu dokazali istinitost svojih tvrdnji koje su emitirali 11. travnja 2005. godine u programu prvoapelantice u magazinu „60 minuta“, iako su bili dužni istinito, cjelovito, objektivno i razumljivim sadržajem informirati javnost, imajući pritom u vidu da teret dokaza glede istinitosti tvrdnji kod klevete leži na apelantima, jer se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužitelja, dok se ne dokaže suprotno. Također je navedeno da su, u konkretnom slučaju, apelanti emitirali neistine o tužitelju, a tijekom postupka su se pasivno ponašali, tj. nisu odazivali na ročišta, niti dokazali istinitost tvrdnji koje su emitirane u spornoj emisiji, niti su dokazali da su prethodno i pokušali provjeriti navedene informacije, što je bila njihova obveza. Prema ocjeni Općinskog suda, a imajući u vidu iskaz saslušanih svjedoka kao i vještaka neuropsihijatra da je sadržaj neprovjerenih, a iznijetih informacija u emitiranoj emisiji magazinu „60 minuta“ bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao osobu, a naročito na njegovo dostojanstvo, ugled i čast zbog čega Općinski sud nalazi da je utemeljeno dosuđenje nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove koji opravdavaju dosuđenje u iznosu od 2.000,00 KM, jer dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu je po ocjeni tog suda proporcionalno težini povrede ugleda tužitelja, a imajući u vidu da dosuđivanje nematerijalne štete ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

9. Dalje je istaknuto da, neovisno od toga što apelanti nisu ni pokušali dokazivati istinitost, odnosno, neistinitost spornog izražavanja, Općinski sud je navedeno izražavanje cijenio po objektivnim kriterijima, nalazeći da se to izražavanje može podvesti pod pojam uvrede, koja znači omalovažavanje, nepoštovanje i ponižavanje ljudskog dostojanstva određene osobe, odnosno negativan vrijednosni sud o tužitelju i napad na njegovu čast. U tom smislu je Općinski sud istaknuo da je duševna bol zbog toga normalna reakcija svakog prosječnog čovjeka, pa je iz navedenih razloga sud našao da tužitelju zbog povrede ugleda i časti po odredbi članka 10. Zakona o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZZK) i članku 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripada pravična novčana satisfakcija koju je odredio u iznosu od 2.000,00 KM, smatrajući je adekvatnom novčanom naknadom povrijeđenom dobru, pri čemu se rukovodio ovlastima iz članka 127. ZPP-a, obvezavši tužene na solidarnu isplatu, budući da tijekom postupka nisu isticani prigovori nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata.

10. Također je navedeno da je Općinski sud imao u vidu i činjenicu da ZZK ima za cilj da u najvećoj mjeri osigura princip slobode izražavanja (članak 3) koji je proklamiran i zagarantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija – članak 10. stavak 1), ali da se taj princip mora temeljiti na poštovanju etičkih standarda i da mora osigurati ravnotežu sa drugim zagarantiranim pravima, kao što je pravo na zaštitu ugleda (članak 10. stavak 2. Europske konvencije). Članak 10. Europske konvencije ne dopušta da iznošenje činjeničnih tvrdnji i komentara prođe nekažnjeno čak i ako to rade novinari na račun političara i javnih ličnosti osim ako postoji neki dokaz koji može razumno poduprijeti tu tvrdnju, ili ako je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio sa dobrom namjerom i poduzeo razumne korake da provjeri pouzdanost dokaza onoliko koliko je to moguće (Odluka o meritumu broj AP 1064/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 30. objavljena u ,,Službenom glasniku BiH“ broj 94/05). Opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nepobitno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju obnašaju (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1881/05 od 20. listopada 2006. godine, stavak 39. objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).

11. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, a cijeneći sve okolnosti slučaja, te iz naprijed navedenih razloga, sud je našao da je iznos od 2.000,00 KM srazmjeran prirodi i stupnju nanesene štete ugledu tužitelja, te je isti iznos sud tužitelju kao opravdan i dosudio. Općinski sud nije cijenio utemeljenom tvrdnju apelanata iz navoda u odgovoru na tužbu od 13. prosinca 2009. godine kojim se pozivaju na stavove zauzete u postojećoj sudskoj praksi i članku 8. ZZK, odnosno u smislu odredaba iz članka 6. stavak 5. ZZK da je tužitelj manje zaštićen od običnih građana kao javna ličnost i da kao takav trpi veći stupanj tolerancije kada je riječ o kritiziranju iste kao i članak 10. Europske konvencije, jer su tim člankom predviđene i restrikcije prava i sloboda izražavanja i radi zaštite ugleda i prava drugih osoba, nalazeći da su emitiranjem u programu prvoapelantice u magazinu „60 minuta“ apelanti prouzrokovali štetu ugledu tužitelja iznošenjem izražavanja neistinitih činjenica, te na taj način prekoračili granice zaštićene principom prava na slobodu izražavanja zajamčenog tom konvencijom, kao i Ustavom FBiH (članak 2. točka 1. Zakona o zaštiti od klevete). Ostale navode stranaka i izvedene dokaze Općinski sud nije posebno obrazlagao jer je cijenio da nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 038491 13 Gž Tuzla od 16. siječnja 2014. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda od 19. lipnja 2012. godine u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavku I dispozitiva prvostupanjske presude. Presudom je, također, odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova na ime sastava priziva.

13. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da nije utemeljen prizivni prigovor da je prvostupanjski sud postupio suprotno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), budući da nije savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, jer je prvostupanjski sud postupio upravo suprotno, odnosno izvršio je pravilnu ocjenu svih predloženih i izvedenih dokaza, na temelju kojih je donio pravilnu i zakonitu odluku u predmetnoj pravnoj stvari. S ovim u svezi ne stoji ni prizivni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaz svjedoka Sinana Alića, a što ga je dovelo i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je izvršio pravilnu ocjenu ovog dokaza, kao i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi, to što je navedeni svjedok bio označen kao jedan od tuženih u predmetnoj parnici, u odnosu na kojeg je apelant povukao tužbu, ne čini prvostupanjsku presudu nezakonitom, kako neutemeljeno priziv ukazuje.

14. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 6. stavak 2. ZZK, kojom je propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Smisao ove zakonske odredbe je, prema mišljenju drugostupanjskog suda, u tome da sve dok izjava, odnosno intervju, nije izašla u sredstvima javnog informiranja, autor je onaj tko je tu izjavu, odnosno intervju dao, a kada se izjava objavi u sredstvima javnog informiranja, onda se pod autorom ne smatra osoba koja je dala izjavu sredstvima javnog informiranja, već se pod autorom podrazumijeva osoba koja obrađuje određenu temu u objavljenoj informaciji u sredstvima javnog informiranja.

15. U konkretnom slučaju iz utvrđenja prvostupanjskog suda i podataka spisa predmeta proizlazi da je u emisiji prvoapelantice „60 minuta“, koja je emitirana u programu apelantice 11. travnja 2005. godine, objavljena izjava Sinana Alića „da je tužitelj prijetio likvidacijama svojim nekadašnjim saradnicima, da je u naselju Stupine istovremeno kada i sebi, kupio stan i svojoj majci, te da je čuven u Tuzli po tome što vozi džipove koji koštaju stotinjak hiljada maraka“. Dakle, po ocjeni Kantonalnog suda, navedeno izražavanje izneseno je putem sredstava javnog informiranja, pa se pod autorom, suprotno stavu priziva, ne smatra osoba koja je dala izjavu sredstvima javnog informiranja, već se pod autorom, na temelju naprijed citirane odredbe članka 6. stavak 2. ZZK, podrazumijeva osoba koja je obradila određenu temu u objavljenoj izjavi, a to su u konkretnom slučaju apelanti koji su pasivno legitimirani u predmetnoj parnici, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

16. Dalje je Kantonalni sud istaknuo da nije utemeljen prizivni prigovor da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tj. o izražavanjima koja smatra klevetom, već da samo navodi da je u konkretnom slučaju utvrdio da su apelanti objavili neistinite činjenice, jer iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da se kao klevetničko izražavanje označava izjava „možemo zamisliti kakvim se riječima nervozni Mirnes Ajanović služi kada preko telefona prijeti likvidacijama svojim nekadašnjim bližim saradnicima, zatim da je u istom naselju Ajanović istovremeno kupio stan i svojoj majci, da su o Ajanovićevom voznom parku po kojem je čuven u Tuzli, u našoj emisiji svjedočili sami Tuzlaci, koji Mirnesa svakodnevno viđaju u bijesnim džipovima, čija vrijednost iznosi stotinjak hiljada maraka, te zašto ga ne pitaju otkud ti čovječe džip, otkud ti drugi auto, otkud ti treće auto i otkud ti taj stan, a boriš se za prava boraca“. Zatim, po ocjeni Kantonalnog suda, ne stoji ni prizivni prigovor da je navedeno izražavanje možda netočno samo u nebitnim elementima, a da su apelanti dali svoj komentar o pitanjima od javnog značaja i iznijeli svoje vrijednosne sudove, te da ne postoji njihova odgovornost u smislu odredbe članka 7. ZZK, jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da naprijed izneseno izražavanje predstavlja klevetu definiranu u smislu odredbe članka 4. točka d) ZZK, budući da ista nema za osnovu istinitost iznesenih činjenica, odnosno da apelanti nisu dokazali istinitost navedenih tvrdnji.

17. Potom je Kantonalni sud naveo da je točan stav priziva da je kroz odredbu članka 3. ZZK proklamiran princip slobode izražavanja u najvećem stupnju, a koji je zagarantiran Ustavom FBiH, kao i člankom 10. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, sloboda javnog izražavanja istodobno uključuje i obvezu i odgovornost za objavljivanje točne i istinite informacije, što ovdje nije slučaj, jer su apelanti, i po mišljenju drugostupanjskog suda, izašli izvan okvira točnog informiranja javnosti i ušli u područje neprihvatljivog i ničim utemeljenog napada na ugled (politički) tužitelja, i to kroz naprijed navedenu izjavu emitiranu u sredstvima javnog informiranja. Na kraju je istaknuto da je irelevantan prizivni navod da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio nalaz i mišljenje vještaka dr. Kasima Brigića, neuropsihijatra, iz razloga što je ovaj vještak svoj nalaz sačinio samo na temelju psihijatrijskog intervjua sa tužiteljem, bez ikakve medicinske dokumentacije na temelju koje bi se moglo utvrditi da je tužitelj trpio duševne bolove izazvane spornim izražavanjem. Ovo stoga što je, po ocjeni Kantonalnog suda, suvišno i bilo predlaganje i izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke na okolnost intenziteta i duljine pretrpljenih duševnih bolova, jer za ocjenu postojanja osnove za obeštećenje, u smislu odredbe članka 10. ZZK, bitno je utvrditi je li radnjom štetnika, odnosno apelanata, nanesena šteta tužiteljevom ugledu (članak 4. ZZK), a nije nužno utvrđivati pretrpljenu bol kao i njegov intenzitet i duljinu. Zato istaknuti prigovori u ovom pravcu nisu utemeljeni. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostupanjske osporene odluke primjenom odredbe članka 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Naime, apelanti su istaknuli da iznesene informacije ne predstavljaju činjenice, već pretpostavke, slijedom čega se ne može raditi o kleveti kako su to zaključili redoviti sudovi. Također je navedeno da se tužitelj spominje samo u jednoj rečenici koja po svojoj formi ne može predstavljati klevetu, te ne može nanijeti duševne bolove nikome, pa ni tužitelju, a pogotovo imajući u vidu da je tužitelj javna ličnost jer obavlja javnu funkciju, pa je samim time dužan trpjeti veći stupanj kritiziranja kada se govori o istom.

19. U tom smislu su apelanti, u odnosu na navode iz članka 10. Europske konvencije, istaknuli da iako je sloboda izražavanja podložna ograničenjima, u konkretnom slučaju, prvostupanjski i drugostupanjski sud su propustili utvrditi neophodnost i razmjernost navedenog ograničenja. Naime, niti prvostupanjski niti drugostupanjski sud nisu sagledali sve okolnosti konkretnog slučaja, i vršili uvid u cijeli sporni tekst, kao i sve provedene dokaze. Zatim su apelanti naveli i da su osporene presude donesene suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) koji je iskazao stav da su „granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima. U tom smislu, naglašeno je da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da, shodno tome, moraju pokazati veći stepen tolerancije“ („slučaj Lindgens“, presuda od 8. lipnja 1986. godine). Ukazali su na to da se članak 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću, već, također, i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Evropskog suda od 7. prosinca 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure. Također su naveli i da su osporene presude protivne i zauzetom stajalištu u Odluci o meritumu Ustavnog suda broj AP 787/04 i AP 813/04 gdje u točki 36) navodi: „U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitost. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanju činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da su činjenice bile neistinite“. Po ocjeni apelanata, očigledno je da su oni imali legitiman cilj da obavijeste javnost o dešavanjima u Tuzli, te u odnosu na mnogobrojne javne istupe Mirnesa Ajanovića.

b) Odgovor na apelaciju

20. Općinski sud je u svom odgovoru na apelaciju prvenstveno kronološki opisao tijek predmetnog postupka, te zaključio da ne nalazi da je u predmetnoj pravnoj stvari opravdan zahtjev apelanata i da predočene činjenice opravdavaju njihovu tvrdnju da postoji kršenje prava na koja su se apelanti pozvali.

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da taj sud navode iz apelacije smatra neutemeljenim i da u svemu ostaje kod danih razloga iznesenih u svojoj presudi od 16. siječnja 2014. godine, smatrajući kao sudionik u postupku da je navedena presuda zakonita i pravilna, slijedom čega je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Članak 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“, broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva, posebno kad se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Članak 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja.

Članak 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi. Članak 6.

(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Članak 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stupanj prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Članak 10.

(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanja štete, kao što su: objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodjeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

(2) Sudska mjera o zabrani ili ograničavanju iznošenja ili pronošenja izražavanja neistinite činjenice nije dozvoljena prije objavljivanja tog izražavanja.

(3) Privremena sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odrediti samo ako oštećeni s najvećom sigurnošću može učiniti vjerojatnim da je izražavanje prouzrokovalo štetu njegovom ugledu i da će oštećeni trpjeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja tog izražavanja. Stalna sudska mjera o zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice može se odnositi samo na određeno izražavanje za koje je utvrđeno da je klevetničko i na određenu osobu za koju je utvrđeno da je odgovorna za iznošenje ili pronošenje tog izražavanja.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

24. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 038491 13 Gž Tuzla od 16. siječnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presudu Kantonalnog suda apelant je primio 29. siječnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. ožujka 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opći principi

29. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu [demokratskog] društva, jedan od temeljnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi [...] (vidi Europski sud, Selisto protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Europski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

30. Naime, Europski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sustavu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. prosinca 2005. godine). Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

31. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štoviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi Europski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40(e)). Također, privatna osoba je izložena javnoj kritici kada uđe na scenu javne rasprave (vidi Europski sud, Jeruzalem protiv Austrije, presuda od 27. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 26958/95, st. 38–39).

32. Kad se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, Europski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti utemeljile svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Europskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz članka 10. Europske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. lipnja 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stavak 70).

33. U svezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz članka 8. Europske konvencije i prava iz članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud kroz svoju praksu utvrdio određene relevantne kriterije koji se glede toga uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa ovisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan sa prethodnim. U svezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Sukladno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u svezi sa političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije. Dok u prvom slučaju tisak vrši svoju ulogu „čuvara javnosti“ u demokratskoj zemlji time što priopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj da zadovolje znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. veljače 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).

34. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li osoba koja je u pitanju kontaktirana radi informacija, te je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u članku u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunjske, presuda od 28. listopada 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stavak 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

35. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv a, osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. prosinca 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz članka 8. Europske konvencije, odnosno ugleda tužitelja što je, svakako, legitiman cilj.

36. Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

37. U svezi s tim, Europski sud je, kako je već rečeno, utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije ( je li osoba koja je u pitanju kontaktirana radi informacija, je li joj dana mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti točne i pouzdane informacije sukladno novinarskoj etici, ulozi i funkciji osobe koja je u pitanju kao i razdoblje aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

38. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda tužitelja, koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu promatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.

39. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornog izražavanja koje je objavljeno u spornoj emisiji apelantice „60 minuta“ od 11. travnja 2005. godine proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužitelja u određene „kriminalne“ radnje, a koje za sobom povlače odgovarajuću kaznenu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zlouporabama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u svezi s navedenim načelima apelanti imaju obvezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li (apelanti) postupali bona fide, potom u kontekstu uloge i funkcije osoba koje su u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše.

40. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga u emisiji prvoapelantice zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužitelja koji je u vrijeme emitiranja sporne emisije obnašao funkciju zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao i predsjednika stranke koja je učestvovala na svim razinama vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i na razini Bosne i Hercegovine. Naime, prema utvrđenju redovitih sudova sadržaj iznesenih informacija je povrijedio dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, odnosno predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, što je utjecalo na to da tužitelj bude izložen negativnom sudu javnosti, te tužitelja učini nedostojnim za vršenje društvenih i državnih funkcija, posebice imajući u vidu da je u momentu emitiranja sporne emisije tužitelj obnašao funkciju predsjednika parlamentarne stranke i zastupnika u entitetskom zakonodavnom tijelu.

41. Također, redoviti sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi te navode provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Stoga je u konkretnom slučaju na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza utvrđeno da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužitelja, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

42. Glede načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. siječnja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stavak 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredbi ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji „lista dokaza“ na temelju kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije, redoviti sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na temelju slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju po ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, u iznosu od 2.000,00 KM, redoviti sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelant predmetnom apelacijom neutemeljeno ukazuje, već su postupali sukladno praksi i diskrecijskoj ovlasti u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članku 10. Europske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je poduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 2.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja apelanata koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene sukladno članku 10. Europske konvencije.

43. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

44. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelanti su, također, ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje prava na pravično suđenje, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u svezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira navedeno pravo, te zaključuje da su i navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužitelju solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužitelja iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo sukladno zakonu, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bila je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za navode o povredi prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neutemeljeni.

48. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman