Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/14 (E. K., E. M. i H. S.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-354/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine u predmetu broj AP-354/14, rješavajući apelaciju Emira Klike i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Klike, Envera Merdića i Huseina Saračevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 003991 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine,broj 17 0 Rs 003115 13 Rev od 10.
decembra 2013. godine i broj 17 0 Rs 000548 13 Rev od 5. decembra 2013. godine, te presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 003991 11 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Ra 003115 11 Rsž od 19. novembra 2012. godine i broj 17 0 Rs 000548 09 Rsž od 16. novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Kliko, Enver Merdić i Husein Saračević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 20. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 003991 12 Rev od 29. oktobra 2013. godine, broj 17 0 Rs 003115 13 Rev od 10. decembra 2013. godine i broj 17 0 Rs 000548 13 Rev od 5. decembra 2013. godine, te presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 003991 11 Rsž od 12. decembra 2012. godine, broj 17 0 Ra 003115 11 Rsž od 19. novembra 2012. godine i broj 17 0 Rs 000548 09 Rsž od 16. novembra 2012. godine.
2. Apelanti, zaposlenici bivšeg Federalnog ministarstva obrane, su Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijeli tužbe u kojima su tražili da se Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže na im na ime razlike plaća, toplog obroka, regresa i jubilarne nagrade isplati određene novčane iznose za period od decembra 2005. godine do 1. januara 2008. godine. Općinski sud je presudama broj 17 0 Rs 003991 08 Rs od 28. februara 2011. godine, broj 17 0 P 00548 07 P od 26. juna 2009. godine i broj 17 0 Rs 003115 07 Rs od 28. februara 2011. godine usvojio tužbene zahtjeve u pretežnom dijelu i obavezao tuženu da apelantima isplati iznose precizirane u presudama.
3. Kantonalni sud je, postupajući po žalbama apelanata i tužene, donio osporene presude kojima su žalbe tužene djelomično uvažene i prvostepene presude preinačene u odnosu na sva potraživanja nakon 1. januara 2006. godine, kao i u odnosu na potraživanja jubilarne nagrade, na način da su tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbijeni, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene i prvostepene presude potvrđene.
4. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su revizije koje su apelanti izjavili protiv presuda Kantonalnog suda. U obrazloženjima presuda Vrhovni sud je naveo da su predmet ovih sporova tužbeni zahtjevi apelanata kojim traže da im tužena isplatu razlike plaće, toplog obroka za period od 1. decembra 2005. godine do 1. januara 2008. godine, jubilarne nagrade i razlike regresa za 2004. i 2005. godinu, koje bi u tom periodu ostvarivali da je njihov obračun i isplata izvršena u skladu sa Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika vojske FBiH od decembra mjeseca 2005. godine, na koji je Vlada F BiH dala suglasnost, kao i jubilarnu nagradu i razliku regresa za 2004. i 2005. godinu prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
5. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, utvrdio da su apelanti bili uposlenici ranijeg FMO prema ugovoru o radu s FMO iz 1996. godine, odnosno 1997. godine, kao i da su od 1. januara 2006. godine na službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Prvostepeni sud je, na temelju navedenog, zaključio da iz navedenih ugovora prava i obaveze teku od dana njegovog zaključenja, pa s tim u vezi apelanti ostvaruju prava koja proizlaze iz rada i po osnovu rada, odnosno pravo na plaću, pravo na naknadu za regres, ishranu u toku rada, te pravo na jubilarnu nagradu u skladu sa odredbama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaća („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, broj 34/04), odnosno Pravilnika o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH iz decembra 2005. godine. U periodu do 31. decembra 2005. godine apelanti su bili u radnom odnosu kod FMO, dakle, i u decembru 2005. godine, za koji mjesec i traže isplatu razlike plaće, a u periodu od 1. januara 2006. godine, po sili zakona su preuzeti u Ministarstvo obrane BiH, s tim da je za prava apelanta stečena u periodu i poslije 1. januara 2006. godine pa do 1. januara 2007. godine, obaveza isplate potraživanja iz radnog odnosa ostala na Federaciji BiH. Navedeno proizlazi iz odredaba Zakona o prestanku važenja Zakona o službi u vojsci Federacije BiH, Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, te Zakona o službi u Oružanim snagama BiH.
6. Vrhovni sud je dalje naveo da je stav Kantonalnog suda da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o glavnom dugu po osnovu neisplaćenog dijela plaća za decembar 2005. godine, razlike toplog obroka za decembar 2005. godine i neisplaćene razlike regresa za 2005. godinu, i obavezao tuženu na isplatu, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava ukazuje i tužena u žalbi, kada je apelantima dosudio razlike plaća, toplog obroka i regresa za period poslije 1. januara 2006. godine, razlike regresa za 2006. godinu i jubilarnu nagradu za deset godina rada u službi. Ovo iz razloga što je utvrđeno da nije sporno da su apelanti od 1. januara 2006. godine bili uposlenici Armije BiH, a odredbom člana 62. Zakona o obrani BiH regulirano je da od 1. januara 2006. godine državni službenici i namještenici iz ranijih entitetskih ministarstava obrane postaju zaposlenici Ministarstva obrane BiH, a entitetske vlade su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava nastalih do 1.januara 2006.godine. Nadalje, Kantonalni sud je stava da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u pogledu prava na potraživanje jubilarne nagrade. Naime, apelanti su deset godina staža kod tužene stekli sa 31. decembrom 2005. godine, pa proizlazi da su pravo na potraživanje isplate naknade na ime jubilarne nagrade za deset godina rada stekli tek 1. januara 2006. godine.
7. Vrhovni sud je, na temelju navedenog, zaključio da su osporene presude Kantonalnog suda pravilne i zakonite. Suprotno tvrdnjama revizija, Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud rješavajući o žalbama tužene, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelanti zasnivaju osnovanost svojih tužbenih zahtjeva. Uvjerenje o djelomičnoj osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen predmetni spor.
8. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o obrani BiH propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. januara 2006. godine, dakle, u smislu navedene odredbe drugostepeni sud je pravilno zaključio da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine. Budući da u konkretnom slučaju apelanti potražuju isplatu razlike plaća i toplog obroka za period i nakon 1. januara 2006. godine, proizlazi da za taj period ne postoji obaveza na strani tužene za potraživanja apelanata.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Navode o povredama tih prava apelanti u suštini temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su svoje navode o kršenju zabranene diskriminacije također, zasnovali na na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelanti navode iz apelacije dovode u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Vrhovnog i Kantonalnog suda, vezano za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu apelanta.
13. Ustavni sud zapaža da apelanti, bivši pripadnici VFBiH, osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima da se obaveže tuženu da im na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose označene u tužbama. Na osnovu činjenica iz predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da je Vrhovni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o obrani BiH propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. januara 2006. godine; dakle, u smislu navedene odredbe drugostepeni sud je pravilno zaključio da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine. Budući da u konkretnom slučaju apelanti potražuju isplatu razlike plaća i toplog obroka za period i nakon 1. januara 2006. godine proizlazi da za taj period ne postoji obveza na strani tužene za potraživanja apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali u apelaciji, osim što su nezadovoljni rezultatima postupka u kojima su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti navode o povredi ovog prava vezuju za navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. S obzirom da apelanti nisu ponudili kredibilne argumente i razloge iz kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da su diskriminirani, te imajući u vidu da zaključak u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman