Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/13 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Reformatio in peius
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5243/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5243/13, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000065 12 Rev od 30.

septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa zamjenik pravobranitelja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao zakonski zastupnik, podnio je 18. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 P 000065 12 Rev od 30. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Apelacionog suda i punomoćnika tužitelja d.o.o. „Oris“ Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud i punomoćnik tužitelja su odgovore na apelaciju dostavili 24. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Željko Mičić, vlasnik tužitelja, i tužitelj su 13. septembra 2004. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv apelanta zbog neosnovanog obogaćenja i naknade materijalne štete.

6. Odlučujući u ponovnom postupku, Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-GžP-07-000043 od 19. juna 2008. godine apelanta obavezao da tužitelju Željku Mičiću isplati precizirane iznose sa zakonskim zateznim kamatama na ime izrade urbanističkog projekta mikrourbane cjeline, te na ime izgradnje pristupnog puta i zakupnine, sve preciznije navedeno u izreci presude, te je istovremeno apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 497.562,20 KM na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. septembra 2004. godine do isplate, te na naknadu troškova postupka.

7. Apelant je dobrovoljno isplatio potraživanje tužitelja shodno izvršnoj ispravi, presudi Apelacionog suda od 19. juna 2008. godine.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude iz prethodne tačke ove odluke reviziono vijeće Apelacionog suda je donijelo Presudu broj 097-0-Rev-08-000028 od 22. decembra 2009. godine kojom je, stavom 1. izreke, djelimično odbijena apelantova revizija, te osporena presuda potvrđena u dijelu odluke kojim je odlučeno o naknadama tužitelja Željka Mičića, dok je stavom 2. izreke revizija djelimično usvojena i osporena presuda ukinuta u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Ponovni postupak

9. Odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu tužitelja radi naknade štete, Apelacioni sud je Presudom broj 97 0 P 000065 10 Gžr od 7. juna 2012. godine obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 497.562,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 49.100,75 KM od 1. januara 2003. godine do isplate, na iznos od 127.766,30 od 1. januara 2004. godine do isplate, na iznos od 135.358,10 KM od 1. januara 2005. godine do isplate i na iznos od 185.337,05 od 1. januara 2006. godine do isplate, uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u stavu I izreke presude, dok je stavom II izreke tužitelj odbijen s viškom tužbenog zahtjeva.

10. Na osnovu provedenih dokaza Apelacioni sud je, između ostalog, utvrdio da je tužitelj obavljao registriranu djelatnost veleprodaje od 1998. godine, da od juna 2002. godine registriranu djelatnost obavlja na drugoj adresi, da poslovni objekat u kojem obavlja djelatnost prema projektnoj dokumentaciji ima pristup i s prednje strane i iza objekta (put koji je vlasnik tužitelja izgradio 2003. godine vlastitim sredstvima), da je apelant putem svojih organa, suprotno projektnoj dokumentaciji na osnovu koje je tužitelj izgradio objekat, i pored protivljenja tužitelja, zaključio ugovor o zakupu javnih površina s autoškolama iz Brčko distrikta (devet autoškola sa 14 vozila) radi obuke vozača na betonskoj površini ispred objekta tužitelja koja je predstavljala pristupni put s prednje strane objekta, počev od decembra 2002. godine kada je postavljena signalizacija i saobraćajni znak sa obje strane „zabranjen prilaz svim vozilima osim auto škola“, da je zbog rada autoškola onemogućen nesmetan pristup kupcima s područja Brčko distrikta koji su zbog toga odustajali od kupovine kod tužitelja, da je pristup kamionima i vozilima putem iza objekta otežan jer nije bilo uvjeta za nesmetano okretanje, a time i kretanja vozila, da je prema Regulacionom planu iz 2003. godine pristupni put objektu određen iza objekta, dok je s prednje strane određena zelena površina i parking, da je regulacioni plan donesen za period od deset godina, ali da nije proveden na licu mjesta, da je u relevantnom periodu (2002-2005. godina) do pada prometa u poslovanju tužitelja došlo isključivo zbog nemogućnosti korištenja pristupnog puta objektu s prednje strane, i to u poslovanju s kupcima iz Brčko distrikta i njegove okoline, dok je u isto vrijeme u tom periodu tužitelj ostvario porast prometa s kupcima čije se sjedište nalazi van teritorije Brčko distrikta kojima je tužitelj robu dostavljao svojim vozilima, te da u relevantnom periodu nisu registrirane druge veleprodaje na području Distrikta.

11. Apelacioni sud je djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kojem je taj sud poklonio punu vjeru i koji je sačinjen 23. januara 2006. godine, a takvom nalazu stranke nisu argumentirano prigovarale u postupku koji je prethodio. Nadalje se Apelacioni sud osvrnuo na činjenicu da je vještak finansijske struke svoj nalaz i mišljenje detaljno obrazložio na ročištu održanom 4. novembra 2010. godine, a da apelant, osim paušalnih prigovora da vještak nije dovoljno pojasnio mogućnost razdvajanja kupaca s područja Brčko distrikta i van njega, nije argumentirano prigovorio nalazu vještaka tako da je po nalogu Suda obavljeno dopunsko vještačenje, pa je vještak u pismenom nalazu iz marta 2012. godine i usmenom obrazloženju na ročištu dodatno pojasnio da su putni nalozi u koje je izvršio uvid u saglasnosti s materijalnom dokumentacijom koja se odnosi na kupce van Brčko distrikta, pri čemu apelant dopunskom vještačenju nije prigovorio. Shodno tome, imajući u vidu da je apelantu dostavljena sva dokumentacija na osnovu koje je vještak vršio vještačenje 2006. godine i njegovu dopunu, da je vještak odgovorio na sve zahtjeve i prigovore apelanta, te da je apelant na ročištu održanom 7. juna 2012. godine samo naveo „da ostaje kod prigovora koje je već dao na osnovni nalaz“, dakle da nije argumentirano prigovorio i pobio nalaz vještaka, taj sud je, budući da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da ocijeni knjigovodstvenu i finansijsku dokumentaciju i sam utvrdi gubitak zarade, nalaz vještaka i njegovu dopunu prihvatio kao stručan i urađen u skladu s pravilima struke (o čemu se Apelacioni sud detaljnije izjasnio na str. 8. i 9. obrazloženja presude).

12. U vezi s apelantovim podneskom od 14. jula 2010. godine kojim je u ponovnom postupku istakao protivtužbeni zahtjev, Apelacioni sud je naveo da je taj sud na ročištu održanom 23. septembra 2010. godine rješenjem odlučio da ne dozvoli raspravljanje po protivtužbenom zahtjevu. Apelacioni sud je navedenu odluku obrazložio činjenicom da je drugostepena presuda od 19. juna 2008. godine ukinuta u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu 497.562,20 KM i predmet je vraćen istom sudu na ponovno odlučivanje u tom dijelu, pa budući da apelantov protivtužbeni zahtjev (povrat isplaćenih sredstava po osnovu ukinute presude koja je apelant tužitelju isplatio dobrovoljno na osnovu izvršne isprave) zavisi od ishoda predmetnog postupka, apelant nakon pravomoćnosti predmetnog postupka može tražiti povrat neosnovano stečenog u zavisnosti od ishoda predmetnog postupka.

13. Shodno svemu navedenom, dakle, na osnovu činjeničnog utvrđenja, te nalaza vještaka finansijske struke u kojem je utvrđen novčani iznos pada prometa tužitelja u odnosu na kupce s području Brčko distrikta u periodu dok su autoškole obavljale obuku vozača na prostoru ispred objekta tužitelja, kojem je Apelacioni sud poklonio punu vjeru, taj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan primjenom čl. 154, 155. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluku o troškovima postupka Apelacioni sud je detaljnije obrazložio na str. 14. i 15. obrazloženja presude.

14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude od 17. juna 2012. godine reviziono vijeće Apelacionog suda je na sjednici vijeća donijelo Presudu broj 97 0 P 000065 12 Rev od 30. septembra 2013. godine kojom je reviziju djelimično uvažilo i osporenu presudu preinačilo u stavu I izreke presude tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose naknade štete od 49.100,75 KM i od 127.766,30 KM počev od 13. septembra 2004. godine (umjesto od 1. januara 2003. godine, odnosno 1. januara 2004. godine) pa do isplate, dok je u preostalom dijelu drugostepena presuda potvrđena.

15. Revizioni sud je nakon ispitivanja osporene presude zaključio da je žalbeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba ZOO-a. U vezi s tim reviziono vijeće je podsjetilo da je provedenim vještačenjem vještak utvrdio relevantne činjenice sadržane u nalazu i mišljenju na osnovu kojih je izveden zaključak da je tužitelj u relevantnom periodu ostvario manji promet s kupcima iz Brčko distrikta i kupcima koji gravitiraju prema Brčko distriktu, i to u preciziranim novčanim iznosima, zatim da je u relevantnom periodu tužitelj povećao promet s kupcima čija su sjedišta van Brčko distrikta, zatim je na osnovu iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno da je tužitelj imao veliki asortiman artikala koje je kupcima prodavao po povoljnijim uvjetima, ali da su kupci odustajali od saradnje i kupovine kod tužitelja zbog toga što im je onemogućen nesmetan pristup objektu usljed rada autoškola na površini koja predstavlja pristupni put objektu tužitelja, za čiji rad su saglasnost dali apelantovi nadležni organi iako je ta površina prema urbanističkim planovima predstavljala pristupni put za poslovno-stambeni objekat koji je tužitelj, kao takav, mogao koristiti sve do provođenja regulacionog plana koji u spornom periodu nije proveden, niti je put iza objekta realiziran zbog nemogućnosti nesmetanog okretanja vozila, kao i to da u relevantnom periodu nisu registrirani novi subjekti koji su obavljali poslove veleprodaje na području Brčko distrikta. S obzirom na takvo utvrđenje, nalaz i mišljenje vještaka revizionim prigovorima nije doveden u pitanje, pa je reviziono vijeće izvelo zaključak da je tužitelj dokazao pretpostavku za štetu (krivicu tuženog, štetnu radnju, uzročnu vezu i štetnu posljedicu), te da pad prometa tužitelja prema kupcima iz Brčko distrikta i onih koji gravitiraju ka njemu predstavlja dobitak koji je tužitelj osnovano očekivao prema redovnom toku stvari. Stoga je, prema ocjeni revizionog vijeća, apelant dužan da tužitelju naknadi štetu po osnovu izgubljene dobiti u iznosima koji su utvrđeni putem vještaka finansijske struke.

16. S druge strane, reviziono vijeće je zaključilo da apelant s pravom ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod određivanja isplate kamata na dosuđenu naknadu štete za 2002. godinu i 2003. godinu, poštujući pravilo zabrane reformatio in peius koje predstavlja zabranu preinačenja presude na štetu stranke koja se jedino žalila, te je naglašeno da se ta zabrana primjenjuje sve do okončanja postupka. Nadalje je navedeno da je, s obzirom na to da je presudom drugostepenog suda od 22. decembra 2009. godine, obaveza isplate zakonske zatezne kamate određena počev od 13. septembra 2004. godine i da tužitelj nije podnio reviziju na tu odluku, isplata zakonske zatezne kamate za štetu koja potiče iz 2002. godine u iznosu od 41.100,75 KM i iz 2003. godine u iznosu od 127.766,30 KM, teče od 13. septembra 2004. godine, a za 2004. i 2005. godinu od dospjelosti, kako je određeno pobijanom presudom. Još je navedeno da naknada materijalne štete po osnovu izgubljene dobiti dospijeva u momentu nastanka štete, pa je odluka o isplati zakonske zatezne kamate počev od 1. januara 2005. godine za štetu koja potiče iz 2004. godine, odnosno počev od 1. januara 2006. godine za štetu koja potiče iz 2005. godine, donesena shodno odredbi čl. 189. i 277. ZOO-a.

17. Reviziono vijeće je nadalje ocijenilo neosnovanim apelantove prigovore da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda postupka time što izrekom presude nije odlučeno po zahtjevu iz apelantove protivtužbe, te da su u obrazloženju osporene presude o tome izostali relevantni razlozi. U vezi s tim, reviziono vijeće je naglasio da je apelant protivtužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da je predmetno potraživanje tužitelja isplatio dobrovoljno na osnovu izvršne isprave, u to vrijeme drugostepene Presude broj 097-0-Gžp-07-000043 od 19. juna 2008. godine, kako bi izbjegao prinudnu naplatu. Međutim, kako je dalje navedeno, revizionom odlukom od 22. decembra 2009. godine ukinuta je presuda koja je predstavljala izvršnu ispravu, čime bi bili ispunjeni uvjeti da se odlučuje po zahtjevu iz apelantove protivtužbe (povrat isplaćenog novčanog potraživanja tužitelja shodno čl. 210. i 211. ZOO-a). Nadalje je istaknuto da je drugostepeni sud odbio da raspravlja o zahtjevu iz protivtužbe, uz obrazloženje da apelant ima pravo na povrat isplaćenog ukoliko je zaista isplatio predmetno potraživanje i ukoliko tužitelj u predmetnom postupku bude odbijen s tužbenim zahtjevom, ali ukoliko je predmetno potraživanje već isplaćeno tužitelj ne može tražiti isplatu već isplaćenog iznosa iz istog osnova. Ukoliko je apelant isplatio veći iznos od iznosa koji je utvrđen izvršnom ispravom, ima pravo zahtijevati povrat datog shodno odredbama čl. 210. i 211. ZOO-a, a osim toga, reviziono vijeće je usput naglasilo da bi raspravljanjem o protivtužbi prvi put u drugostepenom postupku bilo narušeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer stranka iz tog postupka ne bi mogla podnijeti žalbu kao redovan pravni lijek protiv drugostepene presude. Nadalje je reviziono vijeće naglasio da isto vrijedi i za troškove postupka.

18. S obzirom na sve navedeno reviziono vijeće Apelacionog suda je naglasilo da su neosnovani revizioni prigovori da su osporenom presudom povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, jer to vijeće smatra da osporena presuda nije zahvaćena povredom postupka na koje ukazuje apelant, niti povredom postupka na što sud pazi po službenoj dužnosti, a da je materijalno pravo (osim u dijelu isplate zakonske kamate) pravilno primijenjeno. Shodno svemu navedenom reviziono vijeće Apelacionog suda je primjenom odredbe člana 359. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučilo kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Iscrpnom apelacijom se detaljno opisuje tok postupka, te se ukazuje na propuste Apelacionog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja jer, prema apelantovom mišljenju, tužitelj nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između nastale štete i apelantovog postupanja. Nadalje se, između ostalog, prigovora da dokazi koje je apelant predložio nisu pravilno cijenjeni, niti je Sud dao dovoljno jasne razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva u dosuđenim iznosima naknade štete imajući u vidu dokaze provedene u toku ponovljenog drugostepenog postupka, pri čemu apelant detaljno elaborira dokaze koje je on u tom pravcu proveo. Prema apelantovom mišljenju nepostojanje štete utvrđeno je uvidom u materijalnu dokumentaciju koju je dostavila Porezna uprava Brčko distrikta koja jasno upućuju na zaključak da je tužitelj u kontinuitetu iskazivao porast dobiti, čime se jasno ukazalo da pada prometa nema i da je, naprotiv, promet rastao. Zatim je naglašeno da Sud nije primijenio Zakon o knjigovodstvu i računovodstvu Brčko distrikta, niti Zakon o porezu na promet koji niti jednom odredbom ne razdvaja promet pravnog subjekta na promet u Brčko distriktu i van njega, pa se usvajanjem tužbenog zahtjeva ukazuje da je osporena presuda suprotna važećim propisima. Nadalje, apelant ukazuje da je Apelacioni sud na ročištu od 23. septembra 2010. godine odbio protivtužbeni zahtjev na obrazlažući razloge za takav stav, odnosno nije dao dovoljno jasne razloge, pri čemu je posebno neprihvatljivo da izrekom presude nije odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, čime je učinjena jedna u nizu povreda odredaba parničnog postupka. Nadalje se ukazuje da je drugostepeni sud povrijedio načelo reformatio in peius kada je presuda preinačena na apelantovu štetu u odnosu na kamate iako se samo apelant žalio na presudu. Doduše, kako se apelacijom navodi, reviziono vijeće Apelacionog suda je djelimično usvojilo reviziju i ispravilo grešku nižestepenog suda, i to samo u pogledu rokova u kojima teku kamate, dok je u ostalom dijelu osporena presuda potvrđena, dakle, u pogledu neosnovano dosuđene i isplaćene naknade štete, pri čemu reviziono vijeće nije ušlo u suštinu problema, niti je ispitalo sve revizione razloge u pogledu pravnog osnova za naknadu štete.

b) Odgovor na apelaciju

20. Apelacioni sud je odgovoru na apelaciju naveo da svoje pravno mišljenje izrazio u osporenoj presudi, te da stoga nije potrebno dodatno izjašnjenje povodom predmetne apelacije.

21. Tužitelj se u iscrpnom odgovoru na apelaciju detaljno osvrnuo na apelacione prigovore ocijenivši ih paušalnim i neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije. Tužitelj je svoje navode iz odgovora potkrijepio dokazima koje je priložio uz odgovor.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovora se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovora se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 8/09 i 52/10), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 339.

Apelacioni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu.

Član 348.

Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena. Član 349.

(1)Revizija se može izjaviti:

1)zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 318 ovog zakona koja je učinjena u postupku pred Apelacionim sudom;

2)zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3)zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred Apelacionim sudom.

(2)Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 350.

Revizijsko vijeće Apelacionog suda ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 359. stav (1) (1)Ako revizijsko vijeće Apelacionog suda utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda revizionog vijeća Apelacionog suda broj 97 0 P 000065 12 Rev od 30- septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

29. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Nezadovoljan osporenim presudama, apelant ukazuje na to da su sudovi pogrešno cijenili dokaze i shodno tome pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelant, također, ukazuje da je izostalo relevantno obrazloženje Apelacionog suda, te posebno da se reviziono vijeće nije bavilo svim istaknutim revizionim prigovorima.

32. U odnosu na apelantove prigovore koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

34. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na ocjenu dokaza od strane Apelacionog suda i činjenicu da je taj sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na kojem je zasnovao stav o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući u ponovnom postupku, zaključio da je djelimično osnovan apelantov tužbeni zahtjev zasnivajući takav stav na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, kao i njegovoj dopuni. Ustavni sud također zapaža da apelant tokom postupka nalazu vještaka nije relevantno prigovorio kako bi takve prigovore suprotstavio nalazu vještaka. Ustavni sud također zapaža da je vještak pred sudom iznio dodatno pojašnjenje u vezi sa svojim nalazom, pri čemu je apelant imao mogućnost da ispituje vještaka i na taj način pokuša da relevantnim činjenicama opovrgne njegov stav. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je po nalogu Suda vještak izradio dopunu nalaza kojom je dodatno pojasnio određena pitanja koja su se tokom postupka ukazala nejasnim, a apelant dopunskom nalazu nije prigovorio. Kod takvih činjeničnih okolnosti, Ustavni sud smatra da je apelantu tokom postupka bila pružena razumna mogućnost da učestvuje u postupku, da preduzima procesne radnje, da predlaže dokaze, da ispituje vještaka, da izvrši uvid u svu dokumentaciju na osnovu koje je vještak sačinio nalaz i mišljenje, pa činjenica da svojim dokazima nije uspio da opovrgne nalaz i mišljenje vještaka, sama po sebi, ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

36. Nadalje, u vezi sa apelacionim prigovorima da se reviziono vijeće nije bavilo svim apelantovim prigovorima Ustavni sud podsjeća na to da pravo na pravično suđenje obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Apelacionog suda u postupku revizije preispitalo drugostepenu presudu donoseći zaključak da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o kamatama, pri tome jasno obrazloživši svoj stav, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, ni neargumentiranim. Ustavni sud također zapaža da je reviziono vijeće djelimično usvojilo apelantovu reviziju korigirajući osporenu presudu Apelacionog vijeća u dijelu odluke o početku toka zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete, nalazeći da je osporenom odlukom Apelacionog vijeća povrijeđeno načelo reformatio in peius, o čemu se reviziono vijeće detaljno izjasnilo. Ustavni sud također zapaža da se reviziono vijeće bavilo i apelantovim prigovorom u vezi s apelantovim protivtužbenim zahtjevom istaknutim pred Apelacionim sudom u ponovnom postupku o kojem se to vijeće također jasno i argumentirano izjasnilo, prihvativši razloge koje je u tom pravcu dao Apelacioni sud da o protivtužbenom zahtjevu neće raspravljati jer je protivtužbeni zahtjev vezan za ishod predmetnog postupka, te da apelant, u zavisnosti od ishoda predmetnog postupka, može pokrenuti postupak za eventualni povrat datog u izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće dodatno razmotrilo odluku Apelacionog suda u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava ne nalazeći u tom segmentu bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće Apelacionog suda u bitnom odgovorilo na sve relevantne revizione navode koje apelant u apelaciji ponavlja, pri čemu treba imati u vidu obim ispitivanja osporene presude od strane revizionog suda koji, shodno relevantnim odredbama ZPP-a, nije ni mogao razmatrati prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 349. stav 2. ZPP-a).

37. Cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud ne zapaža da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u segmentima na koje apelant u apelaciji neosnovano ukazuje, pri čemu apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama, samo po sebi, ne pokreće pitanja u vezi s njegovim zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

38. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

39. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza i koje su već razmotrene u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u segmentu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava i kada je apelantu bila pružena razumna mogućnost da učestvuje u postupku i da se koristi pravima koja su mu bila na raspolaganju.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5243/13 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio