Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/15 (H. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1168/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016 godine, u predmetu broj AP-1168/15, rješavajući apelaciju Hamide Džampo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hamida Džampo, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 068894 14 Gž od 21. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamida Džampo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnijela je 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 068894 14 Gž od 21. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantici i drugotuženom (S. H.) je naloženo da solidarno isplate tužitelju (Mikrokreditna fondacija „LOK“ Sarajevo) određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, pored ostalog, Kantonalni sud navodi da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je A. A., kao izdavalac mjenice (trasant i mjenični dužnik), izdala tužitelju određenu mjenicu, a koju su kao avalisti (jemaci) potpisali apelantica i drugotuženi, da je mjenični dug u određenom iznosu dospio na naplatu, nije plaćen i da je tužitelj naplatu mjeničnog duga zahtijevao podnošenjem prijedloga za dozvolu izvršenja, a da je na pripremnom ročištu taj iznos smanjio, a koje smanjenje je uslijedilo nakon što je vršeno plaćanje po spornom dugu. Kantonalni sud konstatuje, da je u konkretnom postupku predmet spora mjenično pravni zahtjev tužitelja da se apelantica i drugotuženi, kao mjenični jemci (avalisti) obavežu da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos. Dalje se navodi, da je bez uticaja na pobijanu presudu apelanticini žalbeni navodi u kojima tvrd, da tužitelj nije dokazao da su tuženi (apelantica i drugotuženi) jemci po zaključenom predmetnom ugovoru o kreditu, zato što nema pismene izjave, odnosno ugovora o jemstvu, uz navod da apelanticina saglasnost, koja je potpisana bjanko ne proizvodi nikakav učinak jer nema dejstvo ugovora o jemstvu, pa tako da ista ne stvara obavezu za apelanticu da vrati preostali iznos kredita. Kantonalni sud ističe, da apelantica zaboravlja da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva i temelji na mjenici i datom mjeničnom jemstvu, i slijedom toga tužbenim zahtjevom traži isplatu mjenice u kom slučaju se predmetni spor ima raspraviti prema odredbama Zakona o mjenici. Prema tome za predmetni spor nije od značaja, niti bitno da li su tuženi zaključili pismeni ugovor o jemstvu po zaključenom ugovoru o kreditu i da li takvo dejstvo ima saglasnost-administrativna zabrana, jer se u konkretnom slučaju, ne radi o jemstvu koje regulišu odredbe Zakona o obligacionim odnosima počev od člana 997. do 1019. na koje se apelanticina žalba poziva, jer obaveze tuženih proističu iz mjenice i činjenice da se apelantica i drugotuženi, potpisujući se na lice mjenice kao jemac (aval) obavezali platiti mjenični dug trasanta, pa tužitelj kao remitent na osnovu odredbe člana 48. stav 1. i 2. Zakona o mjenici, ovlašten je od tuženih zahtijevati ispunjenje novčane obaveze, onako kako je u mjenici navedeno. Kantonalni sud, također, ističe da su neosnovani i apelanticini navodi da dato mjenično ovlaštenje ne proizvodi nikakav učinak prema tuženim, jer isto nije sačinjeno u propisanoj formu jer ne sadrži obavezne elemente: datum sačinjavanja, te iznos mjeničnog duga, da je vjerovatno bjanko potpisano, jer ovi navodi žalbe nemaju svoje uporište u prvostepenom spisu niti u izvedenim dokazima. Naime, iz mjeničnih ovlaštenja koja su data pismeno, proističe da su apelantica i drugotuženi potpisali mjenično ovlaštenje kojim su ovlastili tužitelja kao povjerioca da popuni predmetnu bjanko mjenicu koja je izdata u svrhu garancije po predmetnom kreditu, da se mjenično jemstvo odnosi na sve iznose iz navedenog kredita, da je ovlaštenje dato bezuslovno i neopozivo, da je prenosivo na treće lice u skladu sa zakonom, da ovlašćuju povjerioca da bez obavještavanja dužnika popuni mjenicu i da je bez protesta podnese na plaćanja. Kantonalni sud konstatuje da apelantica tek u žalbi, osporava dokaz-ispravu pregled dospijeća i plaćanja dospjelih obaveza po ugovoru o kreditu, uz tvrdnju da ovaj dokaz nema svojstvo isprave, da je nezakonit, pa da zbog toga prvostepeni sud nije mogao zasnovati presudu na istom. Kod ovog sporenja, Kantonalni sud apelantici prije svega ukazuje, da je apelantica bila dužna na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi izjasniti se o ponuđenim i izvedenim dokazima suprotne strane, član 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a da stanje prvostepenog spisa potvrđuje da apelantica na pripremnom ročištu, niti na glavnoj raspravi u svom izjašnjenju nije osporavala prednje navedenom dokazu svojstvo isprave, niti dokazivala da su i toj ispravi neistinito utvrđene činjenice kako to i propisuje odredba iz člana 132. stav 3. i 4. navedenog zakona. Međutim, oprečno od navoda apelanticine žalbe, isprava pregled dospijeća i plaćanja dospjelih obaveza po ugovoru o kreditu, po ocjeni Kantonalnog suda ima svojstvo isprave, koju je u okviru svog poslovanja a vezano za konkretni spor izdao tužitelj i koji po zakonu ima ovlaštenja da istu izda, te da istom dokazuje pregled dospijeća i plaćanja dospjelih obaveza iz osnovnog pravnog posla, kao i djelimičnu isplatu mjenične svote.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman