Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3651/16 (E.K.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3651/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-3651/16, rješavajući apelaciju E. K., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela E. K., protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 014421 15 Kž od 14. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
E. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Glamoča, koju zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 014421 15 Kž od 14. decembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelantica je oglašena krivom zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te joj je izrečena uslovna osuda kojom je apelantici utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od 2 godine, po pravosnažnosti presude, ne počini novo, isto ili slično krivično djelo. Osim toga, apelantica je obavezana platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.358,00 KM, koji se odnose na troškove vještačenja i paušal u iznosu od 70,00 KM.
U predmetnom krivičnom postupku, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantica, kao odgovorna osoba, stečajni upravnik „Livnotrans“ d.o.o. društvo za prijevoz robe u stečaju, Livno, u periodu od 28. septembra 2004. godine do 31. maja 2006. godine, povredom Zakona o stečaju i likvidaciji očito nesavjesno postupala, na način da je suprotno odredbi člana 24. stav 1. tačke 5) i 9) navedenog zakona, nakon sklopljenog ugovora neposrednom pogodbom o kupoprodaji starog željeza sa preduzećem „Krekić promet“, kojim je ugovorena prodaja oko 300 tona starog željeza, po cijeni od 220,00 KM po toni, nije organizovala ni nadzirala poslove u vezi odvoza željeza, na način da spriječi nastupanje štete nad imovinom dužnika i unovči i naplati pažnjom dobrog privrednika stvari dužnika koje ulaze u stečajnu masu, iako je članom 3. ugovora koji je odobrio i sud, izričito ugovoreno plaćanje unaprijed svake pojedinačno odvezene količine robe, pa je na taj način i bez prethodno uplaćenog avansa, na račun dužnika, omogućila vlasniku preduzeća „Krekić promet“ da iz kruga preduzeća izveze 638,236 kilograma željeza, među kojima i teretna motorna vozila, koja su se vodila kao imovina dužnika i koja se nisu isjekla kao staro željezo, te da je povredom člana 24. stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji, stečajnom vijeću nije podnosila pismena izvješća o stanju stečajne mase, kao realizaciji tako sklopljenog ugovora, pa je po ispostavljenim računima za 638,236 kilograma željeza, po cijeni od 0,18 KM po kilogramu u vrijednosti od 141.320,86 KM, kupac platio 73.513,86 KM i tako je za preduzeće „Livnotrans“ u stečaju nastupila imovinska šteta u iznosu od 65.807,00 KM. Dakle, zaključeno je da je apelantica postupala suprotno odredbi člana 24. stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji kojom je određeno da je stečajni upravnik dužan podnositi pismena izvješća u toku stečajnog postupka i o stanju stečajne mase, najmanje jedanput u tri mjeseca ili kad to zatraži stečajno vijeće ili odbor povjeritelja. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 27. stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji propisuje da stečajni upravnik ne odgovara za štetu nastalu zbog radnje koju je odobrilo stečajno vijeće ili stečajni sudija, odnosno radnje koju je poduzeo u izvršavanju naloga ili upute stečajnog sudije. U vezi s tim, utvrđeno je da ni stečajni sudija ni stečajno vijeće nije odobrilo da se izveze veća količina starog željeza od ugovorene, niti da se mogu izvoziti kamioni koji nisu sječeni i da se staro željezo prodaje po nižoj cijeni od ugovorene, već je stečajno vijeće rješenjem od 6. aprila 2005. godine odobrilo izvršavanje ugovora o kupoprodaji starog željeza od 20. marta 2005. godine. Također, zaključeno je da je apelantica predmetno krivično djelo počinila sa direktnim umišljajem, na što upućuju provedeni dokazi, te da je mogla shvatiti značaj radnji koje je poduzela i značaj posljedice koja je nastupila. Pored toga, konstatovano je da nije osnovan apelanticin prigovor da nije utvrđena činjenica da li se ukupna količina prodanog starog željeza u poslovnim knjigama stečajnog dužnika vodi kao stečajna masa, jer iz iskaza vještaka I. K. proizilazi da je sačinio elaborat, procjenu vrijednosti vozila stečajnog dužnika, a kom iskazu apelantica nije prigovorila, niti je prigovarano da imovina koju je procijenio ne čini stečajnu masu.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman