Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-885/15 (S. P. i drugi)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-885/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016 godine, u predmetu broj AP-885/15, rješavajući apelacije Snježane Parać i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Snježana Parać protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042288 13 Rev od 25. decembra 2014.
godine;
Mara Marinović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043128 13 Rev od 8. januara 2015.
godine;
Zdenko Čarapović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042205 14 Rev od 13. februara 2015. godine;
Arijana Galić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040958 13 Rev od 24. marta 2015. godine;
D.J. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039209 15 Rev od 19. aprila 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-885/15 Snježana Parać (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042288 13 Rev od 25. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 13. maja 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine (tako što je umanjen ukupno dosuđeni iznos za navedeni period), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda FBiH, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Također se navodi, da nisu osnovani apelanticini revizijski prigovori u odnosu na primjenu GKU sa pozivom na odredbe Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), s obzirom da je navedeni GKU Odlukom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim i da isti ne proizvodi pravno dejstvo od dana objavljivanja te odluke (21. decembra 2011. godine). Isto tako, neosnovan je prigovor apelantice u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu po žalbi tužene to je po službenoj dužnosti morao odlučiti o troškovima postupka, te je po mišljenju Vrhovnog suda odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
2. AP-888/15 Mara Marinović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 24. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043128 13 Rev od 8. januara 2015. godine.U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od juna 2005. godine do septembra 2007. godine (tako što je umanjen ukupno dosuđeni iznos za navedeni period), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda FBiH, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Također se navodi, da nisu osnovani apelanticini revizijski prigovori u odnosu na primjenu GKU sa pozivom na odredbe Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), s obzirom da je navedeni GKU Odlukom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim i da isti ne proizvodi pravno dejstvo od dana objavljivanja te odluke (21. decembra 2011. godine). Isto tako, neosnovan je prigovor apelantice u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu po žalbi tužene to je po službenoj dužnosti morao odlučiti o troškovima postupka, te je po mišljenju Vrhovnog suda odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
3. AP-1687/15 Zdenko Čarapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042205 14 Rev od 13. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da mu isplati razliku plate za period od aprila 2005. godine zaključno sa februarom 2011. godine, naknadu na ime regresa za 2005. godinu i naknadu za prekovremeni rad u određenom vremenskom periodu. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelanta nije mogao primijeniti GKU iz 2000. godine, budući da je Ustavni sud FBiH svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelanta primjenjuje navedena odluka, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelanta nije pravosnažno odlučeno. Također, Vrhovni sud je zaključio da se na potraživanja apelanta za sporni period nije mogao primijeniti ni Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), jer su odredbom člana 7. tog pravnog akta propisani parametri za određivanje najniže plate, pojam najniže plate određen je članom 8., a da taj ugovor ne propisuje koeficijente za obračun osnovne plate već članom 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijent složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. U odnosu na predmetna potraživanja Vrhovni sud je također istakao da se na ova potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer se taj ugovor primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a tužena je javna ustanova a ne preduzeće. Također, na potraživanja apelanta za period od 1. januara 2009. godine zaključno sa februarom 2011. godine, Vrhovni sud je zaključio da nema razlike plaće za navedeni period ni primjenom novog GKU, obzirom da je apelantu razlika plate ustanovljena tako što je utvrđeni broj prekovremenih sati množen sa neto satnicom za određeni procent, pa su neosnovani apelantovi prigovori podneseni i povodom tog pitanja.
4. AP-2890/15 Arijana Galić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 9. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040958 13 Rev od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od marta 2005. godine do septembra 2007. godine (tako što je umanjen ukupno dosuđeni iznos za navedeni period), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno da na spornom GKU ne mogu biti utemeljena potraživanja apelantice. Dalje, predmet revizionog pobijanja je odluka kojom je apelantica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu razlika plaća za označeni period, koja odluka je donešena nakon donošenja i javnog objavljivanja navedene Odluke Ustavnog suda FBiH, koji zahtjev je razriješen pobijanom presudom drugostepenog suda, pozivom na Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH iz 2000. godine i Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine. Vrhovni sud ističe da bi na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilan zaključak i odluka drugostepenog suda, upravo pozivom na navedene opće kolektivne ugovore, morala biti da zbog nemogućnosti primjene navedenih kolektivnih ugovora, u odnosu na apelanticu predstoji neosnovanost njenog tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je samo apelantica izjavila reviziju protiv drugostpene presude u odbijajućem dijelu, koji se pokazuje protivnim pravilima materijalnog prava, iz izloženih razloga revizijskog suda, u cijelosti, revizija se pokazuje neosnovanom. Isto tako, neosnovan je prigovor apelantice u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, s obzirom da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i da je apelantica djelimično uspjela u parnici, to je po mišljenju Vrhovnog suda odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
5. AP-2842/16 D.J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039209 15 Rev od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plate za period od 1. februara 2005. godine do 1. januara 2009. godine, te je djelomično usvojen apelanticin zahtjev za naknadu za prekovremeni rad u određenom vremenskom periodu, a preko dosuđenog iznosa je isti odbijen, dok je tužena obavezana apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.307,20 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa (3.168,40 KM). U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice nije mogao primijeniti GKU iz 2000. godine, budući da je Ustavni sud FBiH svojom odlukom broj U-29/13 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Također, Vrhovni sud je zaključio da se na potraživanja apelantice (za period od 11. septembra 2007. godine do 1. januara 2009. godine) nije mogao primijeniti ni Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU) jer ne sadrži odgovarajuće koeficijente složenosti poslova, već samo osnovicu za obračun plate, a obračun plate se ne može vršiti kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata. Također, u pogledu zahtjeva za prekovremeni rad i razliku plata (za period od 1. januara 2009. godine do 1. marta 2011. godine) drugostepeni sud pravilno primijenio GKU i OKU, te novi GKU iz 2007. godine, zaključio je Vrhovni sud.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-885/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman