Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/15 (I. G.,Z. B.,R. A.,D. i D. I. i "Eco-Energi" d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 10. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Razuman rok
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-502/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-502/15, rješavajući apelacije Ive Gagule i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivo Gagula protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024337 14 Rev od 5. novembra 2014. godine;

Zdenko Bajo protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 048630 14 Gž od 15. decembra 2014. godine;

Radovan Aničić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 010743 12 Rev od 5. februara 2015. godine;

Dinko Ibrahimagić i Dara Ibrahimagić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005841 15 Gž 2 od 16. marta 2015. godine;

"Eco-Energi" d.o.o. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 069055 13 Rev od 6.

aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-502/15

1. Ivo Gagula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Garešnice, Republika Hrvatska, podnio je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024337 14 Rev od 5. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da mu zbog protupravnog lišenja slobode u periodu 1993. -1994. godina naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su nižestepeni sudovi u toku postupka pravilno zaključili da tužitelj-apelant u smislu odredbe člana 7. stav 1. u vezi sa članom 155. Zakona o obligacionim odnosima nije dokazao da je protupravno lišen slobode od strane tužene nego da je izvršavao radnu obavezu propisanu Zakonom o odbrani, te da apelant nije dokazao da mu je izvršenjem te obaveze nanesena bilo kakva šteta. Dakle, s obzirom na činjenicu da apelant nije dokazao protupravno lišenje slobode niti nastalu štetu u vezi sa njegovim angažovanjem u jedinici radne obaveze, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

AP-901/15

2. Zdenko Bajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 25. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 048630 14 Gž od 15. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (D.S. i N.K.) naknade nematerijalnu štetu zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva (zbog lažnog prijavljivanja za krivično djelo „ugrožavanje sigurnosti“), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantove tvrdnje nisu tačne odnosno, da tuženi nisu namjerno i nezakonito naložili lažno prijavljivanje apelanta. Naime, prema stanju spisa apelanta su, zbog sumnje da je počinio krivično djelo, CJB Bijeljina prijavili zamjenici Okružnog tužioca (M.D. i M.G.) na osnovu određenih materijalnih dokaza i u okviru svojih službenih ovlaštenja. Okružni sud je istakao da u konkretnom predmetu nema dovoljno činjenica ni dokaza koji upućuju na ličnu odgovornost tuženih kao fizičkih lica u vezi sa predmetnim dešavanjima odnosno, da se svi navodi apelanta u tom pravcu kreću u okvirima nedokazanih pretpostavki. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe čl. 224. stav 1. tačka 2., 226. i 221. Zakona o parničnom postupku RS. AP-2058/15

3. Radovan Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, podnio je 23. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 010743 12 Rev od 5. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d Sokolac Šumsko gazdinstvo „Gradiška“) naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu (koju je pretrpio usljed onemogućavanja prolaza do zemljišta u njegovom vlasništvu) u ukupnom iznosu od 76.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant sa tuženim 13. jula 1989. godine pred Osnovnim sudom zaključio sudsko poravnanje kojim je apelantu omogućen prolaz preko nekretnina tuženog u korist nekretnina apelanta, međutim navedeno poravnanje nikada nije realizovano zbog neriješenih imovinskih odnosa. Dalje se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta iz razloga što izvedenim dokazima nije dokazao ni osnov ni visinu postavljenog zahtjeva. Naime, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je apelant u podnesku kojim je uredio tužbu naveo dokaze čijim bi se izvođenjem mogle utvrditi relevantne činjenice u konkretnoj parnici (uviđaj na licu mjesta uz vještačenje po vještacima odgovarajuće struke, te vještačenje po vještaku medicinske struke) međutim, apelant nije predložio izvođenje navedenih dokaza na pripremnom ročištu zbog čega su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant odustao od izvođenja tih dokaza. Dakle, obzirom da su u konkretnom slučaju izostali dokazi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi postojanje i obim štete, kao i dokazi o odgovornosti tuženog, to je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

AP-2497/15

4. Dinko Ibrahimagić i Dara Ibrahimagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupaju Mirsad Kadić i Nisveta Kadić advokati iz Bihaća, podnijeli su 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005841 15 Gž 2 od 16. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena žalba tuženih-apelanata i žalba tužiteljice i preinačena je prvostepena presuda, tako da je na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete određena zatezna kamata počev od 11. maja 2006. godine (umjesto ranije dosuđene kamate od 20. jula 2004. godine) te je određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda kojom su obavezani apelanti da tužiteljici (B.I.) na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznose precizirane u dispozitivu prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio relevantne činjenice i na iste pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete, te je za svoju odluku dao jasne činjenične i pravne razloge koju u cjelosti prihvata i taj sud. Naime, prvostepeni sud je suprotno žalbenim navodima apelanata pravilno ocijenio izvedene dokaze, te je obzirom na vrstu i težinu povreda te intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha (iz činjenica utvrđenih iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke) pravilnom primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima odmjerio visinu novčane naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah. Dalje se navodi da je žalba apelanata osnovana u pogledu odluke o zateznoj kamati koja je dosuđena od 20. jula 2004. godine kao dana nastanka štete. Naime, u konkretnom slučaju se radi o naknadi nematerijalne štete u kojoj je tužiteljica kao oštećena opredijelila zahtjev za oblik naknade štete i to u novcu (član 200. ZOO) u tačno određenom novčanom iznosu, čime je tužbom pozvala tužene-apelante da joj štetu i naknade, a što se smatra i danom dospjeća obaveze novčane naknade od kada teče i zatezna kamata na koju povjerilac ima pravo u smislu čl. 277 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je u ovom dijelu preinačena prvostepena presuda. S druge strane, Kantonalni sud je usvojio žalbu tužiteljice i preinačio prvostepenu odluku o parničnim troškovima iz razloga što je prvostepeni sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka u sporu, te je primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u prvostepenom i žalbenom postupku.

AP-2835/15

5. "Eco-Energi" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 8. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 069055 13 Rev od 6. aprila 2015. godine. U postupku koji je apelant pokrenuo 26. maja 2010. godine, tužbom kojom je tražio da se obavežu tuženi (Općina Prozor-Rama i HNK-Vlada HNK) da mu solidarno isplate naknadu materijalne štete (izgubljene dobiti) zbog nezakonitog i nepravilnog rada organa tuženih zajedno sa troškovima parničnog postupka, dok je apelant obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka, Općinski sud u Mostaru je 28. juna 2011. godine donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Odlučujući o žalbama apelanta i umješača na strani tužitelja-apelanta (D.L. i I.L.) Kantonalni sud je presudom od 20. marta 2013. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, dok je Vrhovni sud osporenom odlukom odbio kao neosnovane revizije apelanta i umješača. Apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnjama da je kao koncesionar 3. aprila 2007. godine sa prvotuženim kao koncesorom zaključio ugovor o koncesiji o korištenju vodotoka rijeke Duščice za izgradnju mini hidroelektrane, te da nakon zaključenja navedenog ugovora, zbog nezakonitog i nepravilnog rada organa tuženih, nije uspio ishodovati izdavanje urbanističke saglasnosti i odobrenje za gradnju, uslijed čega mu je prouzrokovana materijalna šteta u vidu izgubljene koristi. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetno postupanje upravnih organa tuženih ne predstavljaju nezakonit ili nepravilan rad koji bi predstavljao osnov za odštetnu odgovornost tuženih. Vrhovni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su upravni organi tuženih sporne odluke donosili na osnovu zakona i u okviru svojih propisanih ovlaštenja, a da je tužitelju u navedenim postupcima bilo omogućeno aktivno učestvovanje i poduzimanje svih zakonom propisanih radnji, što je u konačnom rezultiralo donošenjem konačne i pravomoćne odluke o odbijanju zahtjeva apelanata za izdavanje građevinske dozvole. Naime, kako se dalje navodi, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se radnje i odluke upravnih tijela tuženih u konkretnom slučaju ne mogu smatrati nezakonitim i nepravilnim radom kojeg ima u vidu odredba člana 172. Zakona o obligacionom odnosu, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i revizijski sud. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-502/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-2835/15 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-2835/15 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/15 (I. G.,Z. B.,R. A.,D. i D. I. i… | Sudska praksa | Aktio