Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/16 ("APIS" d.o.o. Trebinje)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2910/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 10. oktobra 2016godine, u predmetu broj AP-2910/16, rješavajući apelaciju "APIS" d.o.o. Trebinje, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "APIS" d.o.o. Trebinje, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 010215 15 Rev od 20. aprila 2016. godine i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 010215 15 Pž od 30. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "APIS" d.o.o. Trebinje, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 010215 16 Pžip 2 od 30. maja 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "APIS" d.o.o. Trebinje, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 010215 16 Pžip 2 od 30. maja 2016. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2910/16 i AP-3095/16
"APIS" d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 010215 15 Rev od 20. aprila 2016. godine, kojom je kao nedozvoljena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 s 010215 15 Pž od 30. jula 2015. godine. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj AP-2305/14 od 10. novembra 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP-4123/15, konstatuje se da je navedena odluka Višeg privrednog suda od 30. jula 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud je 20. jula 2016. godine zaprimio apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenja Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010215 16 Pžip 2 od 30. maja 2016. godine, koja apelacija je evidentirana pod brojem AP-3095/16.
Spajanje predmeta S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-2910/16 i AP-3095/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2910/16.
U konkretnom slučaju, u parničnom postupku, osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je obavezan tuženi („ITEL“ d.o.o. Trebinje) isplatiti apelantu novčani iznos od 4.915,44 KM, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je obavezan apelant isplatiti tuženom novčani iznos od 12.725,15 KM. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant isporučivao tuženom određene količine proizvoda iz svog asortimana, te da tuženi nije platio isporučenu robu. Također, utvrđeno je da je apelant bio u zakupu separacije „IGM“ i da je tuženi u periodu od 6. avgusta 2010. godine do 6. novembra 2010. godine svojim radnim mašinama izvodio određene radove na separaciji za apelanta. Nadalje, utvrđeno je da apelant nije plaćao izvedene radove i da je upućivao tuženog da plaćanje radova traži od preduzeća „IGM“. Obzirom da je apelant angažovao tuženog za izvođenje navedenih radova, zaključeno je da je u obavezi isplatiti tuženom za izvedene radove, jer je u vrijeme izvođenja radova apelant držao separaciju u zakupu, a ne preduzeće „IGM“. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije mogućeda naknadi vrijednost postignutih koristi, da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. U vezi s tim, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke S. P., da vrijednost radova izvedenih na separaciji iznosi 16.725,15 KM, a da tuženi nije knjižio iznos od 4.195,44 KM što se odnosi na isporučeni građevinski materijal, pa je shodno tome obavezan apelant da isplati tuženom iznos od 12.725,15 KM, za koji iznos se apelant neosnovano obogatio.
U izvršnom postupku, u konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova (izvršenik) žalba izjavljena protiv rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 010215 16 Ip 2 od 4. aprila 2016. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju – iznos broj 62 0 Ps 010215 16 Ip 2 od 3. marta 2016. godine. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, navedeno je da je izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari određeno na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude Okružnog privrednog suda (potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci), koja je nakon proteka dobrovoljnog roka za izvršenje postala izvršna. Nadalje je navedeno da je u izreci rješenja kojim je dozvoljeno rješenje radi naplate kamate i troškova postupka navedeno da sastavni dio tog rješenja čini i rješenje o dozvoli izvršenja od 27. oktobra 2015. godine. U vezi s tim, zaključeno je da se radi o jedinstvenom postupku izvršenja glavnog potraživanja i kamata, te da shodno tome nisu učinjene povrede na koje apelant ukazuje žalbom, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Apelacioni navodi U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u izvršnom postupku S obzirom da je apelant osporio rješenje Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010215 16 Pžip 2 od 30. maja 2016. godine, koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se taj postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije.
U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku u kojem su odbijeni prigovori apelanta kao neosnovani shodno članu 49. Zakona o izvršnom postupku, jer ne nalazi razloge za prigovor koji su taksativno naznačeni u članu 47. navedenog zakona, a koji bi spriječili izvršenje rješenja, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Višeg privrednog suda od 30. maja 2016. godine ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu u izvršnom postupku i povredi prava na pravično suđenje i povredu prava na imovinu u parničnom postupku Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman