Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/13 (N. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4042/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-4042/13, rješavajući apelaciju Nedeljka Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Kuzmanovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002516 13 U od 24. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, kojeg zastupa Slavko Mikač, advokat iz Dervente, podnio je 23. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 002516 13 U od 24. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske), kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena zbog ćutanja administracije Odjeljenja za prostorno uređenje, Administrativne službe opštine Derventa.

2. Okružni sud je, prije svega, u obrazloženju svoje odluke naveo da je apelant podneskom od 16. juna 2009. godine zatražio od prvostepenog organa tuženog Odjeljenja za prostorno uređenje, da regulacionim planom izmjesti prilazni put koji mu smeta na njegovom posjedu, te da je prvostepeni organ obavjestio apelanta da će njegov zahtjev biti dostavljen u vrijeme izrade regulacionog plana na nadležno postupanje Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa kao nosiocu izrade regulacionog plana, a koji akt je apelantu dostavljen 18. juna 2009. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da je apelant podneskom od 6. augusta 2012. godine ponovno zatražio rješavanje zahtjeva od 16. juna 2009. godine, te da je i taj podnesak proslijeđen Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa i da je o tome takođe obavješten apelant, nakon čega je 16. oktobra 2012. godine tuženom Ministarstvu izjavilo žalbu zbog ćutanja administracije, navodeći da smatra da je navedeno Odjeljenja za prostorno uređenje o podnesenom zahtjevu od 16. juna 2009. godine za izmještanje puta trebao da donese upravni akt, tj. zaključak ili rješenje, a ne obavještenje. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, Ministarstvo zaključilo da je Odjeljenje za prostorno uređenje pravilno postupilo u predmetnom postupku, odnosno pravilno utvrdilo da se ne radi o zahtjevu za pokretanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti već da je apelant predmetnim zahtjevom tražio iznalaženje rješenja za izmještanje pristupnog puta u skladu sa regulacionim planom, a koji postupak je poseban postupak za koji je propisana procedura izrade i donošenja regulacionog plana, tj. izmjena i dopuna plana, kao opšteg akta kojeg usvaja i donosi skupština opštine u skladu sa odredbama čl. 54. - 68 Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 84/02; prečišćeni tekst: 14/03, 112/06, i 53/07), a koji postupak prethodi postupku izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti kao upravnom postupku u kome se rješava o pojedinačnoj upravnoj stvari. Okružni sud je naveo da je Ministarstvo zaključilo da je Odjeljenje za prostorno uređenje postupilo u skladu sa odredbom člana 54. stav 4. ZOUP-a, kojom je propisano da je organ kad dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan, da će podnesak poslati bez odlaganja nadležnom organu i o tome obavjestiti stranku, jer je apelantov podnesak od 16. juna 2009. godine proslijedilo na nadležno postupanje Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa i o tome ga obavjestilo, pa su zbog toga navodi žalbe ocjenjeni kao neosnovani, kao i da se apelant, obzirom da je njegov zahtjev proslijeđen Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa, za zaštitu svojih prava može obratiti Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa. Okružni sud je naveo da je Ministarstvo iz navedenih razloga, sa pozivom na član 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07 i 50/10) odlučilo kao u dispozitivu osporenog rješenja broj 15.02-364-416/12 od 22. marta 2013. godine, tj. žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu.

3. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude također podsjetio da je Ministarstvo u obrazloženju upravnog akta navelo da je prvostepeni organ Odjeljenje za prostorno uređenje opštine Derventa pravilno postupilo u predmetnom postupku, odnosno pravilno utvrdilo da se ne radi o zahtjevu za pokretanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti već da je predmetnim zahtjevom apelant tražio iznalaženje rješenja za izmještanje pristupnog puta u skladu sa regulacionim planom, pa je stoga njegov podnesak od 16. juna 2009. godine pravilno proslijeđen na nadležno postupanje Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove opštine Derventa, te da je stoga Odjeljenje za prostorno uređenje i postupilo u skladu sa odredbom člana 54. stav 4. ZOUP-a. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da ne stoje navodi tužbe da je osporeni akt nezakonit, jer je u konkretnom slučaju utvrđeno od strane tuženog, a što proizilazi i iz stanja spisa, da je prvostepeni organ pravilno utvrdio koji je organ nadležan za prijem apelantovog zahtjeva od 16. juna 2009. godine, pa obzirom na to da je pravilno postupio u skladu sa članom 54. stav 4. ZOUP-a i zahtjev apelanta proslijedio nadležnom organu za prijem, o čemu je obavjestio apelanta kao stranku. Pored toga, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da Odjeljenje za prostorno uređenje koje je dobilo apelantov podnesak od 16. juna 2009. godine ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku kada bi bio u obavezi, shodno članu 54. stav 4. ZOUP-a, da bez odlaganja donese zaključak kojim bi odbacio podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostavio stranci, te da su stoga neosnovni apelantovi žalbeni navodi, budući da je u provedenom žalbenom postupku pravilno utvrđeno relevantno činjenično stanje i na isto pravilno primjenjeni propisi na koje se tuženo Ministarstvo pozvalo u pobijanom aktu, a kako je to detaljno i obrazloženo u osporenom aktu tuženog Ministarstva.

I.Apelacioni navodi

4. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant posebno ne obrazlaže, ističe da se u više navrata obraćao Opštini Derventa „da oslobodi dio njegovog zemljišta na kome je izgrađen pristupni put“ te, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Okružnog suda od 24. juna 2013. godine, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno pravo.

II.Relevantni propisi

5. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02,87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. stav 4.

Kad organ poštom dobije podnesak za čiji prijem nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za prijem, poslaće podnesak bez odlaganja nadležnom organu, odnosno sudu i o tome će obavestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može da utvrdi koji je organ nadležan za rad po podnesku, doneće bez odlaganja zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi isključivo na način na koji je Ministarstvo u svom rješenju, a kasnije i Okružni sud u osporenoj presudi, utvrdili činjenično stanje i primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4042/13 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio