Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2/14 (A. Ć. i M. Ć.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Pristup sudu
- Posjed
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 334
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2/14, rješavajući apelaciju Anice Ćosić i Marijana Ćosića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. listopada 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Anice Ćosić i Marijana Ćosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001026 12 Gž 2 od 5. veljače 2013. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu broj 68 2 P 000861 11 P od 28. rujna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Anica Ćosić i Marijan Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislav-Grada, koje zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnijeli su 31. prosinca 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 P 001026 12 Gž 2 od 5. veljače 2013. godine i Presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislav-Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 000861 11 P od 28. rujna 2012. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 886/13 od 5. studenog 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne točke ove odluke, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Mate Ćosića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 4. kolovoza 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 11. do 30. kolovoza 2016. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je, odlučujući o tužbi koju je tužitelj podnio protiv pravnog prednika apelanata 8. studenog 1993. godine, donio Presudu broj 68 2 P 000861 11 P od 28. rujna 2012. godine, kojom je utvrđeno da tužitelju pripada posjed dijela nekretnine k.č. 2036 k.o. 236. Eminovo selo koji dio su zauzeli apelanti, preciznije označen u skici vještaka od 7. travnja 2009. godine koja je sastavni dio presude (stavak I dispozitiva presude) i da su slijedom toga apelanti dužni predati tužitelju u posjed predmetni dio te nekretnine (koja je prethodno u stavku I dispozitiva opisana) i ukloniti željezne stupove sa ogradom koji se nalaze na opisanoj parceli.
7. U obrazloženju presude su prije svega istaknuti navodi iz tužbe prema kojima je izvanparnični postupak radi uređenja međa između tužitelja i pravnog prednika apelanata okončan pod poslovnim brojem R 122/90, na temelju kojeg je uređena međa između nekretnine tužitelja i pravnog prednika apelanata. Istim rješenjem su stranke, tužitelj i pravni prednik apelanata, upućene na parnicu radi dokazivanja prava vlasništva na spornoj površini. Pravni prednik apelanata je, kako je dalje navedeno u tužbi, krajem 1990. godine u dijelu sporne nekretnine postavio željezne stupove i na taj način prisvojio dio tužiteljeve nekretnine, zbog čega je tužitelj podnio tužbu, a tužbeni zahtjev opredijelio 16. rujna 2009. godine. Općinski sud je osim toga naglasio da je tijekom postupka bilo doneseno rješenje o prekidu postupka 28. svibnja 2002. godine jer je tadašnji tuženi (pravni prednik apelanata) umro, da je nakon njegove smrti postupak nastavljen protiv apelanata kao njegovih nasljednika, da su tijekom postupka apelanti osporili tužbu i postavljeni zahtjev ukazujući da je postupak već pravosnažno završen uređenjem međa, da su navodi tužitelja neutemeljeni jer je on u dogovoru sa njihovim pravnim prednikom odredio međe i time im je priznao vlasništvo koje po njihovom mišljenju i nije bilo sporno.
8. Općinski sud je radi utvrđenja činjeničnog stanja proveo sve predložene dokaze parničnih stranaka, te je nakon njihove brižljive ocjene pojedinačno i u svezi s drugim dokazima, imajući pri tomu naročito u vidu prigovor apelanata prema kojem je u pitanju pravomoćno presuđena stvar, donio odluku kojom je tužbeni zahtjev usvojen temeljem odredbi čl. 2. i 43. Zakona o vlasničko-pravim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). U tom smislu, Općinski sud je imajući u vidu da je u konkretnoj situaciji bila sporna identifikacija parcele, odnosno granice posjeda parničnih stranka, saslušao vještaka geodetske struke koji je detaljno obrazložio svoju skicu sačinjenu 7. travnja 2009. godine. Zatim je izvršen uvid u spise istog suda br. R-100/90, R-122/90 i R-222/90 na temelju kojih je utvrđeno da je prigovor presuđene stvari neutemeljen jer nije utvrđen identitet (subjektivni i objektivni) sa postavljenim tužbenim zahtjevom iz konkretne parnice.
9. Odlučujući o prizivu apelanata protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 P 001026 12 Gž 2 od 5. veljače 2013. godine, kojom je priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je prvostupanjsku presudu ispitao u granicama prizivnih navoda i razloga propisanih u odredbi članka 221. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) nakon čega je zaključio da je priziv neutemeljen. Naime, iz stanja spisa po ocjeni suda proizlazi nesporna činjenica da je Rješenjem broj R-122/90 od 30. kolovoza 1991. godine uređena međa između nekretnine tužitelja (u tom postupku predlagatelj) i nekretnine pravnog prednika apelanata (u tom postupku protivnik predlagatelja) na način da međa ide postojećom ogradom koja se nalazi između nekretnina stranaka i to linijom koja je prikazana na skici vještaka geometra, te da su stranke upućene na parnicu radi dokazivanja prava vlasništva na spornoj međašnoj površini. To rješenje je potvrđeno Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Mostaru broj Gž-89/93 od 2. rujna 1993. godine. U konkretnoj parnici, tužitelj je zatražio da se utvrdi da mu pripada dio parcele koji su zauzeli apelanti, te je u svezi spornih pitanja izveden dokaz vještačenjem po vještaku geometru koji je nakon uvida u katastarske planove i premjere, kao i na ročištu 29. kolovoza 2012. godine, istaknuo da sporna površina od 16 m prema skici sačinjenoj 7. travnja 2009. godine pripada parceli tužitelja. Imajući to u vidu, prvostupanjski sud je po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno usvojio tužbeni zahtjev iz razloga što je nesporno utvrđeno da tužitelju pripada u posjed dio nekretnine u k.o. Eminovo selo (opisana bliže u dispozitivu prvostupanjske presude) koji su zauzeli apelanti. Stoga su prizivni navodi ocijenjeni kao paušalni i neargumentirani. Osim toga, Kantonalni sud je prihvaćajući kao svoje razloge iz prvostupanjske presude, zaključio da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 68 2 P 000861 13 Rev od 14. studenog 2013. godine reviziju apelanata odbacio. Vrhovni sud je istaknuo da je tužitelj u podnesenoj tužbi propustio odrediti vrijednost spora, da je tijekom trajanja postupka i konačno u presudi vrijednost spora ostala neodređena. Dosljedno tomu, budući da se presuda drugostupanjskog suda pobija revizijom u vrijednosti predmeta spora koja je neodređena, dakle koja ne prelazi iznos od 10.000,00 KM kao uvjet za dopuštenost revizije, to je revizija apelanata u smislu članka 247. stavak 1. u svezi sa stavkom 2. ZPP-a odbačena. Vrhovni sud osim toga, imajući u vidu činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestupanjskih sudova, nije našao da postoje uvjeti za izuzetno postupanje Vrhovnog suda na način da dopusti reviziju radi značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu koja prava su garantirana člankom II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, istaknuli su da je stav sudova izražen u osporenim presudama potpuno pogrešan jer su sudovi dva puta raspravljali o istoj stvari i to uređenju međa. Osim toga, smatraju da je sud u ranijem izvanparničnom postupku stranke uputio na parnicu radi utvrđenja prava vlasništva, a ne radi utvrđenja posjeda na dijelu nekretnine, kako je tužitelj u konkretnoj tužbi opredijelio svoj zahtjev. Također, u okviru prava na pravično suđenje ukazuju da nisu imali jednaku ulogu kao tužitelj i da nisu imali pristup sudu. Ovo obrazlažu prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka kojeg cijene pristranim, a kojeg sud takvim nije ocijenio, pa smatraju da u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi nisu ispunili svoju ulogu zaštite i provedbe prava.
12. Apelanti su, također, istaknuli da „sudovi u Federaciji nisu postupili u razumnom roku jer je u konkretnom slučaju tužba podnesena 1993. godine“.
13. Povredu prava na imovinu obrazlažu pogrešnim stavom redovitih sudova koji su udovoljili tužbenom zahtjevu pri čemu su, kako smatraju, zanemareni stvarni vlasnici sporne nekretnine.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud smatra da apelacija nije utemeljena jer pri odlučivanju o reviziji apelanata nije došlo do povrede prava na koja apelanti ukazuju.
15. Kantonalni sud smatra da apelacija nije sasvim jasna glede tvrdnje da apelanti pred tim sudom nisu imali jednaku ulogu kao druga strana i da nisu imali pristup sudu, pa odbijajući takve tvrdnje je predloženo da se apelacija odbije. Osim toga, navedeno je da je taj sud u obrazloženju svoje presude naveo razloge kojima se rukovodio kada je priziv apelanata odbio kao neutemeljen, kod kojih u cjelini ostaje.
16. Općinski sud smatra da u postupku nisu učinjene povrede prava na koje su apelanti u apelaciji ukazali i da je stoga apelacija neutemeljena. Taj sud je ostao kod razloga iz svoje presude za koju smatra da je pravilna i zakonita.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 53.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Tužba mora sadržati:
1) osnovu za nadležnost suda;
2) određen zahtjev glede glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev);
3) činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev;
4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice;
5) naznaku vrijednosti spora;
6) pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje sukladno odredbama članka 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.
Sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.
Sud će postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.
19. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 2.
Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.
Članak 43.
Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.
VI. Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 P 001026 12 Gž 2 od 5. veljače 2013. godine protiv koje je apelant izjavio reviziju koja je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda od 14. studenog 2013. godine, nakon čega su apelanti 31. prosinca 2013. godine, u roku propisanom člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, podnijeli predmetnu apelaciju. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog procesnih razloga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Kantonalnog suda broj 10 0 P 001026 12 Gž 2 od 5. veljače 2013. godine. Navedenu presudu apelanti su primili 6. veljače 2013. godine i protiv nje su 2. ožujka 2013. godine, dakle pravodobno u roku od 60 dana, podnijeli apelaciju evidentiranu pod brojem AP 886/13, koja je odbačena kao preuranjena (vidi točka 2. ove odluke). Time su apelanti osigurali mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. studenog 2013. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ispunjava uvjete propisane člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
VII. Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, smatraju da sudovi koji su donijeli osporene odluke nisu postupili u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obveza. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za predaju u posjed, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Navodi apelacije glede povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, pristup sudu i ravnopravnost stranaka u postupku.
29. U svezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev protiv pravnog prednika apelanata, a zatim u nastavku postupka (nakon prekida u svibnju 2002. godine) protiv apelanata, utemeljio na tvrdnji da mu pripada posjed dijela sporne nekretnine koji su oni zauzeli, označen na skici vještaka koji je sastavni dio presude, te da su mu slijedom toga apelanti dužni predati u posjed predmetni dio nekretnine. S obzirom na navedeno, imajući pri tomu u vidu prigovore apelanata i tvrdnju da je o predmetnoj pravnoj stvari već pravomoćno odlučeno u izvanparničnom postupku povodom uređenja međa, Općinski sud je posebnu pažnju posvetio identifikaciji predmeta spora, dakle spornog dijela nekretnine (parcele). U svezi s tim je nakon izvođenja dokaza, između ostalog, uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke, zatim temeljem nalaza i mišljenja vještaka kao i njegovim saslušanjem na ročištu povodom sačinjenog nalaza i mišljenja, Općinski sud nesumnjivo utvrdio da je prigovor apelanata o presuđenoj stvari neutemeljen. Naime, ovaj dokaz je doveden u vezu s Rješenjem iz izvanparničnog postupka istog suda broj R-122/90 na koje su se apelanti u svom odgovoru na tužbu pozvali te je izveden zaključak da u konkretnoj tužbi (tužbenom zahtjevu) ne postoji subjektivni, objektivni, a ni činjenični identitet sa postavljenim tužbenim zahtjevom (prijedlogom) u navedenom izvanparničnom postupku. Prihvaćanjem nalaza i mišljenja kao realnog i objektivnog, urađenog prema pravilima struke, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen i da stoga tužitelju pripada posjed dijela nekretnine koji su zauzeli apelanti (prethodno njihov pravni prednik) te je kao takav i usvojen temeljem odredbi iz čl. 2. i 43. ZVPO. Ustavni sud podsjeća da je navedenim odredbama propisano pravo vlasnika da od posjednika zahtijeva povrat individualno određene stvari, u konkretnom slučaju dijela nekretnine i da je prvostupanjski sud u tom smislu naveo jasne razloge koje je takvima potvrdio i Kantonalni sud, iz kojih proizlazi da tužitelju kao vlasniku pripada sporni dio parcele, upravo onako kako je u svom tužbenom zahtjevu opredijelio nakon nalaza i mišljenja vještaka prema skici od 7. travnja 2009. godine koja čini sastavni dio presude. U tom smislu je odbijen prigovor apelanata o presuđenoj stvari koji se ticao uređenja međa i koji s postavljenim zahtjevom nema činjeničnu vezu.
31. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti ne tvrde da im je bilo onemogućeno da predlažu i izvode dokaze, ili da koriste raspoložive pravne lijekove (tužbu, priziv, reviziju), već svoje tvrdnje glede narušavanja principa ravnopravnosti stranaka i pristupa sudu temelje isključivo na svojim shvaćanjima i tumačenju nalaza i mišljenja vještaka za koji smatraju da je pristran, dakle neobjektivan i da je stoga, prihvaćanjem nalaza i mišljenja, tužitelju data veća uloga nego njima. Pri činjenici da apelanti tijekom postupka nisu izvodili dokaze kojima bi dokazali tvrdnje suprotne od onih u pobijanim presudama, za koje Ustavni sud smatra da su dovoljno i jasno obrazložene, kako glede suštine tužbenog zahtjeva, tako i glede prigovora koje su apelanti isticali tijekom postupka, Ustavni sud ne može zaključiti da su osporene presude donesene kršenjem prava apelanata na pravično suđenje u smislu narušavanja principa ravnopravnosti ili pristupa sudu.
32. Imajući u vidu navedeno kao i apelacijske navode kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi za svoj zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja, te da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava, te da osporena konačna presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud prije svega zapaža da su apelanti istakli da „sudovi u Federaciji nisu postupili u razumnom roku jer je u konkretnom slučaju tužba sudu podnesena još 1993. godine“. Osim ovog navoda, apelanti nisu jasno definirali niti obrazložili, niti je to vidljivo iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu (osporenih presuda), kada su oni kao parnične stranke prihvatili učešće u parničnom postupku i koliko je konkretna pravna stvar za njih značajna, odnosno je li duljina postupka u uskoj vezi s eventualnom štetom koja je za njih mogla nastati. Budući da iz osporenih presuda proizlazi da je konkretnom tužbom njihov pravni prednik bio stranka u postupku u svojstvu tuženog, zatim da je postupak zbog njegove smrti prekinut i zatim nastavljen protiv apelanata, ali iz presuda nije vidljivo kada, te imajući u vidu da apelanti na ove okolnosti, osim navoda da sudovi nisu postupili u razumnom roku, nisu dostavili nikakvu dokumentaciju, Ustavni sud cijeni da su navodi apelanata glede duljine trajanja postupka kao segmenta prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije paušalni.
Ostali navodi
34. Glede navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na činjenično stanje i primjenu prava u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kada su redoviti sudovi za svoj zaključak glede utemeljenosti tužbenog zahtjeva i neprihvaćanja prigovora presuđene stvari dali jasna i detaljna obrazloženja, kao i zbog toga što u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman